Čitanje prošlosti
“Lijepe žene prolaze kroz grad”, Želimir Žilnik, Izvor: listal.com
Uvod u prošlost (kuda.org, 2013), prva je knjiga koja je dala konkretan odgovor na pitanje koje me dugo mučilo: kako to da nisam jugonostalgičarka, a o Jugoslaviji mislim sve najbolje? Boris Buden je u Uvodu razgovarao s redateljem Želimirom Žilnikom, pisao o crnom valu, kontekstualizirao Žilnikovo djelo, a zapravo, kontekstualizirao je čitavu Jugoslaviju uz pomoć redateljevih reminiscencija i napokon – dao odgovor na pitanje zašto Juga da, a jugonostalgija – ne.
Buden i Žilnik prošlost tretiraju drugačije od povjesničara. Uvod u prošlost sugerira da ono što razlikuje prošlost od sadašnjosti i budućnosti nije različito mjesto koje ona u odnosu na njih zauzima vremenski. Umjesto toga, razlika se stvara kroz proces kulturne diferencijacije. Prošlost, dakle, nije više vremenska, već kulturna kategorija i samo je kao takvu možemo pojmiti. Zbog takvog sam pristupa jugoslavenskoj kulturi, prije svega filmskim djelima Žilnika i njegovih suvremenika, odnosno, crnom valu – napokon mogla o Jugoslaviji razmišljati u prezentu jer kako Buden kaže, a ja potpisujem – prošlost kao kultura je posvuda, to jest, suvremena je, a ne iza nas.
Izvor: kile100.wordpress.com
Knjige koje sam prije Uvoda u prošlost čitala, različiti memoari, razgovori s Mikom Tripalom i Brankom Mikulićem, Milka Planinc, povijesne monografije, trebale su Jugoslaviju staviti u kontekst koji joj popularna kultura osamdesetih uz koju sam odrasla jednostavno nije mogla dati. Osjećala sam već kao dijete da SFRJ u kojoj sam odrastala nije bila Titova Jugoslavija o kojoj su s puno ushita govorili moji dida i baka. Njihova je Jugoslavija bila mjesto antifašističke borbe i avangardnog političkog djelovanja. Moja je Jugoslavija bila Jugoslavija Lepe Brene, Mikijevog almanaha, Mikijevog zabavnika, Kiki bombona, eurokrema, Smogovaca, Kviska i niza drugih stvari.
Krajem osamdesetih, u vrijeme kad sam krenula u školu, razlika između ideje komunizma i njezine implementacije – socijalizma, izgubila je, kako Buden u Uvodu kaže, svako značenje: „Sve, bez razlike, zaokruženo je pojmom komunizam da bi kao takvo bilo bačeno u ropotarnicu povijesti“. Tome je dvadesetak godina ranije prethodilo – „okretanje Jugoslavije konzervativnim kulturnim vrijednostima i njihovom političkom izrazu – nacionalizmu“. Takve su naime bile i političke tendencije Zapada i Rusije. Jugoslavija im se, nažalost, priključila. Partija mijenja retoriku: priče o klasnoj borbi više nisu aktualne. Jugoslavija nije više u „rovovskom ratu protiv tradicionalne građanske kulture“. Umjesto toga – osamdesete znače reformirani jugoslovenski socijalizam podređen tržišnoj privredi i ambicijama tehnokratske elite.
Ideju koja je u meni najjače odjeknula, Buden iznosi na kraju knjige. Jugoslavenski komunisti kritizirali su crni val jer su ga smatrali negativnom kulturnom reprezentacijom Jugoslavije. Brinuli su se kako će zemlja izgledati u očima budućih generacija. Jasno je, naravno, da se komunisti ne bi imali vremena baviti reprezentacijom prošlosti da su mislili na budućnost. Znali su, ukratko, već krajem šezdesetih da Jugoslavije više nema. Kako Buden kaže, jugoslavensko je društvo u budućnosti „vidjelo samo svoju otuđenu sliku, sliku koju je već prisvojila umjetnost, filmovi crnog vala“. Jugoslavija koju sam, dakle, živjela osamdesetih to više nije bila. Sve što je od nje ostalo, bila je njezina kulturna reprezentacija: partizanski filmovi, Titove slike, parada JNA, petokraka. U sadašnjosti smo živjeli prošlost, odnosno, živjeli smo kulturu koja je trebala nadomjestiti društvo koje je Thatcher javno proglasila nepostojećim.
Uzmimo, na primjer, glazbeni spot Lepe Brene za pjesmu Jugoslovenka (1989). Video agresivno u prvi plan gura nacionalnu identifikaciju: simbolično mahanje zastavama, avijaciju (simbol vojne moći), Lepu Brenu koja drži snop klasja u naramku, prirodne ljepote Jugoslavije. Brena pomaže da se kultivira nacija. Problem je, međutim, što nacije nema: suočeni smo s konzervativnim kulturnim vrijednostima koje s idejom Jugoslavije nemaju nikakve veze. Uostalom, kako je sam Buden primijetio devedesetih u Arkzinu: nikad noge Lepe Brene neće biti ljepše od hrvatske države.
Osamdesete prolaze u znaku kanonizacije jugoslavenske kulture. Imam, na primjer, negdje u PDF-u nekoliko brojeva Mikijevog zabavnika iz tog razdoblja. Ono što mi je u to vrijeme bilo potpuno prihvatljivo, sad me kao odraslu osobu nanerviralo: beogradsko je uredništvo ekaviziralo sva pisma koja su stizala iz ostalih krajeva Jugoslavije. Za razliku od afirmacije popularne kulture koja je došla sa socijalističkom industrijalizacijom i koja je omogućila filmska ostvarenja s kraja šezdesetih, sad smo suočeni s institucijama koje kroz kulturnu hegemoniju nastoje legitimirati nacionalnu državu. Ne čudi stoga što se Buden ruga srpskoj aproprijaciji Želimira Žilnika. Njegovi su filmovi prikazivali ljude s margine jugoslavenskog društva i time neopozivo pripadaju jugoslavenskoj, a ne srpskoj kulturnoj produkciji koja nema nikakve veze sa socijalističkim modernizmom. Naprotiv, dijametralno mu je suprotna.
Ne mogu, dakle, biti jugonostalgična jer nisam nikad upoznala jugoslavensko društvo. Ono što od Jugoslavije pamtim jest razdoblje njezinog rastakanja, jest Juga kao brand. Istovremeno, savršeno dobro razumijem što Buden govori kad kaže da nostalgija ima tržišnu vrijednost, da je proizvod kulturne industrije kasnog kapitalizma koji stalnim ponavljanjem kulturalizirane prošlosti blokira sadašnjost. S obzirom da je prošlost kao kultura uvijek jednako dostupna i prisutna, treba je znati diferencirati od onoga što je sadašnjost. Ukoliko se stalno vrtimo u prošlosti – nemamo nikakve izglede da se iz nje izvučemo. Što automatski znači da postoji ozbiljna opasnost da budućnost uopće ne vidimo niti o njoj razmišljamo. Uvjet da bismo prošlost i sadašnjost mogli razdvojiti, jest da prošlost kao kulturu jako dobro savladamo.
Uzmimo na primjer Severinin spot – Hurem. Znamo da Seve njime aludira na sapunicu Sulejman Veličanstveni. No ako pjesmu stavimo u širi kulturni kontekst u prvi će plan izbiti Lepa Brena i njezina stvar Robinja. Sentiment obje pjesme je identičan: „robinja sam tvoja ubi me, robinja sam tvoja volim te“ i „robinja ne ljubi k’o dama, na koljena ti padam bez srama“. Vidimo da se jugoslovenska prošlost reproducira izrazito antifeministički: kapitalizam ovisi o konzervativnim kulturnim vrijednostima u čijem je središtu uvijek figura podčinjene žene. Ne čudi, dakle, što su i Lepa Brena i Severina dobile epitet nacionalnih ikona jer je nacionalizam politička realizacija konzervativnih vrijednosti koje njih dvije simboliziraju. (Isto kao što je socijalizam realizacija komunističkih avangardnih ideja.) Severina samo nastavlja Lepu Brenu jer je konzervativno hrvatsko društvo koje imamo danas postojalo već unutar Jugoslavije. Kulturno gledano – njih su dvije karijeru započele istovremeno: u prošlosti. U prošlosti će i završiti. Mene, s druge strane, kao i moje kolegice feministkinje zanima – budućnost.
Htjela bih na kraju samo još reći da postoji bitna razlika između Budenove i Žilnikove Jugoslavije i da se to najbolje vidi po načinu na koji njih dvojica u Uvodu u prošlost govore o ženama, ali neću vam otkriti detalje. Znamo uostalom da i ljevičari mogu biti konzerve, to jest, da uglavnom jesu konzervativni kad su žene u pitanju, tako da nas to ne treba čuditi. U svakom slučaju, Uvod u prošlost bi trebao biti obavezno štivo svima koji su mi generacijski blizu: ovo je knjiga za nas koji smo živjeli u Jugoslaviji koje nije bilo i želimo o njoj znati nešto više.
