Život u iščekivanju
U našem je društvenom krugu samorazumljiv i poželjan jasno utvrđeni, linearni princip napredovanja, označen prepoznatljivim, vidljivim obilježjima koja markiraju izvršenost određenog komada tog puta koji, isto tako samorazumljivo, funkcionira u sferi obrazovno-ekonomskog modela. Nakon osnovne škole valja završiti srednju; potom za dio nas slijedi fakultet, dok se drugi dio odmah ubacuje na tržište rada. Nakon fakulteta vrijeme je za pronalazak pravog posla te, poželjno, ozbiljnu vezu, brak, djecu. Djetinjstvo i mladenaštvo tradicionalno se poimaju prije svega kao vrijeme pripreme za pravu stvar, period u kojemu nam je dužnost zgotoviti se kao cjelovitu, dovršenu ličnost.
Izvor: stills.notcoming.com
Ovako izložena uredna šablona naoko ne ostavlja mnogo mjesta za propitivanja, strahovanja i predomišljanja – jedna od, ako ne i glavna značajka, dobro prilagođenog pojedinca/ke je uspješno izvršavanje koraka zacrtanih u šabloni, koji se poistovjećuju s procesom odrastanja i ozbiljnosti. Ukoliko usporedimo odnos junakinja Ghost Worlda prema navedenom procesu, lako je zaključiti kako je od njih dvije Rebecca ona prilagođenija, ozbiljnija, odraslija: zapošljava se i osamostaljuje, dok Enid tapka u mjestu, neodlučna kamo i kako se pokrenuti. Ovo različito povinovanje društveno-ekonomskim očekivanjima u filmskoj adaptaciji i predstavlja kamen razdora među prijateljicama – Rebecci sve izraženije smeta ono što doživljava kao Enidino životarenje u vakuumu neodlučnosti, njezina nevoljkost da prihvati ono što društvo podrazumijeva kao stvarni život; može se zaključiti kako Enidino odgađanje i odbijanje pristanka na društvena pravila doživljava i kao svojevrsnu razmaženost. Znakovito je i što, za razliku od figure Enidinog oca koji na nju ne vrši osobito izražen pritisak za osamostaljenjem, tek je povremeno blago nukajući da razmisli o odlasku na gradski koledž ili poslovnoj ponudi njegove djevojke, o Rebeccinoj obiteljskoj strukturi iz filma ne saznajemo ništa – ona je doslovno prepuštena samoj sebi, bez (ekonomske) zaštitne mreže u liku oca na kakvu se Enid može osloniti.
Ono što u posljednjih nekoliko godina upada u oči na području reprezentacija problematike odrastanja, odlučivanja i tjeskobe koju oni izazivaju vidljivo jest temporalni pomak tapkanja u mjestu s kakvime se suočava Enid. Prijelomna točka premjestila se na srednje ili čak kasne dvadesete, uzroke čega svakako valja tražiti i u intenzivnoj (a kod nas, čini se, i beskonačnoj) gospodarskoj krizi. Društveno-ekonomska struktura u kojoj se odrastanje i odlučivanje za mnoge danas odvija odiše upravo privremenošću, neizvjesnošću i neprestanim iščekivanjem onog pravog života, koji su u dubokom neskladu sa socijalno prihvaćenim i uvaženim modelom prema kojem su funkcionirale prethodne generacije. Problematično, nesavršeno, marginalno razdoblje mladenaštva zauzima sve širi prostor, ne predstavljajući više vrijeme pripreme za stvarni život, već stvarni život sam po sebi. Beskrajan niz honorarnih poslova, rad na određeno vrijeme, život s roditeljima u tridesetima svakodnevica su golemog broja ljudi, prisiljenih neodlučno tapkati u vakuumu sličnome onom u kojemu funkcionira Enid; međutim, za razliku od nje, čije je zaziranje od uključivanja u očekivani društveno-ekonomski model stvar osobnog izbora i motivirano unutrašnjom krizom, današnji zatočenici marginalnog razdoblja u njemu borave prisilno, uvjetovani izvanjskim stanjem stvari. U takvom se kontekstu doživljaj vanjskog promatrača/ice može poistovjetiti s onim Rebeccinim – Enidini se potezi i odluke, u sudaru s realnošću stvarnog svijeta kakvu trenutno mnogi proživljavaju mogu činiti krajnje razmaženim i neodgovornim; naposljetku, tko ima vremena i obraza za unutarnja previranja i krize identiteta kada je sama objektivna egzistencija dovedena u pitanje?
U istom je kontekstu zanimljivo sup(r)otstaviti svijet junakinja Ghost Worlda s onim koji je oblikovala hrvatska spisateljica za djecu i mlade Nada Mihelčić u romanu Napokon brucošica. Baš kao Enid i Rebecca, glavna je junakinja romana upravo maturirala i roman je posvećen njezinom ljetu i druženju s prijateljima prije polaska na fakultet. Kako s pravom ističe Dubravka Zima1, radi se o rijetkoj zvjerci u sferi hrvatske književnosti za mlade; glavna junakinja uvelike odstupa od uvriježene predodžbe o adolescentici kao brbljavoj, modom i romantičnim heteroseksualnim vezama opsjednutoj junakinji, te, pojednostavljeno rečeno, uspijeva s odlikama proći test Alison Bechdel. Ono što brucošicu upadljivo razlikuje od Enid i Rebecce upravo je njezina aktivna, zainteresirana uključenost u društvena, politička i ekonomska zbivanja – njezina je analitička znatiželja zapravo tolika da roman povremeno otklizava u svojevrsan pamflet koji može djelovati docirajuće i zamorno, čak i kada se slažemo s junakinjinim stavovima. I brucošica iščekuje početak onog pravog, ali za razliku od Enid, koja potpuno odbija komunikaciju sa stvarnim svijetom ili Rebecce, koja se u njega uključuje na način koji se od nje doduše očekuje, ali bez vidljivog napora da ga propituje, junakinja ovog romana odlučuje se za aktivan, angažiran dijalog, čime njezina budućnost, premda nipošto lišena tjeskobe (o čemu dobro svjedoči i izbor tema o kojima raspravlja sa svojim prijateljima, a koje uključuju korupciju, ekološku problematiku, rodnu nejednakost, društvenu nepravdu uopće), ipak nije označena golemim otvorenim upitnikom kao u Enidinom slučaju. Iako je moguće spekulirati o tome što brucošicu očekuje jednom kada zaštitna mreža fakultetske izobrazbe nestane te kako će njezini postsrednjoškolski ideali funkcionirati suočeni s neugodnom svakodnevicom, razloga za optimizam ipak ima; ako ništa drugo, marginalni period njezine adolescencije nije predstavljen niti doživljen kao zrakoprazni prostor bespomoćnog iščekivanja.
