Vodič kroz sise i guzice

Ljeto je. Vrijeme kad je objektivizacija žena u zenitu. Sise, guzice, gole noge – bolje ponude nema ni kod kumica na placu. Internet i ulicu preplavljuju oduševljeni komentari muškaraca o tome kako je napokon došlo vrijeme kratkih suknjica, majica i svega što izgleda kao da se greškom skupilo u pranju. Može se činiti da mi to kao erotomanki ne bi trebalo smetati, no s obzirom da takvi komentari obavezno dolaze u paketu s dociranjem i vrijeđanjem žena, moram priznati da me sezonsko, heteroseksualno oduševljenje golom kožom izrazito nervira. Pogotovo što su najglasniji komentatori nečijeg izgleda po pravilu frajeri (i žene) koji sami nemaju što za ponuditi.

Ne smeta mi, niti bi drugima trebalo smetati, to što mušku pažnju privlače određeni atributi ženske fizionomije jer svatko od nas ima svoje fetiše i seksualne afinitete. Ljubav prema malim ili velikim sisama, strast prema guzicama je u redu. U redu je gledati nečija stopala i sanjariti o njima. Sve je to prihvatljivo. Problem je, međutim, što je povijest muški pogled kanonizirala i učinila ga normom, a sliku ženskog tijela prenijela fetišistički, odnosno u dijelovima koji su muškarcima bili i ostali bitni. Žene i danas vrednujemo muškim pogledom, zaboravljajući pri tome da žene također mogu rastaviti osobu pogledom na sastavne dijelove. No takav voajerizam povijesno je proskribiran jer je gledanje aktivan čin, nešto što ne priliči pasivnoj, gledanoj ženi.

Uzmimo za primjer obiteljsku priču koju sam čula više puta. Dok su ašikovali, moj je pradjed jednom prilikom predložio praneni da zamijene obuću – da ona obuče njegovu, a on njezinu. U interpretaciji žena u mojoj obitelji – pradjedov je pogled na ženska stopala bio prije svega znak lukavosti i pragmatičnosti: dok je skidala obuću, mogao je lako vidjeti vodi li njegova buduća supruga računa o osobnoj higijeni. Žena koja ima neuredne nokte, zadebljale pete – nije navodno materijal za brak. Moje se tumačenje, međutim, bitno razlikuje od njihovog jer razinu nečije higijene možeš procijeniti i po rukama. Jasno mi je na što je pradjed ciljao. Ne uzbuđuju ženska stopala muškarce od jučer, a nije bome ni transvestija novost. Sasvim je moguće da takva interpretacija sablažnjuje pojedine žene (ali i muškarce) jer ne korespondira s njihovim osobnim iskustvom, što nas ne treba čuditi. Od žena se očekuje da ne poznaju i ne koriste „muški“ jezik pornografske želje jer on implicira iskustvo voajerstva strano objektima. Tome koliku averziju i moralnu paniku izazivaju žene koje pokušavaju transgredirati tu zadatu poziciju objekta svjedočimo svakodnevno.

Od svega mi, zapravo, najviše smeta što dio žena i dalje pristaje na tu konzervativnu podjelu rodnih uloga jer je tumači kao prirodnu: normalno je da muškarac želi, a žena bude predmet te želje, dok je obrnuto – nemoralno jer je nenormalno. Štoviše, ta bi nam želja muškaraca trebala imponirati jer nam daje na značenju. Ne smijemo zaboraviti, uostalom, da je muški pogled nositelj našeg identiteta. Ono što je njemu bitno, vrijedno je povijesti i spašava nas od zaborava. Istovremeno, povijest, a ne priroda, neprestano odgađa autonomiju žena time što ih seksualno uvjetuje muškarcima. Ukoliko nas muškarci ne žele, nije bitno bilo to ljeti ili zimi, to znači da s nama nešto fundamentalno nije u redu. Kao da bez muškog pogleda žena ne može živjeti vlastito tijelo.

Da bismo riješile taj problem i stekle autonomiju, potrebna su nam feministička čitanja slike (koja već postoje), ali isto tako i feminističko čitanje pornografije jer pornjava najlakše može pokazati da su seksualni fetiši i parafilije koje nas stoljećima definiraju kao žene podložne društvenim mijenama i da su stvar mode, a ne prirodna datost. Ukratko, svaka erekcija ovisi o povijesnom razdoblju u kojem se desila.

Najnovija je moda, na primjer, obožavanje velikog, jedrog dupeta. Iako je guzica uvijek imala svoje sljedbenike, njezina je trenutna popularnost direktan rezultat kulturne aproprijacije, odnosno preuzimanja ideala ženske ljepote od afroameričke zajednice: popularizacija hip-hopa značila je popularizaciju tijela koje rap glazba eksploatira i pjeva – “little in the middle but got much back“, tijela uskog struka i velike stražnjice. Zanimljivo je, naravno, primijetiti da je hip-hop scena izrazito homofobna te je njezino favoriziranje guzice u odnosu na sise moguće protumačiti i kao simbol latentne homoseksualnosti s kojom se reperi ne znaju najbolje nositi.

Bartholomeus van der Helst

I dok je dupe kroz historiju uvijek bilo jednako opsceno, sa sisama je stvar bitno drugačija. U 17. i 18. stoljeću nage su grudi istovremeno bile simbol čednosti, ali i razvrata. Žene su nosile haljine iz kojih su sise doslovno ispadale. Govorimo o plemkinjama i utjecajnim ženama, ali i različitim kurtizanama. Žene su uzajamno razmjenjivale recepte za ruž kojim su bojale bradavice. Stoga je smiješno slušati priče o zlatnoj prošlosti i degradaciji društva koju suvremeno doba donosi. Ljudi su uvijek bili jednako razvratni, samo je pornografija bila drugačija.

Trenutak u kojem moji pradjed i pranena razmjenjuju obuću povijesno je obilježen: kao muslimanka, sve što je pranena mogla pokazati – bila su stopala. Ta razmjena je, dakle, bila poprilično opscena za to vrijeme. No kad bismo to priznali, morali bismo revidirati ulogu koju je u svemu tome pranena igrala. Povijest nam nudi historiografski muški pogled, ali nam isto tako potajno daje sliku žena koje su uzvraćale istom mjerom. Grofica de Castiglione, zvana La Castiglione, potrošila je malo bogatstvo da angažira fotografa koji ju je slikao u inkriminirajućim pozama: golih nogu. U njezino je vrijeme takvo ponašanje bilo skandalozno. S obzirom na to da je posuđivala novac kako bi mogla upriličiti te foto sesije, La Castiglione je točno znala koju moć voajerstvo ima. Njezino je ljubovanje s Napoleonom III ujedinilo Italiju, ali su nam zato njezine slike na Tumbrlu važnije.

Bitno je, dakle, shvatiti da je pogled muškarca povijesno i društveno determiniran i izrazito subjektivan te da kao takav ne bi trebao imati presudnog utjecaja na sliku koju o sebi stvaraju i imaju žene. Realnost je, nažalost, drugačija zato što muškarci zauzimaju historijski povlašteno mjesto koje bilježi njihov glas kao relevantan za žene, za razliku od ženskog čiji je doseg ograničen upravo stoga što se ne smatra dovoljno autoritativnim. Pogotovo po pitanju seksa i pornografije. Iako je jasno da su žene ravnopravno sudjelovale u stvaranju povijesti, pa tako i u različitim seksualnim eskapadama – i dalje im se, retrospektivno, odriče pravo na to. Sama fetišizacija ženskog tijela – sisa, guzice, gležnjeva, nije problematična ako je dio seksualnih praksi čiji razvoj možemo pratiti kroz dugo vremensko razdoblje, ali postaje ozbiljan problem ako je koristimo da vrednujemo ženu i izvan kreveta. Žene se, dakle, objektivizira bez obzira na kontekst i okolnosti, u svakoj prilici – dok se bave sportom, idu u dućan, šeću, čitaju – bez njihovog pristanka i volje, što bitno mijenja dinamiku društvenih odnosa i žene stavlja u nezavidan položaj.

Ako se morate cijelo vrijeme baviti vlastitim tijelom da biste, zahvaljujući njemu, sutra možda bile upisane u anale i memoare, nemate vremena pisati vlastite. Muškarci ne strahuju od ženskog voajerskog pogleda jer misle da on ne postoji. Žene, međutim, gledaju i komentiraju. Kroz povijest su to radile tiho, ali stvari se polako mijenjaju. Jučer smo gledale gole guzice hrvatskih nogometnih reprezentativaca, a sutra tko zna kakvo će nas jedro muško dupe obasjati!