I <3 Agatha Christie

Nebrojeno sam se puta zatekla u razgovoru o chick litu u kojem druga strana izjavljuje nešto poput “ma ne mogu ja to čitati, sve je uvijek isto”, ciljajući na zasićenost žanrovskim konvencijama, vječito ponavljanje razvojne sheme od sama-i-nesretna do uparena-i-ispunjena. Na moju primjedbu da ni krimić nema ništa kompleksniju strukturu koja se također dade sažeti u dva jednostavna koraka – zločin i njegovo rješenje – oponenti(ce) chick lita načas se smetu te zatim u obranu krimića iznose njegovu intelektualnost ili pak društvenu ozbiljnost. Kriminalistički (često implicitno kodiran kao “muški”) žanr može biti “službeno” rehabilitiran iz popularne močvare, što je u mnogo manjoj mjeri slučaj sa ženskim žanrovima. Štoviše, proizvodi ženske popularne kulture, ukoliko premašuju obzor očekivanja, uglavnom se prezentiraju kao otpadnici od dotičnog žanra (dobra romantična komedija više je od romantične komedije). Druga je rodno obilježena strategija afirmacija žanra tek pojavom bestsellera koji je napisao muškarac. Vida Starčević piše o žanru literature za mlade: “Iako su autorice triju najpopularnijih serija knjiga za mlade u posljednjih nekoliko godina žene – J. K. Rowling, Stephenie Meyer i Suzanne Collins – John Green je taj kojemu se pripisuje ‘spašavanje’ žanra”. Ženskim žanrovima tako ostaje nošenje s emocionalnošću, a krimić je rehabilitiran kao intelektualna igračka (koja, istini za volju, često nije nimalo profitabilnija za vaše “male sive stanice” od srednje teškog sudokua u novinama).

Relativnom ugledu krimića doprinose i teorijske analize proslavljenih književnih kritičara, pogotovo u okrilju strukturalizma, koji su tragali za shematskim, žanrovskim tekstovima na kojima se lakše mogu isprobati novi modeli i alati književne analize. Roland Barthes tako u svom glasovitom tekstu Uvod u strukturalnu analizu pripovjednih tekstova analizira romane o Jamesu Bondu, a Tzvetan Todorov na primjeru krimića pokazuje razliku između fabule (sadržaja temeljenog na uzročno-posljedičnim vezama) i sižea (redoslijeda kojim događaji slijede u tekstu), primjećujući da je siže krimića zapravo otkrivanje njegove fabule. Druga olakotna okolnost u afirmaciji žanra jest film: kriminalistički filmovi kao žanr uživaju znatno veći ugled od, primjerice, romantičnih komedija. Iako smo žanr etiketirali kao “muški”, pogled na čitateljsku publiku daje kompleksniju sliku. Popularnu književnost, prema različitim izvorima znatno više konzumiraju žene¹, u čemu krimić nije iznimka (možda bi se prije moglo spekulirati o ispunjenju tih stereotipa u žanru znanstvene fantastike).

Izvor: broadwayworld.com

Povijest žanra iz rodne perspektive također je složena. Djetinjstvo žanra, prije svega Doyleove priče, afirmira maskulinog detektiva kao nositelja radnje. Sherlock Holmes tako je oboružan (gotovo) nadnaravnim sposobnostima, kompleksom neranjivosti i potpunom kontrolom nad situacijom. U tzv. zlatnom dobu krimića (1918-1945) palicu preuzimaju autorice (Agatha Christie, Ngaio Marsh, Dorothy L. Sayers), ali analogna dominacija istražiteljica izostaje. Ženski pečat na zlatnom dobu Susan Rowland vidi i u feminizaciji detektiva te istražiteljskih metoda, najočitijih u liku Poirota i njegovih “mekog” pristupa poput ekstenzivnih, suptilnih razgovora, interesa za karaktere osumnjičenih i osluškivanja tračeva.² U 1930-ima slijedi hard-boiled krimić, izrazito maskulina tvorevina na koju se nastavlja film noir, s protagonistom škrtim na riječima, autsajderom koji balansira u sivoj zoni između korumpiranog državnog aparata i kriminalaca. Skandinavski krimić koji dominira zadnjih (dva)desetak godina nijansiranije prikazuje rodne odnose (npr. izvrsni romani Karin Fossum) te, među ostalim, problematizira i organizirano, sistemsko nasilje nad ženama, razrađuje socijalne probleme i naličje naizgled savršenog skandinavskog društva te promišlja i raznolike seksualne identitete. Paradigmatski ženski lik, androgina Lisbeth Salander u komercijalno megauspješnoj trilogiji Stiega Larssona, usprkos nabrojenim emancipatorskim momentima, ipak je, kao (intelektualno i moralno) superiorna istražiteljska figura, čvrsto usidrena u tradiciji žanra.

U ovom ću se hvalospjevu Agathi Christie kloniti njezine biografije, sukoba sa suprugom, grickanja jabuka u kadi i patriotskog zanosa književnom činjenicom da je ubojstvo u Orient Expressu počinjeno na hrvatskom tlu, te se više pozabaviti vlastitim čitateljskim iskustvom. Nekad u osnovnoj školi u lokalnoj sam knjižnici otkrila policu rezerviranu samo za njezine knjige i, nakon par progutanih primjeraka, navukla sam se na to štivo zapakirano uglavnom u sumorne smeđesive korice bez omota. Sličan mehanizam ovisnosti djelovao je u tada već preboljenoj ljubavi prema dječjem serijalu Enid Blyton Pet prijatelja, koji u suštini govori mnogo o funkcioniranju polja popularnog i djeluje kao preteča danas aktualnog uzastupnog gledanja (binge watching) više epizoda serije. Žudnja djeluje u dva proturječna smjera: istodobno želite konzumirati u neograničenim količinama, ali i osigurati vječnu, nepresušivu zalihu. Čitateljske taktike nalaze se u rasponu od pohlepnog, neumjerenog “gutanja” do štedljivog, svečanog raspolaganja poslasticom i njezina pažljivog doziranja. U ovisničkom stanju ljubitelj(ica) popularne književnosti nezanemariva je uloga knjižnice i nesigurne dostupnosti knjiga. U vremenu prije online kataloga rutinsko provjeravanje “njezine” police u potrazi za skrivenim blagom, knjigama koje su se čudesno vratile s (pre)duge posudbe, nezanemariv je dio čitateljskog uzbuđenja.

Kada je o samom tekstu riječ, romani Agathe Christie često se uklapaju u ideju o cosy mysteries, krimićima koji ispunjavaju bezazlenu eskapističku funkciju. Atmosferične paralele mogu se povući s lijenim nedjeljnim prijepodnevom u društvu Umorstava u Midsomeru, popularnokulturnog proizvoda koji igra na istu kartu klišeizirane engleske udobnosti i malih lokalnih intriga. Uživljavanje u taj mikrokozmos jedna je od mogućih recepcijskih strategija za opijanje popularnom kulturom, odušak za fantaziju, literarni turizam pod dekicom, uz šalicu toplog napitka. Sama konstrukcija teksta ostaje nevidljivom (ili tome teži), tekst funkcionira kao prozor (transparentan, neprimjetan), a ne kao autoreferencijalno percepcijsko ometanje. U tom je tonu bio i moj “misterij zatvorene sobe”, eskapistička vikend-avantura s krimićima Agathe Christie, jedinim uspješnim distraktorom i prihvatljivim supatnikom u mučnom čekanju rezultata prijemnog ispita, pomračenom uvjerenjem da sam ga užasno riješila.

Ipak, iako njezini krimići imaju puno štofa za interpretaciju u smjeru apolitične udobnosti, ta se tvrdnja tek djelomično može poduprijeti. Kriminalistički zaplet zapravo ima binarnu strukturu, u prvom se dijelu uspostavlja red, tekst obiluje katalizatorima (tekstualnim ispunama koje se dalje fabularno ne razvijaju, bezazlenim opisima, raznim pojavnim oblicima konotacija udobnosti), a u drugom se taj red abruptno narušava. Prepustite li se tekstualnom zavođenju, u prvom ćete dijelu uživati u engleskim čajankama, malim intrigama, tamnoputom majoru koji je služio u kolonijama i bučnim Amerikancima – sve će se vaše predrasude ispuniti. U drugom dijelu taj se savršeni svijet urušava, nitko nije pošteđen sumnje.

Izvor: theguardian.com

Posebno su zanimljiv primjer krimići smješteni u (bivšim) kolonijama na Bliskom istoku (Ubojstvo u Mezopotamiji, Smrt na Nilu, Sastanak sa smrću i sl.), arheološke i prototurističke ekspedicije s kolonizatorskom potkom. Čudnovata grupica uključuje neke od “stalnih tipova”: glasovitog arheologa (tip rastresenog “ludog znanstvenika”), njegovu suprugu iziritiranu prljavštinom i začudnom zemljom u kojoj se zatekla, usamljene turiste, par na medenom mjesecu i, spletom okolnosti, Herculea Poirota. Dokono putovanje biva naprasno prekinuto ubojstvom nekog iz grupe i sumnja prvo pada na lokalno stanovništvo, kao jedino zamislivo rješenje za ovaj “barbarski čin”. Uvjereno prebacivanje krivnje na Drugoga, autsajdera, jamstvo je koherentnosti i identiteta zatvorene zajednice, ali se iluzija ubrzo rasplinjava i otkrivaju se manje ili više mračne tajne svakog pojedinog člana/ice skupine.

Zlo(čin) nije nešto izvanjsko, nešto što se udobno može projicirati na Drugo, već se skriva ispod uglačane fasade. Ta interpretacija u psihoanalitičkom tonu (metafora sante leda koja se većim dijelom nalazi ispod površine) objašnjava afinitet prema naizgled savršenim sredinama (bezazleno englesko selo, zatvorena kućna zabava) koje skrivaju mnogo nelagode i fritzlovske jeze (vidi i tekst Ivane Mihaele o toposu predgrađa). Do kulminacije don’t trust anyone devize dolazi u zadnjem romanu iz ciklusa o Poirotu u kojem on postaje zločincem. Koncept privida primjenjiv je i na najpopularnije istražitelje. Tašti i arogantni Poirot, osim spomenutog kriminalnog zastranjenja, uvelike održava fizički privid. Umjetni brkovi, neudobne cipele i drugi označitelji elegancije generator su komike, bezazlenija varijanta privida. Miss Marple, rumena usidjelica pak nije tako bezopasna, već ima intelektualne sposobnosti ravne Poirotovima, čime se upućuje na rodne stereotipe (podcijenjena žena, precijenjen muškarac).

Greenway House, dom Agathe Christie koji joj je navodno poslužio kao inspiracija za mjesto radnje romana Dead Man’s Folly

“Uljepšani svijet buržoazije” u romanima Agathe Christie nalik je na 3D razglednicu koja, promijenite li kut gledanja, daje drugu pozadinsku sliku odražavajući napetost između fasade i unutrašnjosti. Vještim se manipuliranjem stereotipima otvara mogućnost za subverzivne interpretacije, propitivanja uvriježenih mišljenja. Riječima Merje Makinen: “(…) jedan od Christienih stalnih motiva njezina je manipulacija kulturnim stereotipima: major koji izriče imperijalističke stavove, usidjelica nepovjerljiva prema mladima, brižna družbenica. Tekstovi upošljavaju te stereotipe protiv čitatelja i istražitelja u tekstu, prizivajući pogrešne predrasude zbog kojih postaju ‘slijepi’ za kompleksnije skrivene dubine.”³

Ta struktura pruža dva komplementarna modusa konzumacije – slijepo vjerovanje i sumnjičavo propitivanje – koji se mogu proizvoljno izmjenjivati pri čitanju. Takav je model čitanja na dvije razine ključan u analizama popularne kulture: istodobna zavedenost tekstom (zabavljenost zagonetkom) i distanciranje od njega. Krimići Agathe Christie doduše jesu krasna i pouzdana razbibriga za kišno popodne, ali ako malo pažljivije čitate, ispod površine se skriva i nešto više od whodunit zagonetke. Riječima Agathe Christie, primjenjivima na desktop pozadine i žanr internetskih efemernosti: “Very few of us are what we seem.”

1. Vidi npr. Nicola Humble: “The reader of popular fiction”, u: The Cambridge Companion to Popular Fiction (ur. David Glover, Scott McCracken), Cambridge University Press, Cambridge, 2012, str. 86.
2. Susan Rowland: “The ‘Classical’ Model of the Golden Age”, u: A Companion to Crime Fiction (ur. Charles Rzepka, Lee Horsley), Wiley-Blackwell, Oxford, 2010, str. 121.
3. Merja Makinen: “Agatha Christie (1890-1976)”, u: A Companion to Crime Fiction (ur. Charles Rzepka, Lee Horsley), Wiley-Blackwell, Oxford, 2010, str. 416.