Godina (ne)običnog življenja
Feministička književna teoretičarka Susan Koppelman Cornillon jednom je primijetila kako žene značajan dio svojih života provedu uklanjajući neželjeni višak dlačica s nogu i pazuha, ali da niti u jednom književnom djelu nećemo pronaći niti spomena na tu mukotrpnu i dosadnu praksu. Nigdje, možda, osim u knjigama Charlaine Harris, čije junakinje u gotovo svakome izdanku serijala barem jednom opisuju čin depilacije, beziznimno ga zaključujući zadovoljnom konstatacijom kako su im noge i pazusi bili „glatki poput bebine guze“. Monotoni ritual depilacije nije jedini kojega autorica uvodi kao opće mjesto u svojim tekstovima: slična se pažnja posvećuje čupanju obrva, nanošenju šminke, odabiru i kupovanju odjevnih predmeta, pripremi obroka, čišćenju (osobito u serijalu o Lily Bard, u kojemu heroina za život zarađuje kao profesionalna čistačica), vježbanju, čitanju i rješavanju križaljki – svaka od ovih svakodnevnih, beznačajnih djelatnosti opisuje se učestalo, a s vremena na vrijeme i vrlo podrobno, čineći tako kontrapunkt napetim i nesvakidašnjim susretima s fizičkim nasiljem, sumnjom, pronalaženjem i praćenjem tragova koji rezultiraju konačnim razrješenjem zagonetke, odnosno otkrivanjem ubojice.
Zagonetka koja čini srž svakoga od romana (u izvorniku je svaki od serijala definiran oznakom mystery; na hrvatskom bi ih jeziku, kao i prema žanrovskoj podjeli, označili kao „krimiće“, ili u slučaju serijala o Sookie Stackhouse i Harper Connelly, kao krimiće s elementima nadnaravnog) okružena je slojem rituala i praksi koji sačinjavaju „običan život“, a takvo suprotstavljanje ostavlja dojam gotovo apsolutne jednakosti – „neobičnost“ razrješavanja zagonetke ubojičina identiteta ne proglašava se superiornim razrješavanju jednostavnih zadaća s kojima se junakinje susreću u „svakodnevnom životu“. Štoviše, odnos junakinja prema ovakvome životnom kontrapunktu vrlo je ambivalentan – s jedne strane, one čeznu za životom u „običnosti“, dok se s druge čini kako im je „suđeno“ neprestano ulijetati u nedefinirano i problematično područje zagonetke i asocijalnosti koju potraga za ubojicom donosi.
Ovaj je odnos nevoljkosti osobito vidljiv u slučaju Lily Bard, heroine Shakespeare serijala, koja je prije novog života čistačice i majstorice borilačkih vještina i sama bila žrtvom silovanja i mučenja, što ju je obilježio i fizički i psihički; njezina potreba za anonimnošću, tihim i neprimjetnim životom čini ju osobito nevoljkom svjedokinjom prvoga zločina u serijalu, ali je, paradoksalno, upravo ta ista potreba tjera u pokušaj otkrivanja identiteta ubojice. Međutim, iako je zagonetka uspješno riješena, ona ne uspijeva u potpunosti u svojoj namjeri, jer je proces istrage neminovno tjera na zbližavanja sa stanovnicima gradića u kojemu živi, a do kraja je serijala njena integracija u svakodnevne društvene tokove gotovo potpuna. Haper Connelly, heroinu Grave serijala, priroda njezinog posla smješta u samo središte zagonetke, bez mogućnosti odmaka u vidu „običnog“ rada kakav je omogućen Lily Bard, Sookie Stackhouse i Aurori Teagarden.
Harper, naime, zarađuje za život pronalaženjem trupala, koje može „osjetiti“ ukoliko se nalazi u njihovoj neposrednoj blizini. Ta je neobična sposobnost rezultat udara groma u adolescenciji; baš kao i Lily Bard, i Harper je iz te nesreće izašla obilježena i psihički (svojim nesvakidašnjim darom) i fizički (ožiljcima, glavoboljama, nesvjesticama i čitavim nizom drugih fizičkih simptoma). Heroinu, osim toga, proganjaju i traume iz nesređenog djetinjstva, kao i misteriozni nestanak starije sestre, za koju se neprestano nada da će je jednoga dana pronaći i otkriti što joj se dogodilo, kao i s ostalim mrtvima na koje nailazi. Posao Harper i njezinog polubrata Tollivera vodi iz mjesta u mjesto, što ih čini neprestanim autsajderima; osim toga, njezina sposobnost kod većine ljudi s kojima se susreću izaziva podozrivost i gađenje. Harper sanja o kupnji kuće i obavljanju svakodnevnih aktivnosti poput kuhanja i sadnje cvijeća, ali se istovremeno pita i koliko bi joj uistinu odgovarao takav sjedilački životni stil. Ova ambivalentnost do kraja serijala ostaje nerazriješena, a Harperina integracija u „obični život“ najnepotpunija od svih.
S druge strane, Sookie Stackhouse i Aurora Teagarden polaze kroz donekle obrnut proces: iz svojih ustaljenih kolotečina bivaju katapultirane u sferu neobičnosti. Sookie je na početku ovog procesa jednako marginalizirana kao i Lily i Harper, zahvaljujući svojoj začudnoj sposobnosti telepatije. S obzirom da je serijal o Sookie Stackhouse najjače obilježen elementima nadnaravnog i vrvi vampirima, mjenolicima, vilama i čarolijom, prelazak iz svijeta „običnog“ u svijet „neobičnog“ mijenja i perspektivu njezine sposbnosti, koja iz tereta postaje vrlinom i darom. Tijekom brojnih pustolovina u sferi neobičnoga, Sookie ipak ne gubi uporište na polju običnoga; štoviše, čini se kako joj iskustva koja stječe suočavajući se s nadnaravnim pomažu u integraciji u svakodnevicu južnjačkog gradića u kojemu živi i radi, da bi po završetku serijala integracija bila sasvim zadovoljavajuća – od anomalije u tkivu zajednice Sookie postaje njezinom punopravnom, uvaženom članicom: „Ja sam Sookie Stackhouse. Pripadam ovdje.“, konstatira zadovoljno naša heroina u vrtu svoje stare obiteljske kuće.
Aurora Teagarden, junakinja prvog Harrisičinog serijala, naizgled je najbolje uklopljena u svakodnevicu svojega gradića. Radi u knjižnici, majka joj je uvažena članica zajednice, ne posjeduje naročite fizičke ili psihičke ožiljke, a jedino što je izdvaja iz sfere apsolutno prihvatljivog je „nezdrav“ interes za rekonstrukciju starih zločina; u prvome je nastavku serijala članica kluba “Real Murders“ u kojemu s ostalim istomišljenicima proučava ubojstva počinjena desetljećima i stoljećima ranije, a jezivo ubojstvo na redovitom sastanku kluba postati okidač koji će Auroru nepovratno gurnuti ka slijedu rješavanja „pravih ubojstava“. Čini se kako taj događaj aktivira onu neizbježnu, do tada gotovo nevidljivu „manu“ Aurorina karaktera koja je otada neizostavno smješta u samo središte zagonetke. Međutim, čini se kako ta „mana“ ima i određeni „rok trajanja“: nakon podužeg izleta u sferu neobičnosti, Aurora se vraća u dobro uređeni svijet svakodnevice, povratak koji se, simptomatično, poklapa s neočekivanim majčinstvom.
Moglo bi se argumentirati kako je čin integracije jedini mogući ishod s obzirom i na fizički završetak serijala; međutim, svi serijali ne dijele jednaki stupanj zatvorenosti. Ova je zaključenost mnogo izrazitija u serijalu o Aurori i Sookie, dok je stupanj nedovršenosti znatno prisutniji u serijalima o Lily Bard i Harper Connelly. Zanimljivo je kako se ovaj stupanj zatvorenosti/otvorenosti preklapa s realizacijom ideje o majčinstvu, prema kojoj niti jedna od junakinja nije sasvim otvorena. Osim ambivalentnosti prema samoj ideji potomstva, sve junakinje imaju i fizičke razloge zadrške: Harper nije sigurna kakve je posljedice udar groma ostavio na njezin reproduktivni sustav, Lily je kao posljedicu silovanja i sakaćenja pretrpjela i infekciju zbog koje vjeruje kako je nemoguće da zatrudni, Aurora vjeruje da je neplodna, dok Sookie ne smatra vjerojatnim da će imati djecu zbog svog telepatskog dara – nemoguće joj je biti s običnim muškarcima čije misli može pročitati, dok vampiri, čiji su moždani valovi mrtvi, ne mogu imati djecu. Za razliku od Sookie i Aurore koje se posvećuju obiteljskom životu, Harper će nastaviti tragati za mrtvima, dok se Lily pridružuje privatnoj detektivskoj agenciji svoga supruga. Obje su udane, ali Harper izričito izjavljuje kako ne želi djecu, dok je Lily u posljednjem nastavku serijala pretrpjela spontani pobačaj, prije kojega nije bila niti svjesna da je trudna.
Još se jedna nit provlači kroz gotovo sve izdanke serijala: financijska nesigurnost koju u određenoj mjeri osjećaju sve junakinje. U Aurorinom je slučaju ova tjeskoba ograničena na prvu knjigu u seriji, nakon koje je izdašno nasljedstvo čini imunom na monetarne probleme s kojima se susreću ostale heroine (a s obzirom na majčino bogatstvo, Aurora i prije ovoga posjeduje zaštitnu mrežu na koju može računati u slučaju nevolje), dok se kod ostale tri heroine briga oko novčanih prilika ponavlja poput mantre, uz nabrajanje svih očekivanih i neočekivanih životnih troškova s kojima su prisiljene svakodnevno se nositi. S obzirom na prirodu njihovih „poslova“ (onih traganja za ubojicom koji ih nužno dovode u opasne situacije), problematika nepostojećeg ili nedovoljnog zdravstvenog osiguranja najučestalija je stavka na popisu njihovih financijskih briga. Strava koju uzrokuju golemi računi nakon posjeta bolnici gotovo je jednako velika kao i strava suočavanja s opasnim ubojicom, te junakinje često odbijaju nužnu liječničku pomoć ili na svoju ruku skraćuju bolnički oporavak kako bi se zaštitile od horora dugovanja zdravstvenom sustavu (kao i gubljenju radnih dana, što ih ponovno dovodi do novčane stiske). Charlaine Harris tako prilikom svojega bilježenja svakodnevice uspijeva zagrepsti i po užasu uvjeta rada u sustavu liberalnog kapitalizma, i osobito načina na koji funkcionira američki zdravstveni sustav – užasu koji povremeno baca sjenu i na okršaje s manijakalnim ubojicama koje razotkrivaju njezine junakinje.
