Nula je savršen broj

Pisati o poremećajima u prehrani, osobito u obliku romana za mlađu, tinejdžersku i adolescentsku publiku, škakljiv je zadatak: otklizavanje u patetiku i klišejizirane forme neprestano vreba, a osim toga, uvijek valja računati na mogućnost optužbe o eksploataciji tuđe, stvarne i mjerljive boli. Osim poremećaja u prehrani, u ovu kategoriju pripadaju i romani o neizlječivim bolestima poput karcinoma, tinejdžerske depresije i ostalih mentalnih bolesti te samoubojstva. Britanske su novine The Daily Mail tako osudile ovaj tip književnosti kao „neprikladan za tinejdžere“ (u povodu ogromnog uspjeha romana Johna Greena Greška u našim zvijezdama (The Fault in Our Stars)), zbivši raznovrsne predstavnike žanra pod kovanicu Sick Lit, a kritikama se pridružila i  Meg Rosoff, autorica romana za mlade. Međutim, postavlja se pitanje o prikladnosti ovakvog vrednovanja književne produkcije: prije svega, pokušaj nametanja bilo kakve vrste cenzure nezahvalan je i promašen pothvat, čak i kada se radi o književnosti za djecu i mlade,  oduvijek pod posebnim nadzorom odraslog auditorija, u smislu nužne didaktičnosti i (ne)primjerenosti određenih tema. Pa ipak, upravo kršenje ustaljenih normi i rušenje granica prikladnosti dovodi do nastanka ponajboljih umjetničkih djela, što je kroz povijest bezbroj puta dokazano. Osim toga, trpati sva književna djela koja dijele određenu tematsku odrednicu u isti koš bez detaljnog iščitavanja također je promašeno koliko i nepošteno. Kao i u svakom drugom književnom žanru i djela koja pripadaju (uvjetno rečeno) kategoriji Sick Lita razlikuju se pristupom temi, odabirom stilskih sredstava kojima je obrađuju, kao i porukom koju šalju na kraju.

Tri djela o problemu anoreksije i/li bulimije o kojima će biti riječ dobar su primjer takve formalne i kvalitativne razlike. Radi se  o dvama romanima koji su eksplicitno namijenjeni tinejdžerskoj publici, te jednom autobiografskom iskazu (koji formalno ne pripada književnoj vrsti romana). Prvi od njih, Wintergirls (2009.), napisala je američka autorica Laurie Halse Anderson, drugi, pod nazivom Bucka (Debeluška, 1999.) djelo je slovenske spisateljice Janje Vidmar, dok je posljednji, Polupani lončići (2003.), autobiografsko štivo hrvatske autorice Jasne Šurine. Premda sva tri narativa pripadaju različitim nacionalnim književnostima, pristup temi gotovo je univerzalan, bez upadljivih kulturnih razlika: svaka se od radnji bez ikakvih problema mogla odigrati u onoj drugoj zemlji, s onom drugom djevojkom kao glavnim likom.

Definirati jasan uzrok prehrambenih poremećaja, pokazalo se, još je nezahvalnije nego li o njima pisati bez patetike. Bulimija i anoreksija (kao i njihove kombinacije te ostali nespecifični prehrambeni poremećaji) proglašene su bolestima modernog doba, iako je njihovo postojanje bilježeno kroz čitavu povijest; primarno su određene kao „ženske bolesti“, premda je broj muškaraca koji od njih obolijevaju u porastu; moguće ih je (ne bez kontroverza) obilježiti i klasno i rasno, kao pošast bjelačke srednje i više  klase – ono što bismo cinično mogli otpisati kao „First World problems“; pa ipak, teško je zemlje istočnoeuropskog kruga poput Hrvatske svrstati u rang „Prvoga svijeta“, ili naše praćenje trendova razvoja prehrambenih poremećaja pripisati isključivo pipcima globalizacije koji i u domove hrvatskih i slovenskih tinejdžerki donose slike besprijekorno vitkih američkih glumica i manekenki; lelujaju na margini psihičkih i somatskih oboljenja, što se posebno problematičnim pokazalo u odabiru adekvatnih načina liječenja; i naposljetku, čvrsto su ukotvljene u krug obitelji na koje se gotovo uvijek ukazuje kao na jedno od ishodišta problema, ako već ne i samo njegovo tamno srce.

Tri navedena književna djela nisu iznimka: obiteljska je anamneza u njima simptomatična i gotovo repetitivna. Lia, junakinja romana Wintergirls dijete je razvedenih, prezaposlenih roditelja, nevjerojatno uspješnih u svojim karijerama, ali potpunim podbačajima na obiteljskom planu. Uršini otac i majka prikazani su još monstruoznije – ona, bivša manekenka opsjednuta fizičkim izglednom i idejom da joj kći pobijedi na natjecanju za tinejdžersku miss, spremna je žrtvovati kćerino zdravlje posebnim dijetnim režimima prehrane dok  je s druge strane nesposobna iskazati joj i trunčicu ljubavi i topline; on kao relativno uspješan pisac koji je i fizički i duhovno jedva prisutan u njihovom kućanstvu, kao i u životu svoje kćeri. Autorica Jasna Šurina pak već u predgovoru svoje knjige naznačava razbijenu obiteljsku strukturu posvećujući knjigu svojoj majci, dok ocu u post scriptumu poručuje: Zaboravila sam na tebe, tata. Nisam pametna što reći tebi. Hvala što si me naučio ne računati na tebe. Nešto kasnije saznaje se kako su joj roditelji razvedeni, a njihov je bračni suživot prije toga bio daleko od idiličnog.

Izvor: huffingtonpost.com

Osim što su manjkavosti u odnosu s roditeljima jasno obilježene kao krupan poticaj razvoja poremećaja, razvoj obiteljske dinamike od početka do kraja tekstova također se preklapa s razvojem, odnosno prognozom bolesti – ukoliko se na narušenim odnosima nastoji raditi, a junakinja je svjesna barem djelomičnog angažmana roditelja oko svoga stanja (bez obzira što joj se u kritičnim trenucima taj angažman može činiti nedovoljnim, nametljivim ili neadekvatnim), kraj označava daleko svjetliji ton, a mogućnost potpunog izlječenja daleko je naglašenija. Tako Lijin stvarni oporavak potpomaže otvorena, pozitivna suradnja majke, oca, maćehe i polusestre, dok Jasna, usprkos figuri odsutna oca, može računati na bezrezervnu podršku majke i sestre. S druge strane, sudbina Urše, junakinje Bucke, mnogo je upitnija – premda njezina prijateljica Karin primjećuje kako su se, nakon što je Urša završila u bolnici, njezini roditelji po prvi puta zaista uplašili za nju, čitateljici nakon te epizode nije pružen uvid u korjenite i trajne promjene njihovoga odnosa prema kćeri, a njihova dotadašnja čudovišna karakterizacija (za razliku od nesavršenih, ali u suštini brižnih i dobronamjernih obiteljskih figura iz prethodnih dvaju romana) ne pruža prevelik zalog za sretniju budućnost. Osim toga, za razliku od prethodna dva narativa, koji završavaju optimističnim porukama „pomirenja“ s hranom i samima sobom, Urša za kraj bilježi sljedeće: Jer svi misle da sam ozdravila (…) Ne želim im uništavati nadu. Nek’ im bude. No, duboko u sebi znam. (…) Jedan pad. A onda ću ponovno pokušati. Jednom će mi već uspjeti.

Pozicioniranje poremećaja u prehrani u okrilje obitelji u Bucki je dodatno naglašeno izborom tehnike bilježenja događaja. Naime, Urša priču o svojoj bolesti stvara pod okriljem književnog natječaja „Moja obitelj i ja“ koju organiziraju Europski dom i Unicef, da bi naposljetku, u obliku epiloga, čitateljica saznala kako je Uršin „sastavak“ i pobijedio na navedenom natječaju, te da ga je već objavila najuglednija slovenska nakladnička kuća za omladinu, čime se stvara dojam autentične ispovijesti stvarne djevojke, ali se ujedno i podcrtava otvorenost kraja, jer Uršinu priču ne završava ona sama, već je šest mjeseci kasnije… literarno zaokružuje drugi izvor, dok njezina „životna“ sudbina i dalje ostaje pod upitnikom. Wintergirls također su pisane u prvom licu, iz perspektive glavne junakinje, ali se na ovakvoj vrsti „stvarne“ autentičnosti ne inzistira, dok je djelo Jasne Šurine (koje se, za razliku od prethodna dva uratka formalno ne može pripisati kategoriji „tinejdžerske književnosti“ s obzirom da je junakinja u trenutku pisanja u ranim i srednjim dvadesetima) gotovo u potpunosti lišeno standardnih romanesknih formula – kako sama autorica u tekstu objašnjava, radi se o ulomcima njezinog dnevnika i prepiskama mailom s drugim članicama udruge „Libella“ koja okuplja oboljele od poremećaja u prehrani. Samim time, „prava“ radnja u klasičnom smislu zapravo ne postoji: zapisi koje autorica prilaže bilježe mučno repetitivni ritam bolesti, s istaknutim povremenim epizodama koje su temporalno apsolutno zamjenjive i mogle su se odigrati u bilo kojem trenutku autoričine sedmogodišnje borbe s bulimijom. Ogoljeni od književnih sredstava upotrebljenih u prethodna dva djela (prava romana), zapisi na trenutke djeluju nesustavno, zbrkano i monotono, ali se u smislu „vjernog“ prikazivanja stanja u kojemu se junakinja nalazi najpotpunije preklapaju s ritmom bolesti koju opisuju, u svoj njezinoj neurednosti i ružnoći.

Zastupljenost drugih „ishodišnih točaka“ razvoja bolesti u trima tekstovima varira. Iako je estetska kategorija „mršavosti kao ljepote“ naznačena, osobito u Bucki u kojoj junakinju majka prisiljava na pohađanje manekenskih tečajeva i modnih revija, ona se ne ističe kao presudna. Fokus je prije svega na pitanju kontrole i gubitka kontrole, a koji se zrcali i u dihotomiji poremećaja anoreksija/bulimija, odnosno gladovanje/gozba. Očaj zbog nemogućnosti kontroliranja onoga što se događa oko njih junakinje preusmjeravaju na vlastito tijelo kao posljednju crtu očuvanja kakvog-takvog integriteta, samo kako bi otkrile kako ih i ono izdaje, kako tajanstvenim procesima gladi i apsorpcije hrane koji se neprestano otimaju strogom nadzoru, tako i promjenama koje junakinje zaskaču prilikom ulaska u pubertet. Iščitavano iz feminističke perspektive, odbijanje „postajanja ženom“ gubitkom sekundarnih spolnih karakteristika, menstruacije i seksualnog nagona znakovita je i snažna u svojoj očajničkoj promašenosti. S jedne strane, žensko je tijelo, u daleko većem omjeru od muškoga, izloženo mogućnosti neprestanih fizičkih i vizualnih napada; s druge strane, to je isto tijelo oblikovano i iskorišteno u ideološke (i prostije rečeno, marketinške) svrhe iznova i iznova. Nemoćne i nesigurne, naše junakinje odabiru prostor grotesknog pretjerivanja u hrani i još „bezobrazniji“ čin povraćanja kao sustav otpora unaprijed osuđen na propast; ekonomski je aspekt ovakve „rasipnosti“ dobro prikazan u Polupanim lončićima u kojima autorica zbraja troškove svakodnevnog prežderavanja i povraćanja. S druge strane, anoreksična Lia ustvrđuje kako i bez unosa dodatnih kalorija ionako zauzima previše prostora te kako je, bez obzira na to koliko malo težila, jedini broj koji bi ikada bio dovoljan bila 0. Nula kilograma, nula života, veličina nula, dvostruka nula, nula bodova. Apsolutno nepostojanje time se definira kao jedina alternativa zahtjevima svijeta koji je okružuje te kao najuzvišeniji mogući vid kontroliranja vlastitog tijela, a time, paradoksalno i neopisivo obeshrabrujuće, i vlastitog života.