Surfing the Crimson Wave: Narativ(i) menstruacije

Clueless

Status koji menstruacija uživa kako (pop) kulturno, tako i u kontekstu svakodnevice suštinski je ambivalentan. Više ili manje jednostavno biološko iskustvo većine žena na taj način u društveno-kulturnom smislu postaje mjesto nelagode i zazora, koje, donekle paradoksalno, operira u međusobno komplicirano isprepletenim terminima nevidljivosti, komike i horora. Inzistiranje na „nevidljivosti“ menstrualnog ciklusa, odnosno njegovo potiskivanje kao nečega neprimjerenog i neugodnog najjasnije je vidljivo u svakodnevnom govoru, tj. govornim figurama koje (žene) upotrebljavaju pri njegovom imenovanju. Sama riječ menstruacija (pa čak i mjesečnica) vrlo je rijetko prisutna u razgovoru s prijateljicama; umjesto toga, poseže se za, generalno gledano, tajanstvenim frazama manjka i odsutnosti, koje usprkos kopreni nevidljivosti nose lako prepoznatljivo i dobro poznato značenje za ženske subjekte koji se njima koriste. „Dobila sam“, „Imam“ – odsutnost objekta nimalo ne utječe na kako lingvističko, tako i psihološko i emocionalno razumijevanje sugovornica; glagol je dovoljan za razumijevanje (umjerene) torture koju naša supatnica prolazi. Ukoliko se objekt/imenica i pojavljuje, obično će se javiti u formi umanjenice menga, kojom se nastoji ublažiti ili poništiti zazorni i neprikladni faktor neugodnog biološkog procesa. Precizni „znanstveni“ termini menstruacije i/li mjesečnice tako ostaju rezervirani za službeni, institucionalizirani kontekst ginekološke ordinacije ili učionice, iako bi bilo iluzorno vjerovati kako se sva društveno-kulturno uvjetovana nelagoda zbog toga briše. Dovoljno je prisjetiti se gotovo neizbježnog hihotanja na školskom satu biologije, ili više ili manje prisutnog, osviještenog i priznatog osjećaja srama i nelagode koji se javlja prilikom ginekološkog pregleda, a koji ne proizlazi samo iz fizičke neugode pri susretu sa spekulumom i vaginalnim pregledom.

Autorica Georgia Grace Gibson, izvor: georgiagracegibson.tumblr.com

Marketinška pak industrija radije poseže za sličnom formulom mistične odsutnosti poput one koja se pojavljuje u svakodnevnom diskursu. Umjesto krnjih rečenica koje podrazumijevaju posjedovanje koje vlasnici ne pruža mnogo radosti, jezik reklama za uloške i tampone govori o „onim danima u mjesecu“, danima koji, premda je njihova precizna definicija izbjegnuta, i jesu i nisu posebniji od ostalih, a njihova ključna značajka je zapravo kakvi su; točnije, njihova je posebnost negativna, a proizvod koji reklama nudi navedenu negativnost može izbrisati ili barem ublažiti. Verbalnu odsutnost, odnosno ublažavanje, prati i ona vizualna: agresivno crvenilo menstrualnog krvarenja zamijenjeno je neutralnom plavom tekućinom. Temeljna poruka reklame tako je upravo ona o uspješnom prikrivanju neprikladnoga – iako, paradoksalno, reklama obično poručuje kako za skrivanjem tijekom „onih dana u mjesecu“ nema potrebe: kompleksna društvena mimikrija koju poduzima svaka samosvjesna djevojka ili žena zamijenjena je jednostavnim, sigurnim i učinkovitim higijenskim proizvodom koji će te dane učiniti barem prividno jednakima kao ostale. Analizirajući u tekstu Curke II: pregovaranje s kulturom jednu od reklama za higijenske uloške, Lana Pukanić ističe ovu potrebu za prikrivanjem i kontroliranjem odbojnog i sramotnog krvarećeg ženskog tijela uz bonus novog samopouzdanja koje je rezultat upotrebe sredstava koja adekvatno upijaju krv i sram: “Nesigurnost, koju izaziva menstruacija, prikazana je gotovo kao negiranje tijela (tijelo koje nije savršeno disciplinirano, bolje neka ostane neaktivno, neupadljivo, skriveno). No, uz pravi alat tjelesne kontrole, nesigurnost nestaje kao rukom odnesena i zamjenjuje je osmijeh samopouzdanja (…)  Samopouzdanje je sloboda na ples, pjevanje, kretanje trgovačkim centrom, samopouzdanje je osjećati se i izgledati tip-top, i signalizira se atraktivnijom odjećom. Ulazimo u petlju: samopouzdanje je moć, samopouzdanje je atraktivnost, atraktivnost je ženski način pokazivanja i postizanja moći, moć/samopouzdanje uvjetuje kontrola (ekscesnog) tijela.”

Zanimljivo je da, za razliku od samog menstrualnog krvarenja, dani koji mu prethode uživaju daleko veću prihvaćenost i vidljivost u popularnoj kulturi. Predmenstrualnom sindromu (PMS-u) pridaje se tako gotovo kultni status, te on zauzima opće mjesto u narativu „Kako biti ženom“, a čini se kako prijepori oko toga postoji li zaista ili ne tome samo pridonose. (Pop) kulturni scenarij PMS-a uvriježeno se odvija po točno određenim i prepoznatljivim točkama (plačljivost, konzumiranje velike količine rafiniranih ugljikohidrata, gledanje filmova „zašuškana“ među jastuke i pokrivače) i obilato je iskorišten u medijima „ženskih“ filmova i serija te reklama. Dobar je primjer takve prakse hrvatska modna blogerica Guerilla Girl koja je za jednu marku higijenskih proizvoda namijenjenih „onim danima u mjesecu“ pisala i na svome blogu objavljivala tekstove nadahnute upravo iskustvom PMS-a: PMS na taj način prestaje biti puka biološka činjenica, već svojom romantiziranom, marketinškom verzijom svoje trpiteljice definira kao konzumentice (materijalne) pop kulture. PMS (i posredno menstruacija) redefiniran na taj način postaje „stilom života“, istovremeno čineći nemogućim odgonetavanje što zapravo ishodi iz čega: „autentično“ iskustvo PMS-a ili njegova „glamurozna“ medijska prezentacija.

Sasvim drugačiji tip „menstrualnog diskursa“ zatječe se u publikacijama namijenjenima tinejdžerkama, poput Teena ili OK-ja. Redovita mjesečna rubrika posvećena sramotnim i neugodnim doživljajima iz tinejdžerskog života vrlo često uključuje upravo nezgode povezane uz neočekivani ili nepravilno regulirani početak menstrualnog krvarenja. Razlozi omiljenosti ove vrste “narativa sramote” leže upravo u specifičnoj sprezi adolescencije i menstrualnog krvarenja; kako piše Pukanić, “Djevojke u pubertetu, za koje je menstruacija nova, ideja curenja prestravljuje više nego ostale jer često uključuje direktnu društvenu kaznu – izrugivanje, smijeh, upiranje prstom – te otkriva „tajnu“ koje se srame: aktivnosti tijela.” Sramota (u rangiranju od strane časopisa obično „nagrađena“ najvišom ocjenom) sastoji se upravo u vidljivosti onoga što bi moralo biti nevidljivo – neočekivani prodor menstrualne krvi koji izaziva sram događa se pred širokim auditorijem suučenika i suučenica čija je reakcija na takvu vidljivost predvidljivi (i premda iz narativa „žrtve“ to nije vidljivo, također nelagodom potaknuti) smijeh. Mučno iskustvo još gorim (odnosno, komičnijim) čini i to što je, prema uobičajenim „pravilima žanra“ u publici prisutna i autoričina simpatija, čime potisnute (i sramotne) seksualne konotacije menstrualnog krvarenja postaju još istaknutije.

Upravo razdoblje puberteta, zajedno s periodom menopauze, čini ključnu točku u kompleksnom narativu postajanja, odnosno bivanja ženom. Oba se razdoblja iz perspektive uopćene, „iskonske“ ženskosti (i ženstvenosti) doživljavaju i kao marginalna, ali i kao točke inicijacije, odnosno otpuštanja. Prva se mjesečnica u društvenom i kulturnom kontekstu doživljava kao siguran znak postajanja ženom, opće mjesto učestalo iskorišteno u medijima (osobito onim „ženskim“). Ono što je do tada bilo nešto manje od žene sada je sposobno zauzeti svoj položaj punopravne ženskosti, te zadržati taj status tijekom svog reproduktivnog ciklusa, na čijem se izmaku i nastupanjem menopauze ponovno vraća u navedeno manjkavo stanje. Budući da je žena društveno i kulturno definirana svojom reproduktivnom ulogom, osoba koja tu sposobnost više nema, stara žena, više ne može zahtijevati niti očekivati identičan vrijednosni status, iako su mogućnosti koje takav „pad s pijedestala“ pretpostavlja daleko kompleksnije i otvaraju mnogo veći broj mogućnosti o redefiniranju vlastitog položaja unutar društvene strukture nego što ustaljeni patrijarhalni narativ nameće.

Autorica Arvida Bystrom, izvor: vice.com/read/there-will-be-blood

Na drugoj strani, samom početku ženskog menstrualnog narativa, situacija također nije jednoznačna. Naime, prva menstruacija zahtijeva i idealan trenutak, odnosno ne bi trebala nastupiti niti prerano, niti prekasno, da bi se izbjegla dodatna tjeskoba tinejdžerskog subjekta inicijacije. Prerana pojava prve mjesečnice, upotpunjena s razvojem sekundarnih spolnih oznaka (prvenstveno grudi) djevojčicu/tinejdžerku neprimjereno izdvaja od ostalih i može je činiti metom neprikladne vršnjačke pažnje koja se očituje u verbalnoj i/li fizičkoj agresiji. Prekasna prva mjesečnica također negativno izdvaja djevojčicu/tinejdžerku čineći je anomalijom u sustavu prijateljica i/li suučenica – za razliku od njih kojima menstruacija osigurava ulaz u svijet odrasle, punopravno seksualne (ali i seksualizirane) ženskosti, ona i dalje pripada djetinjstvu, seksualno proskribiranome i tradicionalno doživljavanome kao puko razdoblje pripreme za „pravu stvar“. Prikaz rituala prve mjesečnice u (pop)kulturnim medijima filma, televizijskih serija i književnosti tako se rasteže od ushićenog iščekivanja, obično popraćenog klišeiziranim likom majke ili majčinskog surogata prepunog razumijevanja koji djevojčicu/tinejdžerku uvodi u misteriozni i toliko željeni svijet „pravih žena“, do žestokog otpora ritualu i ženskoj inicijaciji, oprimjerenog scenama paljenja tampona i uložaka (film Žene / The Women) ili povezivanja grudi (Sada i nekada / Now and Then). U potonjem slučaju, svijet odraslih žena i rodnih uloga koje im se pripisuju za djevojčicu/tinejdžerku ne predstavljaju životnu premiju, već nepoželjno, komplicirano i zastrašujuće stanje.

Carrie

Ovaj zastrašujući potencijal menstrualnog krvarenja, odnosno osjećaja srama i nelagode koje uvjetuje, izvrsno oslikava kratka priča autorice Janice Galloway Blood. Protagonistica (simptomatično, ponovno tinejdžerica) nakon vađenja zuba pokušava spriječiti navalu krvi koja joj se nakuplja u ustima. Paralele s menstrualnim krvarenjem očite su: ne samo što joj u zubnoj ordinaciji u usta stavljaju „sanitarni uložak“ koji bi trebao upiti krv, već se po povratku u školu nakon zahvata junakinja mora nositi i s uranjenim i neželjenim pravim menstrualnim krvarenjem. Očajnička borba protiv bolnog pulsiranja i nakupljanja suviška krvi koje protagonistica osjeća doslovno od glave do maternice kulminira u glazbenoj učionici u kojoj se čistoća Mozartove glazbe i kristalnog zvuka klavirskih tipki suprotstavlja mutnim žutim svjetlima i opscenim, prljavim grafitima iz ženskog zahoda. Krv iz junakinjinih usta nezaustavljivo počinje kuljati pred užasnutim svjedokom, suučenikom koji jedinu adekvatnu reakciju vidi u bijegu, a dok se krv „prelijeva preko bijelih tipki i kapa na čiste pločice“ oglašava se i zvono koje označava kraj sata. Od užasa doslovno skamenjenoj protagonistici ne preostaje ništa drugo doli čekati da ostali učenici i učenice, neprijateljski „oni“ čije se gibanje hodnikom opisuje kao „lavina“ ne nahrupe u učionicu i zateknu to „nezaustavljivo crvenilo koje joj kroz prste curi iz otvorenih usta“, podsjećajući tako da su i komični narativi o sramoti menstrualne vidljivosti iz tinejdžerskih časopisa zapravo – užasno smiješni.

Naslovna fotografija: Georgia Grace Gibson