Maštovitost nemaštovitog: predgrađe kao situacija

Od 1945. do 1980. godine postepena suburbanizacija pretvorila je Sjedinjene Američke Države u naciju predgrađa, mjesta koja ne predstavljaju samo prostor za život, već utjelovljuju čitav fenomen srednje klase te, kao što se navodi u zanimljivom pregledu Cities and Suburbs: New Metropolitan Realities in the US, postaju svojevrsne društveno-ekonomske i političke manifestacije unutar čijih se okvira konfiguriraju tipične nacionalne ikone – obitelj, status i normalnost.

Nakon poslijeratnih trauma, američka je suburbija kao uniformni prostor satkan od jednoličnih, tipiziranih kuća i okućnica postala mjesto realizacije “američkog sna” i potrage za srećom. Stoga i ne začuđuje učestalost funkcioniranja predgrađa ne samo kao lokacije brojnih vizualnih i tekstualnih pripovijedanja, već općenito kao jednog bogatog izvora pojava i referenci popularne kulture.

Prostrane kuće, brižno pokošena trava i vječno nasmiješeni susjedi tvore idealiziranu sliku američke suburbije, koja je već kasnih 1950-ih bila popularizirana sitcomom Leave it to Beaver, čijem predvidljivom narativu, kao i uostalom onom većine drugih komičnih serija usredotočenih na obiteljsku svakodnevicu, odgovara siguran ritam života u predgrađu, što ističe i David Morley u svojoj knjizi Home Territories: Media, Mobility and Identity. Međutim, kako to obično biva, takve idilične reprezentacije poput glazure pastelnih boja i suncem okupanih ulica prekrivaju realnu situaciju rasnih, klasnih i rodnih nejednakosti, zbog kojih ideja homogenog sklada na rubovima grada postaje samo mitom, a savršenstvo djeluje kao maska koja prekriva skoro paranoidni strah od različitosti.

Takav je oblik anksioznosti temelj “suburbane gotike”¹, termina koji se odnosi na mračna iskustva života u predgrađu što uznemiruju to “predobro-da-bi-bilo-istinito” egzistiranje njegovih stanovnika. U popularnoj kulturi ovaj se topos naziva stepfordskom suburbijom, prema romanu Ire Levina smještenog u jedno naoko pitomo, američko susjedstvo, ispod čije se površine kriju uznemirujuće tajne. Zazornosti proganjaju i brojne druge paradigmatske primjere ovakve narativne situacije, kao što su film Davida Lyncha Plavi baršun ili serija Kućanice, čiji gotički senzibilitet upućuje na disfunkcije koje se nalaze skrivene iza prelijepih uličnih fasada, dok uvodnu špicu serije Trava ironično prati pjesma Malvine Reynolds o životu u “malenim, jednolikim kutijama na padinama brežuljka”. 

The Virgin Suicides

Jedan drugačiji prikaz suburbane tragičnosti, nastale kao rezultat zatvorenosti ovakvog iluzorno homogenog svemira, daje film Sofije Coppole Nevina samoubojstva (1999), nastao kao ekranizacija istoimenog romana Jeffreyja Eugenidesa, u čijem se fokusu nalazi pet sestara Lisbon koje, zbog pretjerano zaštitničkog ponašanja svojih iznimno religioznih roditelja, postaju misterij za dječake iz susjedstva michiganskog predgrađa Grosse Pointe. Nakon samoubojstva najmlađe Cecilije, anđeoske će sestre roditelji još više izolirati iza bijelo oličenih dasaka njihovog suburbanog doma, koji će, poslije jednog prekasnog povratka sa školskoga plesa, postati mjestom zatočeništva, a naposljetku i poprištem njihova četverostrukog samoubojstva.

Posebna pažnja pridana je prikazu detalja interijera njihove prigradske kuće, tipično uređene po ukusu srednje klase 1970-ih godina, kao i njihovih djevojačkih, tinejdžerskih prostora, koji se u trenucima izolacije pretvaraju u njima jedini dostupni svijet, na jedan skoro horror vacui način prenatrpan mješavinom šminke, tampona, dnevnika, plastičnih narukvica i kičastih religijskih figurica. Pa ipak, gomila će svih tih potpuno uobičajenih predmeta zadobiti mističnu auru kada ih dječaci iz susjedstva preuzmu kao suvenire sjećanja na enigmatičnu tragediju mladih djevojaka koja nikada neće biti razriješena. Na taj način, kao što je to Tavi Gevinson u jednom svome tekstu istaknula, “depresivni detalji dosadnih kuća u dosadnim gradovima postaju neobično lijepi kada završe kao jedini ostaci ljudi koji su sada mrtvi”. 

The Virgin Suicides

S obzirom na to da se taj maleni suburbani svijet gasi zajedno s njima, smrću sestara Lisbon nestaje i potreba za očuvanjem njihovog životnog okruženja, zbog čega na kraju filma njihovi roditelji rasprodaju sav namještaj, kao i samu kuću, koja ostaje poput prazne ljušture pune sjena i onih “neobično oblikovanih praznina” u slagalici koja je dječake trebala dovesti do nekog konačnog razrješenja. Njihovi životi, kao i općenito život u predgrađu, nesmetano idu dalje, dok sestre Lisbon nastavljaju postojati samo kroz nostalgična sjećanja i tričava mementa, možda ukazujući na to kako su uvijek žene te koje utjelovljuju “okove prigradskih ograničenja”.²

Suburbija će tako od urbanističkog pojma postati simbolična oznaka za komercijalnu, potrošačku kulturu općenito, a iako će 1950-ih biti kritizirana kao uzrok nastanka društvenog konformizma, od 1990-ih smatrat će se, ističu autori Cities and Suburbs, upravo suprotno, mjestom za pojavu neobuzdanog individualizma. Promjena u percepciji javit će se kao posljedica transformacije pitoresknog krajobraza poslijeratnog razdoblja u fenomen danas poznat pod nazivom urbano širenje (sprawl), koji se u gore spomenutoj knjizi definira kao rijetko naseljena i samoodržavajuća formacija slabe povezanosti, nastala na marginama grada. Sačinjen od tijesnih kuća, mrtvih gradskih središta i blještavih šoping centara, sprawl demonstrira način na koji moć profita erodira urbani prostor i pretvara ga u hiperrealni pejzaž umirućeg estetskog senzibiliteta. Zanimljiva je usporedba kritičara Jamesa Kunstlera koji ovu pojavu opisuje kao “tekst koji nam govori o uništavanju okoliša, društvenom prijelomu i gubitku zajednice”³, prikazujući ga tako poput apokaliptičnog rukopisa naše suvremene stvarnosti.

Unatoč tome, i u ovaj su prostor bijede i beznađa locirane brojne priče, koje nalik vibrantnom palimpsestu nastaju na mrtvoj pozadini sivog betona, neonskih svjetala i napadnih reklamnih plakata. Jedan je od takvih tekstova i grafički roman Ghost World (1993-1997) Daniela Clowesa, koji se odigrava u neimenovanom američkom gradu ispunjenom restoranima brze hrane, lažnim zalogajnicama iz pedesetih godina, jednoličnim zgradama i supermarketima, a upravo je okolina kojom se kreću glavne junakinje Enid i Rebecca, dvije veoma cinične tinejdžerice, ključna za razvoj samoga narativa. Puste ljetne dane nakon završene srednje škole ove najbolje prijateljice provode u besciljnim lutanjima između njihovih domova, omiljenog restorana, marketa ili dućana sa stripovima, obilježenim ekstremnim kritiziranjem ili gotovo opsesivnim idoliziranjem osoba i pop-kulturnih pojava s kojima se putem susreću.

Iako je sam Clowes u jednom intervjuu naglasio kako su mjesta radnje njegovih stripova gotovo uvijek neupadljiva zato što su mu puno važniji likovi i njihova međusobna interakcija, čini mi se kako je upravo ta neupečatljivost, vizualno dodatno naglašena ograničenom paletom bijele, crne i plavo-zelenkaste boje koje likove ne razlikuju od pozadine, sastavni dio simbolički bogate naslovne sintagme. Svijet u kojem se ocrtava odrastanje i prijateljevanje dviju djevojki uistinu je svijet duhova, na što nas stalno podsjeća grafit koji se poput lajtmotiva javlja na garažnim vratima i drvenim ogradama, isprazni svijet koji djevojke uspijevaju ispuniti jedino vlastitim prijateljstvom. Međutim, put njihova sazrijevanja ići će u različitim smjerovima, zbog čega će pripovijedanje završiti isto kada i njihovo međusobno druženje. Zadnja sličica stripa tako pokazuje praznu stanicu i autobus kojim Enid odlazi u nepoznato, ostavljajući iza sebe grad u kojem joj, osim (duhova) prošloga života, više ništa nije ostalo.

Od sablasno savršenog okoliša iz sredine 20. stoljeća do neobuzdanih membrana postmodernoga grada, američka suburbija pokazuje nam kako situacija predgrađa kao jednog naizgled potpuno nemaštovitog krajolika može učinkovito funkcionirati kao poprište uistinu zanimljivih pripovijedanja. U toj atmosferi standardizirane arhitekture, masovnih proizvoda i spomenika kapitalističke kulture nastaju žanrovski različiti tekstovi koji, oblikujući se oko nečeg pomalo neimenovljivog, ipak uspijevaju obogatiti svijet oko sebe. Čini se kako, unatoč Morleyjevoj tvrdnji o dugačkoj povijesti imaginarne geografije u kojoj su ljudi težili tome da se smjeste u središte kozmosa, ipak postoji nešto privlačno u nepoznatoj i čudnovatoj periferiji.

1. Bernadette Hanlon; John Rennie Short; Thomas J. Vicino, Cities and Suburbs: New Metropolitan Realities in the US, Routledge, London & New York, 2000, str. 157
2. David Morley, Home Territories: Media, Mobility and Identity, Routledge, London & New York, 2000, str. 130
3. Bernadette Hanlon; John Rennie Short; Thomas J. Vicino, Cities and Suburbs: New Metropolitan Realities in the US, Routledge, London & New York, 2000, str. 52