Univerzalno lice nasilja

Izvor: novilist.hr

Fizički napad na katoličku aktivisticu koji se dogodio za vrijeme subotnjeg prosvjeda nevladinih udruga protiv Vatikanskih ugovora u Zagrebu odmah je, sasvim opravdano, doživio oštru osudu javnosti. Komentatori/ce na brojnim su portalima zalagali su se za brzu zakonsku intervenciju, kao i brojne oblike neposredne akcije, protiv nasilnika. Ovaj ružan događaj ne može se, nažalost, proglasiti sramotnom iznimkom.

Voltaireova maksima Ne slažem se s onim što si rekao, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da to slobodno kažeš u srazu ideološki suprotstavljenih strana u hrvatskoj se svakodnevici obično tumači kao Ne slažem se s onim što si rekao i zato zaslužuješ smrt ili barem teške tjelesne ozljede. Glasna osuda javnosti daje nadu kako bi se takva praksa u budućnosti mogla promijeniti i kako ćemo biti sposobni za miran suživot i uvažavanje prava i zahtjeva i onih koji od nas misle drugačije.

Pa ipak, poznavanje naših društvenih prilika na ovakav optimizam baca ponešto sjene. Napadnuta žena Hrvatica je, katolkinja i pro-life aktivistica. Drakonsko kažnjavanje napadača zahtijeva se ne samo zbog općenite osude čina nasilja, već i zbog toga što je ona naša. Kao utjelovljenje svega onoga što se smatra vrijednostima imanentnima društvenoj većini, i koje ta većina smatra univerzalnima i neporecivima (onima koje su postojale oduvijek, kako je napisao jedan od komentatora na jednome od portala), napad na nju zadobiva sasvim nove, podjednako univerzalne dimenzije. S druge strane, njezina je simbolička komponenta ne lišava njezine duboke ljudske uloge. Vrlo brzo doznale su se i brojne privatne pojedinosti o žrtvi napada: njezino ime i prezime, njezin profesionalni status, njezino bračno i roditeljsko stanje. Javnost ju je upoznala kao osobu, kao cjelovito, potpuno ljudsko biće. Čin fizičke agresije koju je doživjela tako istovremeno postaje i simbolički univerzalan i duboko osoban, a reakcija javnosti time još ogorčenija.

Nedopustivost nasilja za koje se većina zalaže u hrvatskom je javnom diskursu, nažalost, često prilično selektivna. Svaka žrtva ne posjeduje u očima javnosti ovakav spoj univerzalije i osobnosti koji je čini vrijednim zalaganja, pravičnosti i sućuti. Svaka žrtva ne posjeduje čak niti najfundamentalniju ljudskost koja bi napad na nju učinila mjestom općeg zazora i strastvenog pozivanja na kaznu koja bi trebala snaći počinitelja. Pripadnošću nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj, seksualnoj i/li ideološkoj manjini gotovo redovito gubi ponešto od svoje ljudskosti, a time i javni imunitet na činove nasilja kojima je izložena. A kada nasilje pretrpi, što vjerojatno hoće, jer je zbog tog nesretnog manjka posjeduje daleko veći potencijal da postane objekt agresije, konsternacija javnosti bit će mnogo manja. Kako, uostalom, možemo osjećati pravednički gnjev što je nastradao netko čije su nam vrijednosti strane i prijeteće, koje su u izravnom sukobu s našima, koje im zapravo prijete? Kako možemo osjećati sućut prema nekome tko, ruku na srce, i nije osoba, ili barem nije osoba u onoj mjeri u kojoj smo to mi i naši?

Nasilje nad katoličkom aktivisticom mora se osuditi, jednako kao što se mora osuditi svako nasilje, bez obzira na to je li stradali/a naš/a istomišljenik/ca, pripadnik/ca iste nacionalnosti, seksualne orijentacije ili vjerske sljedbe kao mi ili ne. U suprotnom, neke će žrtve i dalje biti manje ljudi od drugih.

Naslovna fotografija preuzeta s Dnevno.hr