Zlatni fetus Republike Hrvatske

Jučer smo na H-alteru mogle pročitati vijest da je netko od hrvatskih poreznih službenika sastavio obrazloženje u kojem kaže da neimenovanoj građanki koja je donirala novac Centru za ženske studije u Zagrebu Porezna uprava neće priznati odbitak na porez u odgojno-obrazovne i kulturne svrhe jer se Centar zalaže za pravo na pobačaj. U tumačenju dotične osobe zalaganje je za ženska reproduktivna prava protuustavno i briše svako pravo na poreznu olakšicu. Da, dobro ste pročitale – Porezna uprava Republike Hrvatske kaže, iako je pobačaj legalan, da je svaki spermić svetinja. Nimalo ne čudi što se na ovakvu interpretaciju Ustava odvažila osoba iz Porezne uprave jer ako je netko u Hrvatskoj uvjeren da je odgovoran za odgoj i obrazovanje građana, onda su to ljudi koji rade s parama.

Kad smo već kod novca, u travnju sam od prijateljice otkupila kovanicu od dvadeset pet kuna s ugraviranim zlatnim fetusom, izdanu 2000. godine. Moram priznati da me taj potez Hrvatske doista iznenadio. Činilo mi se da fetus zaslužuje novčanicu od najmanje 500 kuna. Mada, RH je oko njega poredala zrake kakve obično vidimo na religijskim slikarijama Isusa, što je bio jasan znak da je riječ o hrvatskoj svetinji koja vrijedi puno više od 25 kuna na kojima se nalazi.

Koja je uopće bila svrha tog fetusa? Kovanica, koliko znam, nema magična svojstva. Ne bi, na primjer, mogla fizički spriječiti poreznog obveznika da je potroši na kondome. Ipak, te kune nisu bezazlene. Kovanicom na kojoj se nalazi, zlatni fetus simbolički spaja hrvatsku fiskalnu i reproduktivnu politiku i sugerira da su one neraskidivo povezane. Nažalost, neki tu vezu zagovaraju i danas. Vidimo da državni službenici još uvijek raspodjelu novčanih sredstava tumače kroz vlastita vjerska uvjerenja koja sa novcem ne bi trebala imati nikakve veze. Uostalom, kad već Hrvatska nesmetano fetus stavlja na novac, što sprječava poreznog službenika da embrij stavi u obrazloženje Porezne uprave?

Kad sam kovanicu otkupila, znala sam, isto kao i sve djevojke koje su je vidjele u tom trenutku, da ona nije stvar prošlosti. Borba za pravo na pobačaj nije završena, što ovaj incident s Poreznom potvrđuje. Iako nije bila u širem opticaju, kovanica sa svetim hrvatskim fetusom nije relikvija iz Tuđmanovog vremena o kojem napokon možemo pisati u perfektu, već novac koji ni nakon 14 godina nije izgubio vrijednost.

Paradoksalno, taj sam novčić uzela nakon što smo frendica i ja zajednički nastupile na tribini o feminizmu i pornografiji. Htjela sam ga imati kao podsjetnik jer me pitanje ženskog reproduktivnog prava uvijek zanimalo, ne samo kao feministkinju, već i kao ateistkinju koja ne želi imati djecu i vjeruje da država mora biti sekularna, odvojena od vjerskih institucija i njihovih dogmi. Na tribini sam, doduše, govorila o seksualnim slobodama, ali reproduktivno je zdravlje žena uvijek već implicirano u feminističkom diskursu o pornografiji i različitim seksualnim praksama. Jedno ne može bez drugog. Isto tako, čini se da je postalo nemoguće govoriti o pornografiji i feminizmu danas u Hrvatskoj, a da se ti isti „službenici“ koji slobodno interpretiraju Ustav ne jave s uvredljivim, trolerskim komentarima. Uvijek su spremni. Za dom, za maltretiranje.

Muf je, o čemu smo već pisale, nedavno bio bombardiran noćnim posjetima s nekoliko desničarskih sajtova. Bez obzira na različite sadržaje koje na Mufu možete pročitati, ti su mediji bili opsjednuti isključivo nekolicinom tekstova koji su analizirali elemente pornografskog žanra. Iza njihovih napora da naš portal diskreditiraju nije stajala nikakva briga za dobrobit društva, već neskriveni jal što je Ministarstvo kulture na natječaju koji je raspisalo za neprofitne medije, novce odlučilo dati medijima koji se bore za razvoj civilnog društva, a ne onima koji bi to civilno društvo najradije dokinuli.

Nakon ovog posljednjeg incidenta, sad već možemo jasnije vidjeti što tu mrežu agresivnih vjernika i križara točno motivira da napadaju druge: prijezir prema seksualnim slobodama i manjinama, otpor ženinom samoopredjeljenju i feminističkom djelovanju te želja da se iz državnog proračuna, ali i iz privatnih džepova, ne financiraju inicijative koje su im u opoziciji. Nije riječ o tome da članovi desničarskih udruga i organizacija žele novac po svaku cijenu (već ga imaju, više nego što im država može dati). Prije bi se reklo kako ne žele da novac dobiju inicijative koje bi im se sutra mogle organizirano suprotstaviti. Stvar koju moramo razumjeti jest da su pritisci kojima je sekularno društvo trenutno izloženo vrlo dobro koordinirani. Iako spomenute udruge nisu na vlasti, njihovi pobornici svejedno potpisuju dokumente, maltretiraju javnost. Odrednice poput „neprofitni medij“, „udruga“ u ovom su slučaju paravan za puno ozbiljnije političko grupiranje kojem se udruge koje doista jesu neprofitne ne mogu suprotstaviti bez ozbiljnije logističke podrške.

Postoje, naravno, različiti oblici i razine političkog djelovanja. No civilno bi društvo uvijek trebalo služiti kao korektiv, nikad kao dio vlasti. Dodjeljivanje gradskih prostorija i novčane potpore bez natječaja udruzi „U ime obitelji“ nije slučajno. I nije benigno. Isto tako, nije nikakva koincidencija što je negativnu odluku Porezne uprave dobila osoba koja je novac donirala Centru za ženske studije. U pitanju su politički potezi koji ne odgovaraju karakteru građanskih udruga i koji ozbiljno ugrožavaju demokratski izabranu vlast. Shodno tome, Vlada bi se zakonski trebala obračunati s propustima vlastitih institucija koje neposredno ugrožavaju funkcioniranje sekularne države i civilnog društva. Pobačaj je legalan, pa bi službenik koji je obrazloženje uputio trebao dobiti otkaz jer radi u državnoj službi, a ne poznaje zakon. Ili ga, još gore, ne priznaje.

Osim toga, Republika Hrvatska bi se napokon trebala u potpunosti distancirati od nacionalističkog naslijeđa devedesetih jer ono polaže pravo na ženske reproduktivne organe i nikako od njih ne želi odustati. Činjenica da moramo svjedočiti grupnim molitvama ispred zagrebačkih bolnica koje obavljaju pobačaje, čitati u medijima vijesti o tome kako netko na svoju ruku sankcionira tuđe dobro djelo jer mu ono politički ne odgovara, govori o tome da država ne radi dobro svoj posao. Ovakvi bi propusti trebali biti oštro sankcionirani. Ako svi, s blagim podsmijehom, nastavimo nonšalantno ignorirati dogmatske ispade različitih nevladinih udruga koje to nisu, u dogledno bismo vrijeme sve mogli početi plaćati kovanicama od 25 kuna s zlatnim fetusom i zrakama koje ga okružuju.