Why Have There Been No Great Women Sadists?

Možda ste čuli da je prije deset dana Dylan Farrow objavila otvoreno pismo u kojem piše kako ju je njen (tadašnji) otac Woody Allen spolno zlostavljao kad je imala sedam godina. Ovo nije još jedan tekst o detaljima tog slučaja, niti rasprava o krivnji i nevinosti. Nadovezujući se na internetsku buru koja se podigla oko optužbe, ovo je tekst o umjetnosti i njenim veličinama. O genijima naše kulture. I o onome što u njoj prihvaćamo, s čim možemo živjeti te što ćemo odbaciti.

U jeku diskusije Allenovog lika i djela, uznemirena se publika pita može li se, ako je optužba istinita, jedno odvojiti od drugoga. Je li moguće nastaviti gledati filmove čiji je autor čudovište? Ako pogledamo povijest svih vrsta umjetnosti i konzultiramo njihove dominantne teorije, odgovor će biti „DA“. Ključan je tekst na koji ćemo se pozvati kratki esej jednog Rolanda Barthesa, naslova Smrt autora (1968.). U tom kapitalnom tekstu, on između ostalog piše:

„Pojam književnosti na koji nailazimo u običnoj kulturi tiranski je usredotočen na autora, na njegovu osobu, na njegov život, njegov ukus, njegove strasti, dok se kritika još sastoji uglavnom od tvrdnji da je Baudelaireovo djelo neuspjeh Baudelairea čovjeka, Van Goghovo njegova ludila, a u Čajkovskoga njegova poroka. Objašnjenje nekog djela uvijek se traži u muškarcu ili ženi koji su ga proizveli, tako reći uvijek na kraju, kroz manje-više prozirnu alegoriju fikcije, glasa jedne osobe, autora koji nam se ‘povjerava’.”

i

„Dati tekstu Autora znači nametnuti  tom tekstu granicu, znači opskrbiti ga konačnim označenim, znači zatvoriti to pisanje. Takvo shvaćanje odgovara kritici, pa ona onda sebi prisvaja važnu zadaću da otkrije Autora (ili njegove hipostaze: društvo, povijest, psihu, slobodu) ispod djela: kada je Autor pronađen, tekst je ‘objašnjen’ – pobjeda je kritičareva.“

Ako ste prošli kroz neku vrstu humanističkog obrazovanja, ove su vam riječi vjerojatno utetovirane u mozak. Prva čitanja ovog i sličnih tekstova oslobađajuća su gesta kojom odbacujemo godine osnovno- i srednjoškolskog obrazovanja usidrenog u biografijama pisaca te učimo čitati tekst na pozadini njega samog i drugih tekstova. Drugim riječima, jednom kad je tekst napisan – ili bilo koje umjetničko djelo stvoreno – on i njegova značenja žive neovisno od autora, koji je za njega mrtav, u činu čitateljeva čitanja. A on više nije samo kritičar  – elitni čitatelj – već netko, bilo tko, svatko; i to je još jedna osnažujuća i revolucionarna poruka Smrti autora.

No Barthes ipak piše u određenom kontekstu i unutar određene tradicije, one teorije i povijesti književnosti, koja često zaboravlja jednu sitnicu – ženu. U trenutku Barthesova ubijanja autora, feministkinje se na svim umjetničkim frontama tek bore za poziciju Autorstva koja nije isključivo muška, za rođenje autorice i za njeno mjesto u kanonu.

Izvor za sve slike: muf.com.hr

Tri godine nakon Smrti autora, 1971., Linda Nochlin objavljuje mnogo manje poznat, no iznimno bitan esej nazvan Why Have There Been No Great Women Artists?, kojim utemeljuje feminističku povijest umjetnosti. Nochlinova potvrđuje da doista ne postoje ženski ekvivalenti Michelangela, Rembrandta i Picassa, no produžuje zaključiti da su stvari u umjetnosti i stotinu drugih polja

„opresivne i obeshrabrujuće prema svima, pa tako i ženama, koji nisu imali sreću da se rode bijeli, po mogućnosti u srednjoj klasi i, iznad svega, muškog spola. Krivnju ne treba tražiti u našem horoskopu, hormonima, menstrualnom ciklusu ili unutarnjoj praznini, već u našim institucijama i obrazovanju – a to obrazovanje podrazumijeva sve što nam se dogodi od trenutka kad dođemo na ovaj svijet simbola, znakova i signala. Zapravo je čudo, s obzirom na to koliko izgledi nisu na strani žena, ili crnaca, da su i jedne i drugi uspjeli postići toliko čiste izvrsnosti u područjima bijele muške povlaštenosti poput znanosti, politike i umjetnosti.“

Veliki je Umjetnik čovjek posebne esencije – „[z]amišljamo ga kao onoga koji posjeduje ‘Genij’, dok genij, s druge strane, shvaćamo kao atemporalnu i misterioznu moć koja je nekako usađena u osobi Velikog Umjetnika – a jedini je njegov model koji zaista poznajemo muškarac; ženski su oblici aberacije, kurioziteti, ‘ženska umjetnost’.“

U prvo izdanje Jansonove Povijesti umjetnosti (1962.) nije bila uvrštena niti jedna žena. Problem nije riješen ni kad je uvrštavanje počelo jer im se nije pristupalo jednako kao muškarcima. Za tretman umjetnica posebno je zanimljiv i simptomatičan slučaj Artemisije Gentileschi, „prvog ženskog Talenta“, čijim sam prilagođenim slikama ilustrirala ovaj tekst.

Rođena 1593. u Rimu, Artemisia je bila uspješna i priznata slikarica. Vrlo značajno za njenu biografiju bilo je silovanje od strane Agostina Tassija, također slikara te serijskog silovatelja. Nakon što je prekršio obećanje i nije oženio Artemisiju (koju bi, budući da je bila djevica, tako spasio od sramote), njen je otac Orazio Gentileschi protiv njega pokrenuo parnicu. Tijekom sudskog postupka, Artemisia je bila mučena (silovatelj ne), a Tassi ju je u sudnici nazvao kurvom. Na kraju je osuđen na malu kaznu. Prema Mary D. Garrard¹, kulturna slika Artemisije koja je pomalo nastajala kroz stoljeća bazirala se na njenoj seksualnosti (jedine preživjele vijesti o njenoj smrti rugalački su epitafi o „cuckolding shrew“), a ne umjetnosti. Kad je napokon ušla u kanon, u prikazu Artemisijina rada inzistiralo se na iznimnom Caravaggiovom utjecaju, čime joj se umanjivala individualnost, a u igranom filmu o njenom životu iz 1998. odnos s Tassijem prikazan je kao romansa, odnos mentora i učenice te seksualna inicijacija koja je pobudila njenu umjetničku kreativnost.

Najpoznatiji su motivi Artemisijina rada biblijske junakinje Betsabeja i Judita i prikazi jakih žena u scenama nasilja nad muškarcima. Slušamo li Barthesa i poststrukturalizam, značenje nasilja u slikama Artemisije Gentileschi trebali bismo čitati neovisno o životu autorice, no ne slažem se s tim. Slažem se sa Sarom Ahmed koja u raspravi² o Smrti autora poziva na historicizaciju i kontekstualizaciju autora/ice kao utjelovljenog subjekta, ne da bi se tekstu pridalo neko izvanjsko značenje, već da bi ga se dodatno oslobodilo:

„Otvaranjem procesa pisanja kontekstu autorstva, takav feministički pristup ne bi limitirao ili razriješio tekst, nego ga zakomplicirao. Ovdje relacija između pisanja i auto/biografije postaje konstitutivna: granica između rada i života nestabilna je, i ta nestabilnost upućuje na kontekstualizaciju teksta (život koji nije niti unutar niti izvan rada) i tekstualizaciju konteksta (rad koji nije niti unutar niti izvan života). Ako autorski subjekt shvaćamo kao ne potpuno izvan teksta (ne odsječen od njega), onda je tekstom teže ovladati i ograničiti ga.“

Što s umjetnicima koji seksističko nasilje nisu istrpili, kao Artemisia Gentileschi, nego ga počinili? Što ako autor nije u poziciji žrtve, nego agresora? Zapravo, ništa. Jer je to, a ne obrnuto, pravilo.

U raspravama o Woodyju Allenu ovih dana nabraja se niz umjetnika (isključivo muškaraca) koji su bili grozni ljudi, a svejedno veliki umjetnici – od Hamsuna do Pounda. Postoji posebna podvrsta tih umjetnika koji nisu bili fašisti ili idioti, nego su u svoje biografije uvrstili i neki oblik nasilja nad ženama.

Recimo, Alfred Hitchcock. Hitchcock je od Tippi Hedren stvorio filmsku zvijezdu, a onda je uništio jer je odbijala njegovo uporno (i opsesisvno) upucavanje, ne stavljajući je u svoje filmove i ne dopuštajući joj da snima druge zbog ugovora s njim. Najpoznatija je anegdota iz odnosa Tippi i Hitchcocka ona o snimanju finalne scene filma Ptice, kad njen lik na tavanu napadaju deseci ptica. Prije snimanja, Tippi su uvjeravali da će ptice biti mehaničke, no kad je stigla na set dočekale su je žive ptice u kavezima – među njima vrane i golubovi. Scenu su snimali pet dana; dreseri ptica bacali su ptice na Tippi, a petog su ih dana i privezali za nju elastičnim nitima. Nisu je previše ozlijedili, osim ranjenog kapka, ali kad se zadnjeg dana srušila i morala biti poslana na kućnu njegu, liječnik je Hitchcocku zabranio da nastavi snimanje te scene.

Priča o Tippi nikad neće biti bitna za veliku javnu priču o radu Alfreda Hitchcocka. Poslužit će kao primjer njegovog teškog karaktera, ekstremne ekscentričnosti, možda i sulude predanosti filmskoj umjetnosti – ako išta, pojačat će mi(s)tifikaciju njegovog genija. Govoreći o umjetnosti koja prikazuje različite oblike nasilja nad ženama, Leonida Kovač tvrdi da „diskurs umjetnosti koji tjera da se divimo tome kako je nešto izvedeno, a ne pitamo što znači normalizira strukturalno seksističko nasilje.³ U ovom je slučaju i kako iznimno simptomatično. Umjesto kao (još) jedan slučaj idiosinkrastične patologije, trebali bismo ovu crticu čitati kao primjer odnosa moći paradigmatskog za relaciju Umjetnost – žena, ako ne i Kultura – žena.

Anne Boyer u jučer objavljenom tekstu o Louisu Althusseru piše kako su poklonici skloni samog Althussera vidjeti kao pravu žrtvu njegova ubojstva supruge Hélène. Althussera je od zatvora spasila mentalna bolest, zbog koje je ubojstvo, navodno, i počinio, ali ona ga nije spriječila da o njemu piše. O ubojstvu je govorio, naizmjence, kao o „destrukciji njega samoga, destrukciji dokaza da je živio, uništenju njegove bolesti, potvrdi njegove žudnje za nepostojanjem, ubojstvu njegove „kastrirajuće“ majke, ubojstvu svih žena i/ili ne ubojstvu već nesreći ili čini milosti te, također, onome što je Hélène zaista željela.

I u slučaju Hitchcocka i u slučaju Althussera, žensku ćemo žrtvu previdjeti. Naravno da nije okej i naravno da ćemo je osuditi, ali nakon tog disklejmera te će se ružne priče povući negdje na rub mita o Umjetniku, Geniju i Intelektu ili orbitirati oko njega iz daljine, kao naporni sateliti. Uostalom, za velike se stvari nekoga mora žrtvovati.

No Geraldine Finn u svojoj polemici Why Althusser Killed His Wife inzistira da je Althusserovo ubojstvo Hélène neodvojivo od njegove filozofije: „[i]stina je da je Althusser-ubojica supruge ujedno i Althusser-revolucionar … Njegova filozofska i intelektualna praksa ne može se odvojiti od njegove osobne i emocionalne prakse“. Ona problem vidi u odnosu znanosti i patrijarhata – „filozofi i politički znanstvenici uvijek su ubijali svoje žene, bilo doslovno ili metaforički, reproduciranjem nasilnih patrijarhalnih društvenih odnosa.“

Manevar koherentnog i kritičkog povezivanja (auto)biografije i umjetnosti u dominantnoj se praksi izbjegava jer vodi u kritiku i dekonstrukciju problema – u ovom slučaju seksizma, tj. patrijarhata – koji kreatore kanona i povijesne vladare javnim mišljenjem ne zanima. Jer su oni, kao i Veliki Umjetnici i intelektualci, gotovo uvijek bijeli cis muškarci te oni s najvećom moći perpetuiranja tih problema. I najvećom koristi od toga.

Još jedan problem koji nas kao javnost, publiku i kulturu sprečava činjenica je da u umjetnosti i dostignućima duha nismo nadišli hijerarhizaciju – volimo i moramo imati Najbolje i Najveće. Prečesto previđamo da su naše kategorije najboljosti stvorene sustavnom reprodukcijom ako ne istosti, onda bar iznimne sličnosti nositelja Talenta i Genija; naša kultura kao da je plodno tlo za jednu specifičnu vrstu Veličine.

Što se Woodyja Allena tiče, izbor je, ako vas je uopće briga, hoćete li vjerovati Woodyju ili Dylan. Odnosno, Woodyju ili Miji Farrow – nitko tko je na Allenovoj strani ne misli da Dylan laže, nego da ju je u tu laž uvjerila njena majka. Dakle, Woody kao monstrum koji napastuje vlastito (posvojeno) dijete ili Mia kao osvetoljubiva krvoločna božica iz nekog grčkog mita? Slijedite svoj kompas.

A za kraj se pokušajte sjetiti jedne žene, po mogućnosti žive, čiji je opus veći od nje same. Čije bi djelo ostalo stajati da njen lik prekrižite i biografiju napunite sadizmom, zlostavljanjem i nasiljem prema onima nad kojima ima moć. Zamislite nedodirljivi ženski korpus, koji nedodirljivost ne duguje opskurnosti, nego Veličini. Teško je. I nevjerojatno je lako previdjeti da je to okvir unutar kojeg se krećemo kad govorimo o svim vrstama umjetnosti. Ali razmislite. Uzmite koliko god vremena trebate.

*slike Artemisije Gentileschi, muflona remix: Judith Slaying Holofernes (Dylan Farrow, Mia Farrow, Woody Allen), Judith and Her Maidservant (Tippi Hedren, Alfred Hitchcock), Jael and Sisera (Nigella Lawson, Charles Saatchi)

1. U tekstu “Artemisia’s Trial by Cinema”, Singular Women: Writing the Artist, ur. Kristen Frederickson i Sarah E. Webb
2. U svojoj knjizi Differences That Matter: Feminist Theory and Postmodernism
3. Bilješke s predavanja prof. Kovač na Ženskim studijima 2012/13