Internetska kuhinja

Poplava foodieja i food porna (koji, prema Wikipediji, postoji od 1984.) koji zatrpavaju news feedove restoranskim i kuhinjskim avanturama (Facebook) prijatelja svima je poznata pojava koja izaziva proturječne reakcije. Strana afirmacije ističe pozitivno uživanje u trenutku (upravo je s ovom premisom srpski Cosmopolitan za veljaču 2014. stao u obranu mnogima iritantnih instagramskih obroka) i “malim stvarima”, povratak kontrole nad onim što jedemo i reclaim ženskih tradicionalnih vještina na suvremenom dobu primjeren način. S druge strane, negativne su posljedice toga fenomena nezgodno neotradicionalističko perpetuiranje duboko problematične podjele kućanskih poslova (žene i dalje čine uvjerljivu većinu korisničkog tijela mnogih internetskih servisa za kuhanje i blogova), fetišizacija hrane i indirektno vršenje pritiska na okolinu zahtijevajući profesionalizaciju i podizanje kulinarskih standarda i od onih kojima je do hrane minimalno stalo. Te i mnoge druge argumente (oprimjerene na američkom kontekstu) analizira Emily Matchar u vrlo zabavnoj knjizi Homeward Bound: Why Women Are Embracing the New Domesticity, uključivši i druge DIY aspekte poput vrtlarenja, ali i odgoja djece. Jedna od protureakcija na gastroboom je i Tumblr parodija Dimly lit meals for one u kojoj hrana (često u formi kulinarske katastrofe), fotografirana kamerom niske rezolucije i bez uklanjanja predmeta koji slučajno upadaju u kadar, izgleda krajnje neprivlačno (moj favorit je “A less well known piece from Rothko: Brown, Black, and knife“).

Recepti i savjeti za domaćinstvo svakako imaju dugu povijest pojavljivanja u medijima, a posebno su snažno povezani sa ženskim časopisima, u kojima se i danas  pojavljuju kao sporedni sadržaj, a istu ulogu često imaju i u novim medijima. Moja najranija sjećanja na kuhanje u televizijskom programu zakopana su negdje između jutarnjih istezanja s Vesnom Mimicom i javljanja iz regionalnih studija s palmastom kulisom u pozadini, dakle u kratkom receptu emisije Dobro jutro, Hrvatska. Mainstream profesionalni kuhari, ne osobito maštovita jela, nedostatak naracije i dodatnog zabavnog elementa koji bi zgodnije upakirali sadržaj teško su povezivi s kasnijom eksplozijom popularnosti kulinarskih showova, a možda su najbliži dosadnjikavom kuhanju na programu Jabuka TV-a. Druga epizoda iz prapovijesti kuhanja u hrvatskim medijima koje se prilično jasno sjećam jest popodnevna vikend emisija Kruške i jabuke, emitirana od 1999. do 2002. godine prema stranom receptu, koja je među prvima stavila jasan naglasak na komponentu zabave. Dva tima, košara namirnica ograničenoga budžeta  koje timovi polako vade na pult i komentiraju, ograničeno vrijeme, spajanje amatera i profesionalnih kuhara i obavezno ćaskanje na koje ih primoravaju arhetipi hrvatskih panvoditelja Karmela Vukov-Colić i Duško Ćurlić, glasovanje publike na kraju i nekakvi (meni tad ne osobito razumljivi) komentari danas gastrorenomiranih likova poput Ane Ugarković i Renea Bakalovića ciljali su na koncept obiteljske zabave prikladne za sve generacije (i uglavnom pogodili).

Druga etapa televizijskog proboja kulinarskih emisija u udarne termine počinje TV intrigom Večera za pet, mojim omiljenim trash klasikom u kojem recepti igraju sporednu ulogu, a publika gladna drame čeka ekstremne slučajeve nepristojnih natjecatelj(ic)a (danas pomalo ocvale YouTube hitove). Glavna pitanja koja su publiku uglavnom zanimala – Kakve će si ocjene međusobno podijeliti? Kakvi su im stanovi? Hoće li dovesti tamburaše da poprave taj nesretni “štimung”? – nisu imala previše veze s kuhanjem niti receptima. Reakcije kandidat(kinj)a na pojedina jela varirale su od grupe do grupe: u jednom tjednu hobotnica ispod peke smatrana je odličnim igranjem na kartu tradicije, već u sljedećem odbačena je kao dosadno i predvidivo jelo, da bi u nekom trećem slučaju ekipa koja ne voli morske plodove kategorički odbacila i samu pomisao na jedenje hobotnice. Emisija sličnog karaktera je i Punom parom, bazirana na napetosti između profesionalnog šefa kuhinje i svadljivih natjecatelja koju, zahvaljujući beskonačnom repriziranju u maniri Dadilje, i dalje možete pratiti u neatraktivnom okopodnevnom terminu.

Vrhunac TV showova u Hrvatskoj suvereno pripada MasterChefu koji je maknuo stigmu trasha s kuharskih emisija. Za razliku od prethodno nabrojanih emisija, MasterChefu se mora priznati edukativna uloga, zasluga za širenje stručnih tehnika i termina te hvalevrijedan pokušaj sprečavanja tradicionalnog prekuhavanja povrća u domaćim kuhinjama. Ipak, kad Diona u akciji MasterChef prodaje opremu “za vrhunskog Chefa”, znate da je popularnokulturni proizvod uspješno napravio krug i došao do momenta potrošnje.

Internetski kulinarski servisi mnogo su fleksibilniji i fokusiraniji na sam čin kuhanja od TV emisija kojima je ipak primarna funkcija zabave. Dok TV program traži linearno praćenje emisije (u slučaju da vam je stalo do recepta, moglo ga se pronaći u nekom zabačenom kutku teleteksta), na internetu jednostavno otvorite nekoliko tabova paralelno, a recepti su uvijek dostupni. Internetsko kuhanje javlja se u nekoliko bitno različitih formi: kao online magazini za gastronomiju (Dobra hrana, magazin združen s Jutarnjim listom), privatni blog ili pak internetski servis koji objavljivanjem recepata kreiraju korisnici (Coolinarika). Prve dvije podvrste internetske kuhinje još uvijek zadržavaju određeni stupanj krutosti i uniformnosti; svi su recepti i ideje podvrgnuti jednoj uredničkoj misli, a čitateljstvo dobiva tek neznatan prostor u komentarima ili pak u sklopu nagradnih igara i instagramskih food porn priloga. U ovom slučaju valja primijetiti da su ovakvi servisi usko povezani s medijskim poljem gastronomije u cjelini: da se razina kulinarske pismenosti nije osjetno podigla u posljednjih nekoliko godina, recepti i temati Dobre hrane (poput “Cimet nije samo za kolače” ili predstavljanja novih in žitarica) imali bi mnogo užu publiku.

Treća varijanta – ona koju članice i članovi konstruiraju – mnogo je heterogenija i (meni) zanimljivija. Kao case study poslužit će Coolinarika, najpopularniji (i najmnogoljudniji) hrvatski servis takve vrste aktivan od 2003. godine koji broji nešto manje od 120 000 članova (2010. bilo ih je 46 000), oko 135 000 recepata i 950 000 fotografija. Da je Coolinarika pravi mali svijet, uvjerili su se svi koji su malo duže kopali po bespućima recepata različite kvalitete i intencije, od potrage za najdomaćijom sarmom do makrobiotičkih razmirica i razilaženja oko najispravnijeg pripremanja algi. Nakon redizajna 2010. godine stranica se sučeljem približava Facebooku: korisnici imaju svoju naslovnicu (analognu timelineu), prijatelje, lokaciju, biografiju s brzopoteznim gastroleksikonskim pitanjima (poput “Što se oduvijek kuha u mojoj obitelji?” i “Moje kuharske tragedije…”), a omogućeno im je dodavanje recepta, fotografija, statusa i vlastitih članaka. U diskursu Coolinarike važne su kategorije “Recept dana”, “Slika dana” i “Cool chef mjeseca”, a potonja titula donosi poklon-paket sponzora Podravke. Zajednica je razvila i svoj minižargon: čestitanje na RD (receptu dana) analogno je referiranju na MM (“moj muž”) na Forum.hr-u. Coolinarika je jedna od rijetkih internetskih oaza u kojima su pozitivni komentari u velikoj većini, čak do mjere da se konstruktivne kritike ponekad primaju s dozom uvrijeđenosti. U tom se aspektu Coolinarika može kontrastirati s vodećim njemačkim portalom iste orijentacije, Chefkoch.de, koji fokus stavlja upravo na konstruktivnu raspravu te tema poput kuhanja slanutka izaziva burnu raspravu o optimalnoj metodi i dužini kuhanja, a svako odstupanje od receptom opisanih reakcija komentira se i preispituje. Ta bi se razlika mogla jeftino objasniti stereotipnim predodžbama o mentalitetima nacija, ali vjerujem da je više riječ o tome da je Coolinarika mnogo više od kuharskog servisa – njezina je bitna funkcija (primarno) žensko druženje i podrška. Članice Coolinarike često objavljuju slike s rođendana svoje djece (na što njihove coolprijateljice daju iste komentare kakve biste čuli uživo: Kako je porastao/porasla! Slatkica mala! i pridružuju se čestitkama), fotografije s ljetovanja, poglede s prozora, zalaske sunca, cvjetne aranžmane, posvećuju recepte drugim članicama i članovima te organiziraju real life druženja diljem Hrvatske i u dijaspori (činjenica da se uspjelo skupiti članica za druženje u Zürichu govori dovoljno o dometu portala).

Faktor dijaspore vrlo je važan: baci li se pogled na arhivu Cool chefova i chefica, uočava se da otprilike trećina članica s tom laskavom titulom živi u inozemstvu (uglavnom je riječ o zapadnoj Europi i sjevernoj Americi). Upravo su članice iz inozemstva one koje često najinovativnije spajaju domaću kuhinju i recepte iz drugih nacionalnih kuhinja, a valja u vidu imati i da im je na raspolaganju često širi asortiman u Hrvatskoj još uvijek ponešto neuobičajenih namirnica koje ćete tražiti u poprilično skupom Bio&Bio dućanu ili u odjelu egzotike nekog velikog supermarketa (kao što su kokosovo mlijeko, sjemenke gorušice ili svježi korijandar). Inozemne članice donose i niz recepata tradicionalnih za tu zemlju (brzinska proba na primjeru Njemačke dala je cijelu lepezu tradicionalnih jela: Käsespätzle, Bienenstichkuchen, Rote Grütze, Maultaschen, Baumkuchen, Laugenstangen, Nürnberger Lebkuchen…) i objašnjavaju sastojke pomažući drugim članicama u nalaženju zamjene za pojedine namirnice (npr. Buttermilch).

Coolinarika ima važnu ulogu u reafirmaciji kućanskih poslova i kuhanja: odobravanje i pohvale drugih članica često previđenu djelatnost u kuhinji čine vidljivom i važnom. Ipak, česta je diskurzivna omaška prebacivanje s “ja” u izvođenju recepata na “mi” u konzumaciji, što, kao i suverena dominacija članica nad članovima (dosad sam naletjela na tri člana, redom kuhare po struci), indicira da je kuhinja još uvijek ženski (iako sad nešto ljepši i kreativniji) teren. O rodnoj problematici govore i komentari uz (uglavnom tradicionalne) recepte poput bureka koji je “Idealno jelo za goste iz inostranstva, ne samo da ce biti odusevljeni zbog ukusa vec ce pozeleti da zbog ove pite dodju ponovo! Naravno ako zelite da se pokazete pred muzem ili deckom ovo je prava stvar za to!”.

Ostaje pitanje koliko će uspješno Coolinarika odolijevati valu komercijalizacije koja se donedavno očitovala tek u benignom promoviranju proizvoda sponzora Podravke u receptima (poput ovog) koje posta uredništvo, a od prije nekoliko mjeseci pojavila se i opcija kupovanja tematskih kuharica (Coolerica) koje su članice sastavile od postojećih recepata. Chefkoch.de ima, primjerice, kuharice, fan shop, časopis, premium članstvo i druga konzumeristička sredstva koja polako diferenciraju zajednicu i profesionaliziraju opuštenu DIY atmosferu.