13 načina promatranja ljepote

S godinama sam počela razvijati nelagodu prema komentarima o fizičkom izgledu. Ne volim slušati kritiziranja vlastitih i tuđih tijela, ali jednako loše podnosim svjedočiti komplimentima i divljenju. Ukočim se dok traju opisi i gradacije tijela i njihovih dijelova. Mislim da postajem kronično iscrpljena govorom ljepote. Istovremeno sam, oduvijek, ljepotom opsjednuta i aktivno je tražim. Problem je što mi je sve teže kategoriju ljudske ljepote pomiriti sa svom ostalom ljepotom. Problem je, možda, što više ne znam kako u njoj nevino uživati.

Ovo su neke misli o ljepoti.

Izvor za sve fotografije: muf.com.hr

Ne znam je li svrha ljudske ljepote da se u njoj uživa. U knjizi Survival of the Prettiest (2000), Nancy Etcoff razvija evolucijski argument o ljepoti kao biološkoj adaptaciji – naš je instinkt za ljepotu urođen i koristi nam za reprodukciju, odnosno preživljavanje. Ženski ideal ljepote, tvrdi ona, jednak je u svim kulturama, a predstavlja ga mlada žena figure vitkog pješčanog sata s oblinama, svijetle puti i guste (plave) kose. Takva žena ima najbolje izglede roditi zdravu djecu i nastaviti vrstu.

Čak i da se slažem s (rasističkim) tvrdnjama Etcoff i sličnim teorijama evolucijskih psihologa, što laički ne činim, ideja objektivne i univerzalne ljepote, koju svi prepoznajemo svojim genetskim „detektorima ljepote“, ispunjava me klaustrofobičnim užasom, kao i odgovor koji Etcoff daje na moje pitanje možemo li od ljepote pobjeći:

„Izgled je najjavniji dio nas. To je naš sakrament, vidljivo ja za koje svijet pretpostavlja da zrcali nevidljivo, unutarnje ja. Ova pretpostavka možda nije poštena i nije način na koji bi najbolji od svih moralnih svjetova trebao funkcionirati. Ali to ne znači da je išta manje istinita. Ljepota ima posljedice koje ne možemo izbrisati njenim negiranjem. Ljepota će nastaviti djelovati – izvan svojih ovlasti, u bezakonju svijeta ljudske privlačnosti.“

Srećom, iz iskustva znamo da ljudska privlačnost zaista nije podložna zakonima, pa tako ni idealima ljepote. Čak i ako smo ih rođenjem internalizirali, beskonačni spektar naših ukusa i izbora pokazuje da oni ne upravljaju našim žudnjama; našim neidealnim životima. Ovakvo znanstveno proučavanje ljepote uznemiruje, između ostalog, jer inzistira na definiranju onoga što je najljepše, odnosno evolucijski najbolje. Bez obzira na znanstvene, impersonalne namjere, te će se deskriptivne opise najpoželjnije ljepote neizbježno čitati kao preskriptivne. Znamo to jer znamo da žene već stoljećima ulažu trud u prilagođavanje propisanim idealima.

„Sve žene znaju da je ljepota, a ne genij, ono što sve generacije muškaraca štuju kod našeg roda. Je li ikakvo čudo, onda, što se toliko naše pažnje posvećuje sredstvima razvijanja i održavanja naših čari? Kad muškarci govore o intelektu žene, govore kritički, suzdržano, hladno; no kad govore o čarima lijepe žene, njihov jezik i oči plamte entuzijastičnim žarom (…). (…) Možete se ne slagati koliko god želite, ali i dalje stoji vječna činjenica da svijet ženi još nije dao važniju „misiju“ od one da bude lijepa.“

„Žene trebaju biti lijepe. Svi repozitoriji kulturne mudrosti od kralja Solomona do kralja Hefnera slažu se: žene trebaju biti lijepe. Ljepota je transformirana u taj zlatni ideal, Ljepota – zanosna i apstraktna. Žene moraju biti lijepe i Žene su Ljepota.“

Prvi je citat Lole Mendez iz uvoda njene savjetodavne knjige The Arts of Beauty, or Secrets of a Lady’s Toilet, objavljene davne 1858. godine. Drugi je 1974. u svojoj prvoj knjizi Woman Hating zapisala radikalna feministkinja Andrea Dworkin.

Ideja ljepote kao fokusa ženskog života i dalje je živa i zdrava. Još uvijek čitamo o „zanosnim glumicama“, „lijepim spisateljicama“ i „dobro odjevenim političarkama“ – o ženama i dalje prerijetko govorimo bez ocjene njihovog izgleda, jer nam to dolazi tako prirodno. Naravno, valorizacija nečije ljepote/vanjštine automatska je i refleksna, no naučeni smo o čijoj se ljepoti i kako priča (sjetimo se koliko su hetero muškarci obično neskloni i „nesposobni“ procijeniti ljepotu drugih muškaraca).

Budući da je to ljepota o kojoj se govori, čini se da prihvaćamo i da ženska ljepota nije intimna, privatna stvar, nego nešto što pripada svima, a to posebno vrijedi kad su u pitanju slavne žene. Njihova ljepota, zapravo, kao da postoji radi nas i naše je da na nju polažemo razna prava. Da je ističemo, hvalimo, propitujemo i kritiziramo kad god želimo. Slavne žene/ljepotice redovito moraju govoriti o svojim ritualima ljepote, brizi o tijelu i odjeći koju nose. Ispod marketinga ostaje prešutni dogovor da nam zbog svoje ljepote nešto duguju – da ih moramo na što više načina posjedovati.

Uzmimo kao primjer ovaj trenutak u razgovoru novinara i Anne Karine 1962.; njegovo pitanje i njenu reakciju.

Takva ženska ljepota – ljepota koja fascinira, koju želimo posjedovati ili utjeloviti – u pravilu se opisuje terminima umjetničkog djela ili dara prirode. Svoje estetsko iskustvo ljudske ljepote ipak ne bih usporedila s onim koje imam s umjetnošću ili prirodnim ljepotama. Umjetnost nije živa, a priroda je previše neljudska, nedovoljno kulturna. Ako bih s ičime morala usporediti ljudsku ljepotu, bila bi to taksidermija. Znam da čudno zvuči, ali volim kvalitetnu, etičku taksidermiju. Poput ljepote, taksidermija je spoj ljudskog i neljudskog; proizvodi emocionalni višak koji mi je teško definirati.

„Kao mrtve i postavljene životinje, medvjedi su potpuno kulturni objekti; no kao djelići prirode, medvjedi su posve van kulture. Životinja ili objekt? Životinja i objekt? To je nerješiva tenzija koja definira taksidermiju.“

Tako piše Rachel Poliquin u uvodu u svoju knjigu The Breathless Zoo: Taxidermy and the Cultures of Longing (2012.), podijeljenu u sedam poglavlja prema sedam „narativa čežnje“ koje vidi kao pokretače stvaranja taksidermije: čudo, ljepota, spektakl, red, narativ, alegorija i pamćenje.

Nije li ljudska/ženska ljepota i sama uvijek narativ čežnje, i nije li na razne načine konstruirana oko ideja čuda, spektakla, reda, narativa, alegorije i pamćenja?

Prije nešto više od godinu dana, jedna se žena javila mojoj najdražoj savjetodavnoj rubrici na svijetu, Ask Polly (piše je Heather Havrilesky). Problem o kojem je pisala bila je panika da će nakon tridesete godine morati gledati kako njena nezanemariva tjelesna ljepota propada.

„Ne vjerujem da se ljepota prevodi u neku opipljivu društvenu moć, ali dobivam pozitivnu pažnju od ljudi, u čemu uživam. Volim kad me gledaju. Ne mislim na uznemiravanje na ulici niti išta takvo, nego na način na koji ljudi (svih rodova) dobiju te sanjive, zanesene izraze lica kad me vide. Mislim da u ljepoti postoji nešto čarobno, i od toga se osjećam živa. Kad samu sebe gledam ponekad osjetim istu senzaciju kao kad gledam umjetničko djelo koje mi pobudi osjećaje – svjetlucavo, blještavo, oduzima dah. Zaista ne postoji ništa poput lijepog lica.“

Dar te ljepote toliki je da će ga morati debelo platiti. Njena će se ljepota polako trošiti dok jednog dana potpuno ne nestane. Ulicom će prolaziti nove mlade žene čija su lica dišući vatrometi, kako je i red. Žena iz pisma imat će jedino sjećanje na vlastitu ljepotu, ali i ono će je samo progoniti.

Užasavajući strah koji osjeća pred ovakvim scenarijem, za koji vjeruje da će se dogoditi, još jedan je primjer toga kako smo sve duboko investirani u taj narativ, tu bajku; mit o ljepoti.

Za one od nas pred čijim se licima ljudi ne tope na ulici, ljepota je nešto praktičnije.

I Mendez i Dworkin dobro znaju da je ljepota „misija“; nešto što činimo. Ljepota, a ne diskurs o njoj, zapravo i ne postoji osim kao praksa – praksa doživljavanja ljepote, odnosno estetsko iskustvo, i praksa činjenja lijepom. (Treća je stvar posredni doživljaj vlastite ljepote kroz tuđu reakciju, kakav opisuje žena iz pisma Polly.)

I dalje redovito sudjelujem u raznolikom radu osobnog uljepšavanja, koji je često i užitak i zabava. Ljepota je lijepa, njeno je obećanje magnetično. S druge strane, ono što vidimo kao svoju udaljenost od ljepote budi osjećaje poraza, nevidljivosti, bezvrijednosti, očaja. Mnoge od nas upravo rad ljepote – šminkanje, friziranje, lakiranje – drži na dobroj strani odnosa s njom.

Moja maštanja o izlasku iz svjetlucave tamnice ljepote očekivano su vezana za feminističke ideje (ili utopije). Dworkin, opet, piše:

„Standardi ljepote precizno opisuju odnos koji će pojedinka imati sa svojim tijelom. Određuju njenu mobilnost, spontanost, držanje, hod, načine na koje može koristiti svoje tijelo. Definiraju upravo dimenzije njene tjelesne slobode. (…)

Prvi korak u procesu oslobođenja (žena od opresije, muškaraca od neslobode njihovog fetišizma) radikalno je redefiniranje odnosa žena prema svojim tijelima. Tijelo mora biti oslobođeno, doslovno: od boja i steznika i svih vrsta sranja. Žene moraju prestati masakrirati svoja tijela i početi živjeti u njima.“

Jessica Ledwich, Čudovišno žensko

Ljepota kao čudovišnost ili ono što nas goni na čudovišnost, rad ljepote kao masakriranje, ali i kao doslovna taksidermija, ženski jal na ljepotu drugih žena i ženska kompetitivnost; te su teme (nenadmašivo?) pitko obrađene u kultnoj komediji s početka devedesetih, Smrt joj dobro pristaje (Death Becomes Her, 1992.).

Goldie Hawn i Meryl Streep šarmantne su i užasne osobe te dugogodišnje frenemies koje popiju čarobni napitak koji im podari vječni život, tj. vječnu mladost i ljepotu. Osveta i borba oko muškarca (Bruce Willis), koja je zapravo klasična žena-je-ženi-vuk borba, dovede do njihovih smrti, a zbog napitka nastavljaju živjeti kao visoko funkcionalni zombiji ili živi primjerci taksidermije. Willis pobjegne od obje, a one se do kraja vječnosti moraju brinuti jedna o drugoj i svojim mrtvim, raspadajućim tijelima.

Iako ga obožavam zbog Hawn i Streep i njihovog histeričnog (ne)prijateljstva, zbog kojeg ih vidim kao pomalo vještičje junakinje, film svakako ima didaktičnu notu o opasnostima taštine. Uz govor ljepote uvijek ide i diskurs kazne za žene koje u svojoj ljepoti previše uživaju te patronizirajućeg izrugivanja ženskoj brizi za izgled. U povijesti umjetnosti, primjerice, kritiku taštine vidimo u (ob)liku Venere koja se gleda u zrcalu – nije slučajnost što su od Tiziana (1555.) do Velázqueza (1649.-1651.) upravo nage i idealne Venere umjetnički prikazi ljudskog samoljublja i zaokupljenosti vlastitim izgledom.

Možda zvučim preoštro prema ljepoti, ali nisam. Problem je siromaštvo naše vizije ljepote, koje je posredno zaslužno za većinu razgovora o izgledu koje sam u životu vodila.

Zbog vividnosti ideala koji smo upili, mnoge/i od nas godine i godine provedu živeći u dijelovima – dijelovima tijela koje treba sakriti i otkriti, dijelovima kojih se užasavamo i koje s ponosom pokazujemo. U procjenjivanju drugih jednako smo navođeni tim naučenim gađenjem i štovanjem.

Ideal ljepote govori mnogo o načinu na koji ljudski svijet funkcionira. Rasistički je, ableistički, ageistički i transfobičan. Ogromne skupine ljudi već na startu isključuje iz utrke, a njihova su tijela ne samo neprisutna u mainstream diskursu ljepote, već i dehumanizirana.

Upravo je „Black is beautiful“ bio moto društvenog pokreta u ’60-ima, no bell hooks 1992. (Black Looks: Race and Representation) piše kako, unatoč tome, „mase crnih ljudi nastavljaju biti socijalizirane putem masovnih medija i neprogresivnih obrazovnih sustava i internalizirati bijele suprematističke misli i vrijednosti. Bez stalnog otpora, borbe za samoodređenje i progresivnih crnih pokreta oslobođenja, mase crnih ljudi (i svi drugi) nemaju alternativni pogled na svijet koji afirmira i slavi crnoću“.

Mehanizmi koje hooks opisuje isti su oni kojima se ostale manjinske skupine čini nevidljivima – i politički i tjelesno; za ljepotu.

Siromašna vizija ljepote, piše u Mitu o ljepoti (1991.) neizbježna Naomi Wolf, direktno je povezana s ekonomijom.

„Iako je mit o ljepoti, naravno, u nekom obliku postojao otkad je patrijarhata, mit o ljepoti u svojem je modernom obliku relativno nedavan izum. Mit cvate kad je materijalna sputanost opasno labava.“

Zbog uspjeha ženskog pokreta, ulaska žena na tržište rada i izlaska iz sfere doma, te zbog sve većih sloboda, kako bi se patrijarhalni status quo održao bila je potrebna „ideologija koja čini da se žene osjećaju „manje vrijedno“ (…)”.  Primarna društvena vrijednost žena nije više mogla biti stvaranje i vođenje uzornog kućansta pa ju je mit o ljepoti pretvorio u postizanje uzorne ljepote. “Učinio je to kako bi stvorio novi potrošački imperativ i novo opravdanje za ekonomsku nepravdu na radnom mjestu, jer su stari izgubili svoj utjecaj na svježe oslobođene žene“. Fiksacija na ljepotu u 1980-ima direktna je posljedica sve većeg broja žena na položajima moći te straha od onoga što bi se moglo dogoditi da se žene slobodno probijaju kroz sustav.

Suvremena ekonomija, s nizom industrija posvećenih ljepoti, ovisi o potplaćenosti žena i njihovoj reprezentaciji unutar mita o ljepoti, tvrdi Wolf. Na čemu se mit temelji? „Tvrdi da se radi o intimnosti i seksu i životu, proslavi žena. Zapravo se sastoji od emocionalne distance, politike, financija i seksualne represije. U mitu o ljepoti uopće se ne radi o ženama. Radi se o muškim institucijama i institucionalnoj moći“.

Naša tijela koja su područja borbe istodobno su poprište potrošačko-proizvodnog užitka. Gusta tekstura ruža, mokar dodir tuša za oči, način na koji smo odjednom naglašenija verzija sebe – rad ljepote ima neupitnih čari. Isto vrijedi za kupovinu proizvoda za uljepšavanje, paketića punih potencijala čarobne transformacije, ali i za isprobavanje proizvoda u dućanima (ja sam ona odurna osoba koja sve testere nanosi direktno na lice).

Vrijeme je da na jedan način odbacimo ljepotu.

Laurie Penny (Meat Market: Female Flesh under Capitalism, 2011.) piše:

„Kapitalistička vizija ženske tjelesne savršenosti plitki je grob frigidnih znakova i brutalnih pravila, koji označuje samo sterilnost i smrt. Ako želimo živjeti, moramo se sjetiti jezika otpora.

Samo ako se sjetimo kako reći „ne“, žene 21. stoljeća povratit će svoj glas i sjetiti se svoje moći. „Ne“ je najmoćnija riječ u dijalektičkom arsenalu žene, i jedna riječ koju naši šefovi, naši vođe i, često, muškarci u našim životima ni pod koju cijenu ne žele da govorimo. Ne, nećemo služiti. Ne, nećemo pristati na prljavi rad, na slabo plaćeni rad, na neplaćeni rad. Ne, nećemo ostajati u uredu dokasna, brinuti se za djecu, pobrinuti se za shopping. Odbijamo stisnuti ogromnost naše strasti, naše kreativnosti i našeg potencijala u rigidni tjelesni zatvor koji nam je namijenjen otkad smo bile mala djeca. Ne. Odbijamo. Nećemo kupovati vašu odjeću i cipele i kirurška rješenja. Ne, nećemo biti lijepe; nećemo biti dobre. Iznad svega, odbijamo biti lijepe i dobre.

Ako želimo biti slobodne, žene 21. stoljeća moraju prestati igrati igru. Moramo završiti svoje umorne pokušaje da vjerujemo da su naša tijela prihvatljiva i početi znati, s jasnom i sjajnom sigurnošću, da su naše osobe moćne.“

Osim toga, vrijeme je da ljepotu i prihvatimo.

Na početku svog odgovora lijepoj ženi, Polly piše: „[t]vrdiš da ne postoji ništa poput lijepog lica. Zbog te izjave zamišljam ogroman tanjur ukusnih nachosa, dobru knjigu i hladno pivo. Razmišljam o psima s čudnim osobnostima i smiješnoj djeci. Razmišljam o zvuku kiše na krovu dok se popodne odmaraš. Lijepa se lica mogu jebati, u usporedbi s kolačima od peanut buttera“.

U prošlomjesečnom tekstu naslova „Moramo riskirati ushit nakon ljeta punog čudovišta“, Molly Crabapple završava pisanjem o ljepoti u svijetu – „[l]jepota je preživljavanje, ne distrakcija. Ljepota je način borbe. Ljepota je razlog da se borimo“.

Ljude često nazivamo lijepima jer su preživjeli izazove, borili se, bili snažni – to je dio naše priče o ljepoti koja dolazi iznutra, koja izvire iz ljudskih lica zbog njihovih vrlina i osobnosti. Ljepota koju susrećemo u svijetu inspirira nas – da djelujemo, stvaramo, uživamo ili jednostavno nastavimo živjeti. Inspiracija je, čini mi se, glavna ideja koja se pojavljuje na presjecištu ljudske i ostalih ljepota.

Za razliku od divljenja, čežnje, očaranosti – uobičajenih reakcija na susret s ljudskom ljepotom – inspiracija je moćna. Ne pada mi na pamet nijedna veća moć naše ljepote. Ne mislim na dosadne slikare i njihove muze, mislim na inspiraciju koja osnažuje i oslobađa.

Moramo odustati od bespomoćnosti u vlastitom odnosu s ljepotom. Možda naše tijelo nije samo tijelo, nego i melodija ili barbika ili vožnja vlakom ili čopor mačaka ili bilo što što volimo. Imamo pravo osmisliti vlastitu ljepotu, koliko god glupa bila. Da citiram Crabapple koja citira Gilberta, moramo riskirati ushit (u) vlastitim nesavršenim tijelima.