Ideal snage i progresivna ženskost

Audrey Burgio, izvor: girlswithmuscle.com

Na sajtovima poput Tumblra i Pinteresta korisnici već godinama stvaraju nešto poput onih pomalo zastarjelih plutenih ploča posvećenih vlastitim interesima. Tih profila i stranica ima različitih vrsta i namjena, od ljubitelja hrane koji skupljaju slike novih recepata, preko entuzijasta za arhitekturu i fotografiju pa sve do kontroverznih „thinspo“ ili „fitspo“ blogova. „Thinspo“ je skraćenica za „thinspiration“, a odnosi se na kolekcije slika koje služe kako bi inspirirale sakupljače i njihove pratitelje u održavanju vidljivih rebara i razmaka među bedrima. Iako je takve blogove pune prikaza mršavih djevojaka i šarenih izreka koje naginju pro-ana uputama još uvijek moguće naći napretek diljem interneta, oni su ubrzo naišli na žestoku kritiku zbog katkad veoma očiglednog poticanja ponašanja koje vodi u poremećaje prehrane te se usporedno razvila i nova, „zdravija“ verzija blogova za inspiraciju koja bi nas, osim na to da budemo privlačni, trebala poticati da to postignemo zdravim putem – sportom i nutritivno bogatom prehranom. Tzv. „fitspo“ blogovi došli su kao razumnija alternativa „thinspo“ blogovima, ali ubrzo su i sami naišli na kritike, te su proglašeni „thinspirationom“ u sportskoj odjeći. I među tim zdravijim prikazima ipak je uočljiva ista osuđivačka retorika prisutna kod njihovih „thinspo“ prethodnika.

Nema ništa novo u tome da se prikazi koriste kao inspiracija te da je jedno od mogućih korištenja medijskih poruka kojima smo obasipani analiza vlastitog izgleda koja na kraju rezultira osjećajem manje vrijednosti. Žene u časopisima uvijek su „ljepše“ od „pravih“ žena i mnogi to smatraju uzrokom nepravdi i frustracija, izvorom negativnosti koji bi trebalo zabraniti i ukinuti. To je lako razumjeti ako pogledamo većinu prikaza mršavih tijela ozarenih obraza s takvih inspirativnih blogova, koja nam poručuju da ne pojedemo tu palačinku koja stoji između nas kakvi jesmo i nas kakvi bismo mogli biti da smo ustrajniji. Ali za mnoge to nije samo pitanje ustrajnosti. Kao pripadnica onog dijela ženskog roda koji je vječno nezadovoljan vlastitim izgledom, godinama balansira na rubu poremećaja u prehrani, a uz to je veoma aktivna korisnica vrlih novih internetskih mogućnosti, i sama se nekad uhvatim u dugom pretraživanju takvih slika u potrazi za novim idealom, ili kakvim prikazom koji bi mi pomogao prihvatiti situaciju kakva trenutno jest. Godine osjećaja odvojenosti od svog tijela i borbe s njim ipak su u međuvremenu u meni stvorile i žestoku kritičarku medijskih prikaza ženskog tijela, nekoga tko smatra da s odmakom može promatrati ono što joj drugi serviraju. Imam i pametnijeg posla od toga da cijeli život mislim kako bi mi tijelo trebalo biti bliže nekakvom suludom idealu. Teoretski, da. Ali u praksi, uz svu svijest i unatoč svakoj analizi, onaj tko nije zadovoljan stanar svog tijela kad-tad ponovno posrne i baca se u potragu za novim uzorima i inspiracijama. Ako treba čak i potajno. I to skrivajući se sam od sebe, izmišljajući razne razloge zašto bi ipak trebalo pronaći kakvu inspiraciju za više tjelovježbe ili bolju prehranu, koliko god normalni i zdravi bili. Gledajući te slike, istovremeno ih ne odobravam, ali i čeznem za njihovim idealima. Ta podvojenost osjećaja stvara u meni nelagodu i začarani krug ostaje zatvoren. Ali ne prestajem vjerovati da se ta tjelesna fiksacija može riješiti na neki način koji ću daljnjim pokušavanjem ipak pronaći, da je osuđivački odnos moguće zamijeniti aktivnim prijateljstvom.

Christmas Abbott, izvor: pinterest.com

I tako jedne večeri u moru fotografija djevojaka izraženih trbušnjaka i krišaka jabuka premazanih kirkiriki maslacem nailazim na fotografiju djevojke koja u naporu iznad sebe drži uteg očigledno veće težine od nje same. I nije jedina. Odjednom počinjem primjećivati kako se tu i tamo među aerobik modelima pojavljuju i one drugačije – mišićave, u pokretu, snažne. I vidim samo snagu. Ne vidim privlačno oblikovana tijela, vidim poglede pune odlučnosti, neustrašivosti, žene koje taj svoj stav sigurno ne ostavljaju u teretani i imaju potpunu kontrolu nad svojim tijelom. One nisu bodibilderice koje poziraju u bikinijima, već nose vreće pijeske na leđima i penju se po užetu. Između mene i prikaza uspostavlja se komunikacija kakva mi je dosad bila potpuno nepoznata. Gledam ih i one mi poručuju – tvoje tijelo je tu da ga upoznaš, pomičeš njegove granice, shvatiš što znači napredovati korak po korak. Zvučalo to patetično ili ne, voli ga i vjeruj u njega. Tjelesna je  snaga nešto ženstveno. Zapravo, nešto ljudsko.

U svom oduševljenju slike pokazujem obitelji, prijateljima i prijateljicama, ali nitko se ne slaže s mojim tumačenjem. Njihovi komentari mogli bi se svesti na riječ „muškobanjasto“ i sve izvedenice istog mišljenja: previše mišića, nije ženstveno, izgleda kao muško. Moje sugeriranje toga kao jedne vrste mogućeg ideala ženskog tijela nailazi na podsmijeh. Ali, ipak nisam jedina: uskoro na internetu pronalazim druge djevojke čiji se dojmovi slažu s mojima. Na svojim blogovima one pišu o tome kako pravu inspiraciju pronalaze u slikama profesionalnih sportašica, ali i običnih žena prikazanih u akciji, u kretanju, u bavljenju sportom, a ne u poziranju koje sugerira pasivnost i suzdržanost. To se i dalje u nedostatku boljeg opisa može nazivati „fitspom“, ali nam se fokus s onoga kako izgledamo premješta na to što radimo i kako se pritom osjećamo. Potiče nas da se igramo i izmaramo bez brojanja kalorija. Najednom, prikazi dobivaju novu vrijednost, aktivira se pregovaračko ili čak opozicijsko čitanje. Odnos koji nikada nije bio jednostran ni jednostavan, onaj između poruke i njezinog primatelja i tumača, izlazi na vidjelo s novim, dotad neprimjetnim aspektima. Mogu li npr. žene koje dižu utege biti ženstvene? Predstavljaju li one neki otklon od onoga što smatramo „običnim“ ženama? Guraju li se one tamo gdje im nije mjesto, pokušavaju li ovladati svojim identitetom oponašajući muškarce? U potrazi za pitanjima i odgovorima nailazim na Leslie Heywood.

Izvor: crossfiturge.com.au

Profesorica na Sveučilištu u Binghamtonu, Leslie Heywood bavi se između ostaloga rodnim studijima i studijima sporta. Autorica je enciklopedije trećeg vala feminizma The Women’s Movement Today, autobiografske ispovijesti Pretty Good for a Girl: An Athlete’s Story, analize anoreksije u suvremenom društvu Dedication to Hunger: The Anorexic Aesthetic in Modern Culture te suautorica studije o prikazima sportašica kao kulturalnim ikonama – Built to Win. Posljednji naslov nastao je u suradnji sa Shari L. Dworkin. Zajedničkim snagama ove profesorice, ali i cjeloživotne sportašice, pitaju se može li atletičarka odnosno sportašica općenito („female athlete“) poslužiti kao progresivni novi ideal za žene. Nešto čemu žene mogu težiti, kako pišu autorice, bez osjećaja poniženja koji proizlazi iz slijepog slijeđenja kulturnih obrazaca koje predstavljaju Victoria’s Secret modeli. Prihvaćaju se analize medijskih prikaza, od reklama koje prodaju sportsku odjeću, poznatih snimaka ključnih trenutaka nekih natjecanja, sve do često kritiziranih poziranja poznatih sportašica u seksualiziranim izdanjima. Među njima izdvajaju fotografiju Brandi Chastain nakon pobjedničkog zgoditka na Ženskom svjetskom prvenstvu u nogometu 1999. godine, kada je njezino skidanje majice izazvalo medijsku senzaciju, te naslovnicu Voguea iz 2001. godine na kojoj atletičarka Marion Jones pozira u glamuroznoj svjetlucavoj haljini.

Osim analize medijskih reprezentacija, autorice pružaju i uvid u vlastiti odnos sa sportom u poglavlju u kojem opisuju kako su zaradile nadimke koji predstavljaju njihove sportske, natjecateljske osobnosti. Tako Leslie Heywood dobiva nadimak „Lester“ nakon uspješnog bench-press dizanja 90 kg, što se u njezinim internim krugovima smatra graničnom težinom dizanja između muškaraca i žena. Također progovara o svom strahu da će je trudnoća udaljiti od sportskih ciljeva i prijatelja te na kraju opisuje iskustvo koje je pokazalo kako se sve to ipak savršeno uklapa u njezinu ženskost; dizanje utega i majčinstvo za nju se ne nalaze u suprotnim svjetovima. Za autorice je bavljenje sportom, čak i kad ili ako je karakterizirano kao muškobanjasto ponašanje, uvijek spadalo među najznačajnije trenutke njihovih života, kojih se ne bi mogle odreći u ime nijedne teorije. Zbog toga odgovaraju na optužbe da žene koje se na natjecateljski način posvete sportu zapravo grade snagu vlastite ličnosti kopirajući muške ideale umjesto slavljenja vlastite ženskosti. Odlučno polemiziraju s tezom Varde Burstyn iz njezine knjige The Rites of Men: Manhood, Politics, and the Culture of Sport, koja naglašava važnost ženskog bavljenja sportom kao borbe protiv pasivnosti, ali istovremeno kritizira sportsku kompetitivnost kao takvu pripisujuću je muškim vrijednostima, te zagovara poticanje ženskih sportova koje odlikuje suradnja i zajedništvo. Iako je svjesna mnogih negativnih aspekata natjecateljske, „muške“ sportske kulture, a o kojima je pisala i u svojoj autobiografskoj knjizi, Heywood ističe kako ipak svesrdno zagovara ponekad kontroverznu temu o kulturnoj važnosti sudjelovanja žena u „antidemokratskim, elitnim postrojbama“ budući da se one nalaze u temelju suvremene društvene percepcije i ustroja profesionalnog sporta. Način na koji se šali sa dečkima iz teretane, piše Heywood, pokazuje uzajamno poštivanje različitih sposobnosti svakoga od njih. Natjecanje kojem se zatim podvrgavaju tako neće narušiti ničiji identitet niti vrijednost.

Opisujući suvremeni kontekst, autorice pišu kako je sport ono što nam u postmodernom fragmentarnom iskustvu vlastite osobe može doslovno poslužiti kao sredstvo konstrukcije identiteta, te kao način opiranja stalnom osjećaju gubitka kontrole nad vlastitim tijelom i osobom. Snaga i ostvarivanje ciljeva karakteristike su kojima podjednako mogu težiti i muškaraci i žene. Kao zaključak, unatoč mogućim nedostacima, sportašicu sa svim njezinih konotacijama proglašavaju progresivnim idealom ženskosti u suvremenoj kulturi. Njihova teza podupire kako moje vlastite, tako i doživljaje drugih žena diljem svijeta kojima slike aktivnih sportašica služe, koliko god to paradoksalno zvučalo, kao inspiracija za aktivno suprotstavljanje nasilnoj analizi vlastitog tijela. Odlučnost, pokret, cilj, igra, snaga razlikuju te slike od prikaza pasivne ženskosti podložne tuđoj procjeni i objektifikaciji. Korak po korak, neki bi mogli posredništvom ovakvih reprezentacija ustati iz pozicije promatranja i vratiti se u cjeloviti suživot sa svojim tijelom. Možemo se nadati da će oni kojima treba svjesno konzumiranje slika na način na koji to nude „fitspo“ blogovi u budućnosti na raspolaganju imati sve veću raznolikost ideala, s posebnim naglaskom na one čije je djelovanje progresivno za naše prihvaćanje naših tijela i nas samih uopće.