Glazba malog grada
Jednoga jutra, negdje na početku osmog razreda, na kiosku kraj kojega sam prolazila svakoga jutra idući u školu ugledala sam narančasto-crno-bijeli-časopis na čijoj je naslovnici toga mjeseca bila Shirley Manson iz Garbagea. Nekoliko dana kasnije kupila sam svoj prvi broj. Časopis se zvao Nomad.
Izvor: njuskalo.hr
Pubertetske sam godine provela u jednom slavonskom gradiću prema kojemu i dan-danas gajim ambivalentne osjećaje, čudnovatu mješavinu ljubavi i mržnje. Dok sam bila tinejdžerka, ova je potonja emocija definitivno prevladavala. Mrzila sam ono što sam doživljavala kao njegovu učmalost, zatvorenost i ograničenost: sve što sam radila i osjećala bilo je upravljeno budućnosti, danu kada ću konačno biti negdje drugdje. Jednako tako, bila sam sasvim sigurna da ću učiniti sve što je u mojoj moći da se nikada ne vratim.
Osim dosade maloga grada, koji je pružao vrlo ograničene mogućnosti nezadovoljnim adolescenti(ca)ma, puberteta se, kao i velika većina ljudi, sjećam kao neurednog, zbrkanog razdoblja velikih boli i velikih ushićenja, nepromišljenih odluka i drastičnih poteza. Uz to, barem meni, adolescencija je bila razdoblje kada mi je glazba značila više nego ikada prije ili poslije u životu. Nije se radilo samo o tome da mi se neka pjesma, album ili bend sviđao, već da su određene pjesme govorile o mom životu, opisivale ga i definirale, predstavljale soundtrack koji me pratio kroz dane i tjedne i godine. Činilo mi se kako pojedine melodije i stihove samo ja mogu istinski razumjeti, da je samo meni vidljiva (čujna?) poruka koju šalju, da sam jedna od rijetkih u krugu odabranih koje imaju tu čast, tu sposobnost razumijevanja, a oni/e drugi/e koji to isto mogu su negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, do kojega ću stići jednoga dana kada napustim gradić koji me gušio.
S obzirom na veličinu grada i njegovu generalnu glazbenu naklonost određenoj vrsti istočnjačkog melosa (kao i vrlo ograničenim brojem mjesta na koja su mogli izlaziti ljudi s ponešto drugačijim glazbenim ukusom), takozvana „alternativna scena“ dijelila se uglavnom na pankere, metalce i skejtere koji su slušali kombinaciju hip hopa i rapa, od čega me ništa nije naročito zanimalo. Moj je glazbeni ukus stoga bio ograničen bendovima na koje bih sama slučajno nabasala gledajući Hit Depo (naše kućanstvo nije uključivalo satelitsku antenu) i one koji su u autu slušali moji roditelji, poput Eelsa ili Ridea te nekoliko uvriježenih imena poput Nirvane. Još se sjećam uzbuđenja kada bih ja sama, ili neka od mojih prijateljica, na televiziji slučajno otkrila neki novi bend i jedva čekala da svoje otkriće podijeli s ostalima. Nabaviti nešto novo bio je znatno teži proces nego danas: od nekoga bi se posudio već presnimljen album ili bi si, u rijetkim prilikama, netko priuštio original. Sate sam provodila u svojoj sobi presnimavajući kasete; prvi CD sam dobila negdje u prvom razredu srednje škole, a tada smo otkrile i kako se u Bosni, udaljenoj samo dužu šetnju preko mosta, na štandovima s ilegalnim CD-ima mogu iskopati prava blaga (još uvijek imam piratske kopije International Velveta Catatonije i One Soul Now Cowboy Junkiesa kupljene na takvim ekspedicijama).
Izvor: vrilo-mudrosti.hr
Upravo zbog takvih ograničenih mogućnosti Nomad je za mene bio pravo otkriće. Pisali su o brojnim bendovima koji su mi se sviđali, a činilo mi se da bi mi se mogli svidjeti i gotovo svi oni (a bilo ih je mnogo) za koje do tada nisam čula, a čije su recenzije izlazile u časopisu. Budući da je, nažalost, do većine toga za mene tada bilo nemoguće doći, svoje mišljenje o tome kako bi pojedine pjesme i albumi mogli zvučati temeljila sam isključivo na onome što sam u Nomadu pročitala, na taj način nesvjesno kreirajući čudnovatu sinesteziju riječi i melodija od kojih ću mnoge čuti tek godinama kasnije – i za puno njih shvatiti kako se ne uspijevaju mjeriti s onima koje sam, na temelju napisanog, stvorila u vlastitoj glavi. S druge strane, ushit koji sam osjećala ako bih slučajno uspjela doći do nekog od albuma čija je recenzija izašla u Nomadu bio je neopisiv – upravo je to razlog zbog kojega će za mene, usprkos uvriježenom mišljenju, ključni album Holea ostati Celebrity Skin, a ne Live Through This, a From the Choirgirl Hotel zamijenio je Little Earthquakes kao presudni album Tori Amos. O oba sam prvi put čitala na stranicama Nomada; oba sam imala prilike poslušati tek nekoliko godina kasnije, slučajno nabasavši na njih kod prijateljica koje su ih dobile od drugih prijateljica ili bratove djevojke ili daljnje rođakinje…
Isto tako, nikada neću zaboraviti kako sam od poznanice, čija je sestra bila nekoliko godina starija od nas, već išla u srednju školu i slušala hrpetinu cool glazbe, uspjela nabaviti OK Computer Radioheada. I danas se mogu prisjetiti svog nevinog i naivnog uvjerenja kako bi svi trebali znati koliko je taj album divan i da bi im se, da ga samo jedanput poslušaju, razotkrile istine o životu, ljubavi i boli kojima sam ja, u svojoj tinejdžerskoj sobi zidova prekrivenih posterima i ispisanih stihovima omiljenih pjesama, imala ekskluzivan pristup. Ta i takva razina patetike razumljiva je i dozvoljena u jednom vrlo kratkom i ograničenom razdoblju života; ja sam je svakodnevno proživljavala u svojoj četrnaestoj, premotavajući presnimljenu kasetu ponovno i ponovno, beskonačan broj puta.
Danas, petnaestak godina kasnije, sa žaljenjem moram ustvrditi kako sam trenutno u životnoj fazi u kojoj slušam porazno malo glazbe (ukoliko ne računamo uvertire u crtane filmove i izvedbe dječjih zborova). Čak i kada se odvažim nešto poslušati, otkrila sam kako nemam strpljenja za otkrivanje nečeg novog. Umjesto toga, vraćam se već provjerenim, voljenim albumima iz razdoblja srednje škole i puberteta, iako pri svakom slušanju uglavnom doživljavam nekakav nedefinirani nostalgični manjak – ono što sam osjećala kao četrnaestogodišnjakinja nemoguće je ponovno (d)oživjeti.
U svoj se gradić nisam vratila, osim u funkciji posjetiteljice. Ipak, ostala sam vezana s njim posredstvom obitelji i prijatelja i s godinama sam ustanovila kako mi je danas ipak mnogo draži nego prije: povremeno me uhvati intenzivna čežnja da prošetam njegovim korzom ili sjedim s prijateljicama u omiljenom nam kafiću uz samu obalu rijeke. Niti jedan Nomad iz moje kolekcije nije preživio – većinu sam potpuno uništila izrezujući iz njih slike i tekstove koje sam lijepila na zidove svoje sobe, u dnevnike i na školske bilježnice. I draže mi je da je tako – čini mi se kako, baš kao i glazba, stranice koje sam čitala pripadaju točno određenoj točki u vremenu i da bi ih njihovo današnje ponovljeno iščitavanje lišilo onog preciznog omjera zadovoljstva i boli svojstvenog jednoj tinejdžerskoj čitateljici.
