Zahodski blues Ruže Tomašić
Imam jedan problem. Zapravo, moglo bi se reći kako se radi o mom vlastitom obliku diskriminacije, utemeljenom na predrasudi. Naime, moram priznati kako mi žene koje zastupaju i zagovaraju homofobiju, ksenofobiju, zabranu zdravstvenog odgoja u školama, vjersku i nacionalnu netrpeljivost i sve ostale oblike diskriminatornog ponašanja mnogo teže padaju na želudac od njihovih muških istomišljenika. U svoju obranu, želim pojasniti kako se ovo moje hirovito stupnjevanje nipošto ne temelji na uvjerenjima kako su žene urođeno osjećajnije, tolerantnije i otvorenije prema drugome i drugačijem od muškaraca, baš naprotiv. Mislim da su nam sve navedene karakteristike u podjednakoj mjeri bliske ili strane te da na njima trebamo raditi za cijeloga našeg života, bez obzira na rod kojemu pripadamo. Moja se predrasuda temelji na logičkom zaključivanju i, po mome mišljenju, sasvim racionalnim razlozima. Sve te žene koje izražavaju prethodno navedene stavove koristeći svoje legitimno pravo na slobodno izražavanje vlastitog mišljenja i pravo glasa kao da su sasvim smetnule s uma kako te predivne privilegije koje uživaju nisu u njihovo krilo pale s neba niti su im nipošto „bogomdane“; upravo suprotno, za njih su se mukotrpno borile (i još uvijek se bore) tisuće žena generacijama prije njihovog vremena. Dakako, valjan bi protuargument bio da upravo zbog toga svaka žena (kao i muškarac) ima pravo zastupati koje god stajalište smatra ispravnim. Ali jednostavno mi je (i vjerojatno naivno) nepojmljivo da je toliko žena potpuno zaboravilo na put prijeđen do ostvarivanja onoga što danas doživljavamo kao sasvim uobičajeno i podrazumijevajuće pravo da kažemo ono što mislimo, školujemo se, zapošljavamo, napredujemo, posjedujemo vlastitu imovinu i odlučujemo o vlastitom tijelu te da je spremno gorljivo se boriti protiv mogućnosti da neke skupine ljudi (uključujući i druge žene) ta ista prava uživaju u jednakoj mjeri kao i one, samovoljno se uprežući u jaram patrijarhalne ideologije koja takvu diskriminaciju proizvodi.
Izvor: udarno.com
Upravo mi je zbog toga činjenica kako su protiv izvješća o ravnopravnosti spolova Inês Cristine Zuber u Europskom parlamentu glasale Dubravka Šuica, Ivana Maletić, Zdravka Bušić i Ruža Tomašić mnogo neugodnija nego li to da su jednako glasali njihovi muški stranački kolege. Svoje glasovanje protiv izvješća zastupnice pravdaju njegovom ideološkom obilježenošću, za razliku od njihovog apsolutno ideološki neobojenog odbijanja istog, kao i svakodnevice milijuna žena i muškaraca koja je, valjda, potpuno nedotaknuta ikakvom ideologijom. Ružu Tomašić osobito je zasmetao dio izvješća koji „potiče države članice da povećaju svoja ulaganja u zdravstvene usluge primarne zdravstvene zaštite povezane sa spolnim i reproduktivnim zdravljem i preporučuje državama članicama da štite prava žena na slobodne, visokokvalitetne javne ginekološke i akušerske zdravstvene usluge te na spolno i reproduktivno zdravlje u cjelini, uključujući i pravo na dobrovoljni prekid trudnoće“; s druge strane, Tomašić ne vidi ništa ideološki problematično u činjenici kako o ženskom tijelu i reprodukciji uvelike odlučuju državne i crkvene strukture moći koje su još uvijek većinski, ili potpuno, muške. U emisiji „Nedjeljom u dva“ Tomašić je izjavila kako će uskoro pokrenuti inicijativu za zabranu pobačaja, izjavljujući kako žene valja educirati i objasniti im kako „to nije kontracepcija“, ne navodeći kakav oblik edukacije ima na umu, s obzirom na činjenicu kako konzervativni i klerikalni krugovi čiju ideologiju zastupa na sve moguće načine pokušavaju stopirati uvođenje zdravstvenog odgoja u nastavni program (problem i ovdje leži u neprikladnoj ideološkoj obojenosti), a koji niti na kontraceptivne metode ne gledaju odveć blagonaklonim okom.
Meni draga britanska serija Call the Midwife, koja prati živote primalja u siromašnoj četvrti istočnog Londona pedesetih godina prošloga stoljeća, nedavno me podsjetila na to kako je to izgledalo nekoć, kada žene nisu imale pravo na legalan i stručan pobačaj, a kontracepcija je bila u povojima, da ne spominjemo njezinu dostupnost nižim društvenim slojevima. Očajna žena s osmero djece svim je silama željela okončati neželjenu trudnoću; nakon što biljni pripravci lokalne travarice nisu davali rezultata, žena se odlučuje na nestručno izveden pobačaj na vlastitom kuhinjskom stolu, u stravičnim higijenskim uvjetima. Zahvat rezultira rupturom stijenke maternice i sepsom; junakinja ove priče ipak uspijeva izvući živu glavu, za razliku od lika Demi Moore u filmu Kada bi ovi zidovi mogli govoriti, prizor čijeg polaganog umiranja u lokvi krvi na kuhinjskom podu nakon podjednako mesarskog zahvata pamtim već petnaestak godina. A to je samo fikcija; svi znamo koliko je stvarnost ružnija od nje. Danas je, u mnogim dijelovima svijeta, situacija neusporedivo bolja, prije svega zbog dostupnosti kontracepcijskih sredstava i osviještenosti žena, ali radilo se o dugotrajnom i teškom procesu koji je bilježio i još uvijek bilježi mnoge žrtve. Zabranom pobačaja praksa pobačaja neće se iskorijeniti; jedini će rezultat biti porast broja nestručno izvedenih zahvata pogubnih za žensko psihičko i fizičko zdravlje i život. Niti jedna se žena na pobačaj ne odlučuje laka srca, a društvena stigma koju takva odluka sa sobom nosi jednako je gorka. Zbog svega ovoga nužno je ženama omogućiti da kroz čitav proces prođu uz što manju traumu, imajući na umu njihovo apsolutno i teško izboreno pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu.
Prije nekoliko mjeseci novinari jedne od dnevnih emisija perolakog karaktera posjetili su Ružu Tomašić u njezinom briselskom uredu te s njom raspravljali o svakodnevici zastupnice u Europskom parlamentu. Posljednjih je nekoliko minuta priloga bilo posvećeno neprikladnosti sanitarnih prostorija dostupnih zastupnicima. WC-i se, naime, nalaze u samom uredu, te je privatnost zastupnika i zastupnica od uredskih prostorija odijeljena knaufom debljine tek nekoliko centimetara. Apsolutno neprikladno, pojadala se gospođa Tomašić i obećala predanu borbu za poboljšanje uvjeta obavljanja nužde u Europarlamentu sve dok se situacija ne popravi. Od ideologije zaštićena neprobojnom opnom zastupničke plaće, Ruža Tomašić može si priuštiti uskratiti svoj glas za poboljšanje položaja milijuna žena koje nisu njezine sreće, prigodno zaboravljajući kako ju je do njezinog ureda i nužnika dovela borba istih tih žena.
Fotografija s naslovnice preuzeta s novilist.hr.
