Duhovi Svijeta duhova

Izvor: fanpop.com

Nismo svi duhovi, ali svi živimo u svijetu duhova i stalno se s njima susrećemo. Duhovi su očekivana nuspojava prolaska vremena – svaka ih sadašnjost nosi u sebi kao više ili manje nevidljiv teret i nijedna ih budućnost ne može izbjeći. Postoje osobni duhovi koji prate naše živote i javniji duhovi društva u kojem živimo. Ghost World dupkom je pun svih vrsta duhova i opsjednut načinima na koje se prošlost i povijest uvlače u pore sadašnjeg trenutka i oblikuju onaj koji tek dolazi.

Duhove uglavnom poznajemo kao duše koje lebde između svjetova, nastanjujući mjesto na granici između stvarnosti i nestvarnosti. U svom djelu o ritualima The Ritual Process (1966.), antropolog Victor Turner piše o nestabilnom i nestrukturiranom položaju u kojem se nalaze osobe na prijelazu između dva kulturna „stanja“, tj. prije prolaska kroz neki društveni obred, i taj položaj zove liminalnim (od lat. limes – prag). Atributi liminalnosti ili liminalnih osoba nužno su višeznačni jer to stanje i te osobe izmiču kroz mrežu klasifikacija koja obično locira stanja i pozicije u kulturnom prostoru. Liminalna su bića ni tu ni tamo; ona su između pozicija koje dodjeljuju i uređuju zakoni, običaji, konvencije i ceremonije. Njihovi višeznačni i neodređeni atributi izražavaju se kroz bogatstvo različitih simbola u mnogim kulturama koje ritualiziraju društvene i kulturne tranzicije. Stoga se često ističe sličnost liminalnosti i smrti, bivanja u maternici, nevidljivosti, tame, biseksualnosti, divljine i pomrčine sunca ili mjeseca. Duhovi su na taj način vrlo slični adolescenti(ca)ma te našim junakinjama i najboljim prijateljicama Enid Coleslaw i Rebecci Doppelmeyer. Neki ljudi nikad ne uspiju prijeći u novo kulturno stanje i vječno zadržavaju mjesta izopćenika ili ljigavaca, gubitnika i čudaka, a upravo njih Enid i Rebecca smatraju „svojim ljudima“.

Njihovi su heroji oni koji ne pripadaju i ne uklapaju se, svi i sve što strši na pomalo neugodan ili nakaradan način, poput čudnog komičara Joeyja McCobba (Joey McCobb is our God), „sotonista“ koje viđaju u omiljenom kafiću ili lažnog ’50s dinera imena Wowsville. Osjećaji djevojaka oko mnogih od tih ljudi i stvari iznimno su snažni – često im žele smrt ili same, posebno Enid, umiru od preplavljenosti emocijama.

No kad se Enid sprijatelji sa Seymourom, usamljenim starijim kolekcionarom ploča nad kojim izvedu psinu, njeno i Rebeccino prijateljstvo ulazi u ozbiljnu krizu. Od pojave Seymoura, koji je Enid prvo dražestan na lame način a onda kul, no Rebecci samo jadan, razlike među djevojkama sve su vidljivije. Rebecca se već zaposlila i radi na tome da odsele u zajednički stan, a Enid nema jasnu viziju budućnosti i ne zna što želi raditi i biti – Rebecca je spremna napustiti položaj duha, a Enid nije, a možda i ne želi, bar ne na način na koji to čini Rebecca.

Ono što u početku spoji Enid i Seymoura interes je za staru i opskurnu glazbu, a Enid potpuno osvoji njegova soba s pločama u kojoj čuva razne vintage predmete. No, dok je ona zadivljena i posjedovanje takvog kulturnog kapitala doživljava kao sreću i uspjeh, Seymour tvrdi da mrzi svoje interese, a stare stvari skuplja jer je nesposoban uspostaviti značajne odnose s ljudima. Enid mu onda odluči pomoći s pronalaskom djevojke, no njihov odnos zapravo najviše naglašava Enidinu mladost i potencijal da stvori sretan i konstruktivan život. Iako je izgubljena, njen je identitet u aktivnoj izgradnji, a Seymourov, unatoč nekim vanjskim promjenama koje mu donosi veza, djeluje okamenjen. To potvrđuje i kraj filma gdje Seymour regradira u prošlost i vjerojatno useljava natrag k majci.

Na sličan se način prošlosti vraća Enidin otac, koji se ponovno spaja s bivšom djevojkom koju Enid mrzi, i to dodatno destabilizira njenu sadašnjost. Događaj koji nakon udaljavanja od Rebecce i Seymoura konačno protrese Enidin život odlazak je osobe za koju nije očekivala da će otići – Normana, starca koji sjedi na klupici i čeka autobus koji više ne vozi tom ulicom. Enid i Rebecca Normana doživljavaju kao fosila, poput hlača koje već godinama na istom mjestu leže na pločniku, i šale se s njegovim čekanjem busa koji nikad neće doći. Norman im odgovara da ne znaju o čemu govore. Ispostavlja se da je u pravu, jer se bus jedne večeri zaista pojavljuje i Enid gleda kako se Norman u njega ukrcava. Iako ga cijelo vrijeme vidi samo kao umirujući relikt prošlosti i nekoga pomalo izvan ovoga svijeta, Norman zna više od nje o budućnosti i/ili (ne)predvidljivosti života.

I kultura je svijet duhova. Tekstovi, slike i zvukovi iz prošlosti i dalje žive u sadašnjosti, no njihova se značenja s protokom vremena mijenjaju. Možemo to promatrati u široj, kolektivnoj perspektivi, i kroz odnos pojedinca s kulturom, iscrtavajući tako osobnu povijest kao povijest odnosa s različitim tekstovima.

U Ghost Worldu je, primjerice, vrlo naglašeno mijenjanje načina na koje kulturom rukujemo – doslovno. Seymour i njegovi prijatelji skupljaju i fetišiziraju ploče i raspravljaju o manama CD-a. U sadašnjem trenutku, kad vinil doživljava veliki povratak, njihovi razgovori i nisu tako neobični kao činjenica da svi u filmu gledaju videokasete. I sama sam Ghost World prvi put posudila u videoteci, ali ti glomazni crni predmeti sad mi djeluju strano i daleko jer znam da neće doživjeti sudbinu ploča. Videokasete će živjeti kao duhovi unutar filmova koje više ne reproduciraju.

Središnji je primjer promjenjivih značenja, zaboravljenih povijesti i nevidljivosti koju nosi vrijeme priča o lancu brze hrane u kojem je Seymour zaposlen. Cook’s Chicken, čiji je logo sad glava bijele žene s kuharskom kapom, nekad se zvao Coon Chicken (coon je pogrdni, rasistički izraz za crnce) i bio predstavljen glavom nasmijanog crnca. Enid pronađe taj logo kod Seymoura, a onda ga odnosi na ljetni umjetnički tečaj na koji mora ići da bi maturirala. Na njeno čuđenje što nitko ne zna za povijest Cook’s Chickena, Seymour odgovara da je to daleka prošlost koje se ljudi više ne sjećaju. Logo je primjer vremena u kojem je rasizam bio mnogo vidljiviji nego danas, kad, Seymourovim riječima, ljudi još uvijek mrze jedni druge, ali znaju to bolje sakriti. Rasistička je prošlost prešućena, izbrisana i zamijenjena nasmiješenim bijelcima, a upravo je takvo zataškavanje simptomatično za novi, suptilniji rasizam za novo, modernije vrijeme.

Cook’s Chicken pokazuje koliko je lako ne znajući sudjelovati u pričama koje kriju odbojne duhove, a djeluju bezazleno. Enid se susreće s još jednom takvom u trenutku vlastite regresije u djetinjstvo, no da bismo je otkrili potrebno je kopati mnogo dalje od Ghost Worlda. Naime, pred kraj filma, pakirajući se za useljavanje s Rebeccom koje se neće dogoditi, Enid pronalazi kutiju sa stvarima iz djetinjstva u kojoj je singlica pjesme A Smile And A Ribbon sestrinskog dueta Patience and Prudence. Pjesmica koju pjeva dječji glas govori o tome kako osmijeh i vrpca u kosi djevojčicu čine posebnom, a što glasnije ponavlja da je sretna, to sretnija postaje.

Ta je pjesma vjerojatno vlastoručno početkom 2000-ih pokrenula razdoblje mog snažnog interesa za ženske, posebno sestrinske grupe iz 1950-ih. Skupila sam dvadesetak CD-a, a najdraže su mi bile upravo Patience and Prudence, The Bell Sisters i one najpoznatije, The Andrews Sisters. Njihovu sam glazbu doživljavala kao bijeg u nešto svoje: istovremeno dražesno, ali i groteskno, iskreno, ali i pomalo nadrealno. Bile su mi zanimljive zbog slatkog i često dramatičnog zvuka, asocijacija na prošlost i neku stariju Ameriku, estetike (cover albuma Patience and Prudence uznemirujuć je na poseban način), zastarjele, ali ne (nužno) i uvredljive slike ženskosti te svoje generalne opskurnosti. Nisu organski pripadale mojoj sadašnjosti i to im je davalo posebnu vrijednost; bile su važan dio osobne mitologije koju sam stvarala slično kao što to čini Enid. No u svom su cvrkutu mnogo govorile o američkoj i drugim kulturama, na jedan specifičan način.

U nedavnom razgovoru s Pitchforkom o svom novom albumu Asiatisch, glazbenica Fatima Al Qadiri rekla je sljedeće: Htjela sam napraviti ploču temeljenu na toj ideji o prisutnosti azijskih motiva u zapadnjačkoj muzici, bilo da se radi o rapu, klasici, TV-u, crtićima. Imam osjećaj da dugo slušam i upijam te azijske motive, tako da je ova ploča virtualni road trip kroz „zamišljenu Kinu“. To nije stvarna Kina. Nikad nisam bila u Kini. Znam samo ono što mi zapad govori o Kini.

Patience and Prudence i same su sudjelovale u stvaranju zamišljene Azije u američkoj glazbi. Ogledna je pjesma za to Very Nice is Bali Bali, u kojoj koriste azijske zvukove, poput gonga i raznih udaraljki, ali u uši posebno udara gramatika njihovih rečenica – šturi engleski bez glagola ili s glagolima u pogrešnim oblicima koji oponaša „azijski engleski“. Čak je i naglasak djevojaka odglumljen. U Something Japanese The Bell Sisters lažni je japanski naglasak još naglašeniji, a gramatika gora (this be feeling I not want to miss), dok je cijela pjesma pjevana iz perspektive japanske ljubavnice američkog vojnika.

Aproprijacija azijskih glasova i njihova neugodna stereotipizacija najgori su dijelovi ovakvih pjesama koje kroz konstrukciju isfantaziranog i neautentičnog Drugog i fikcionalnih prostora koje nastanjuje (gdje je Bali Bali?) zapravo jačaju američki identitet. Ghost World ne zalazi ovako duboko u ispreplitanje tuđih kultura i vlastite, no zanimljivo ga je imati na umu, posebno kad gledamo početne scene u kojima Enid pleše uz videokasetu s pjesmom Jaan Pehechaan Ho Mohammeda Rafija, oponašajući zapadnjački odjevene indijske plesačice i plesače.

No film zato istražuje pitanja aproprijacije i autentičnosti unutar same američke kulture, i to na primjeru bluesa. Seymour i Enid izađu u klub slušati njegovog ostarjelog blues heroja (iako tehnički svira ragtime, kaže Seymour) koji nastupa kao predgrupa novoj blues senzaciji – grupi Blueshammer, u kojoj sviraju mladi bijelci. Dok Seymourovog gitarista gotovo nadglašava utakmica na televiziji a publika ignorira, Blueshammer stižu na pozornicu najavljujući svoj authentic way-down-in-the-delta-blues, pjevaju o branju pamuka i bacaju publiku u trans. Delta blues blues je koji potječe iz delte Mississippija, a predstavlja ga, primjerice, Skip Jones, u čiju se pjesmu Enid zaljubljuje. Kao i u primjeru Cook’s Chickena, brisanje i marginaliziranje jednih priča te njihovo prekrivanje novima i bjeljima naglašava dugu povijest američkih rasnih problema i manevre kojima ih se negira.

U Enidinom se životu taj duh iz otvorenije rasističke prošlosti SAD-a upliće u osobnu sadašnjost i utječe na njenu budućnost – logo Coon Chickena koji izloži na izložbi za kraj tečaja dovede do burnih reakcija publike koja ga ne čita kao kritiku rasizma, nego rasizam. Enid zbog toga ne završava tečaj i ne maturira. Unutar konvencija i ceremonija odrastanja tako službeno ostaje ni tu ni tamo, u maternici, u divljini, u pomrčini sunca, odnosno duh.

Kraj filma u kojem Enid u zoru sama napušta grad i odlazi u nepoznato s malenim koferom otvoreno je obećanje da će možda ne pronaći, ali nastaviti tražiti mjesto koje ne pripada ni svijetu nametnutih narativa i izmišljenog bluesa, ni klaustrofobičnom svijetu utočišta svoje sobe, odnosno vlastiti život.

Izvor: pinterest.com