Muf među guzicama

Kad smo razgovarale o uredničkoj koncepciji Mufa, prije nego smo portal uopće pokrenule, dogovorile smo se da neću pisati tekstove o politici kakve sam prethodno objavljivala na svom blogu. Muf je feminističkim tematiziranjem popularne kulture trebao napraviti razliku, ne samo na kulturnoj sceni, već i u mom pisanju. Trebala sam, dakle, govoriti o Sailor Moon, video igrama, Stoyi, stripovima, hip hopu, a ne, kako sam drugdje radila, o političkoj situaciji u regiji i svijetu. Stvari, međutim, nisu ispale onako kako smo planirale jer umjesto o Mjesečevoj Ratnici danas pišem o Slobodnoj Dalmaciji koja, kako znamo, s kulturom nema nikakve veze.

Hrvatska je politika, nažalost, godinama sustavno depopularizirala kulturu brišući je iz javnog prostora, pogotovo iz medija koji su devedesetih, kao i banke, naglo privatizirani kako bi umjesto javnosti počeli služiti pojedincima i njihovim partikularnim interesima. U takvoj je antiintelektualnoj, poduzetničkoj atmosferi započet trend medijskog progona svega što je drugačije, trend koji je aktualan još i danas. Stoga je u mojoj glavi jedan od zakletih neprijatelja Mjesečeve Ratnice devedesetih bio i Miroslav Kutle. Da se netko „poduzetniku“ iz Širokog Brijega suprotstavio tada, makar simbolički, možda Slobodna Dalmacija Muf ovih dana ne bi povlačila kroz blato, već bi otvoreno podržavala našu feminističku agendu. To bi u svakom slučaju bilo bliže duhu antifašističke borbe koja je novine pokrenula 1943. godine, nego antifeminizmu koji Slobodna propagira danas.

Muf je, ako ćemo iskreno, svoje hejtere imao i prije nego smo se prijavile na natječaj Ministarstva kulture za neprofitne medije. Međutim, kad su hejteri saznali da smo kao novi medij na natječaju dobile godišnju potporu u iznosu mjesečne plaće Davora Butkovića (70 000 kuna), situacija je postala znatno neugodnija. Neugodnija, dakako, po njih jer im očito jako teško pada kad žene financijski ovise o Ministarstvu kulture, a ne o muškarcima. Uzgred rečeno, što je trolovima neprijatnije, to su zlobniji.

Tako nas je, na primjer, Drago Pilsel doživio kao „grupicu balavica iz Varaždina“ koja „molim lijepo, promovira vrline masturbacije i pornografije“. Njegov kolega s Potliste, Ante Ljubičić, također je za nas imao samo riječi hvale: „nismo ni dobili pare na natječaju za neprofitne medije jer očito nismo lezbo-femi-PROpišanje u vjetar sajt, nego samo gomila likova koji misle da nešto znaju o glazbi.“ Sinoć su me uputili i na Facebook komentar Olega Maštruka: „Ogromna sramota ministarstva kulture i osobno članova povjerenstva koji, i ne prvi put, donose ovakvu sramotnu odluku. Što se mene tiče, ne smeta me posebno ni da se web zove Muf, niti da ima recenzije porno filmova i tekst o povijesti vibratora, ali zbilja ne vidim zbog čega bi se to financiralo našim novcem?“

Svi su ovi komentari, zajedno s tekstom Vinka Vukovića iz Slobodne Dalmacije „Veseli natječaj: državni milijuni Mufu i Vodiču kroz sise i guzice”, spomen ploča partikularnim interesima i podsjetnik na to koliko ti privatni interesi sužavaju prostor kulture. Glavni problem Mufa nisu, dakle, glupavi i negativni komentari nekolicine muškaraca, već činjenica da nemamo vremena čitati politiku u hrvatskoj popularnoj kulturi jer neprestano moramo spašavati kulturu od popularne politike kakvu nam serviraju Slobodna Dalmacija i ostala izdanja Europapress Holdinga. Riječ je o redakcijama koje svoje političke afinitete mijenjaju sezonski, ovisno o tome tko je na vlasti, pa onda vlastiti nedostatak bilo kakvog etičkog kodeksa projiciraju i na druge. Ukratko, druge uvlače u blato iz kojeg se sami jedva vide.

Zlonamjerna i lažna formulacija „državni milijuni Mufu“ trebala bi svjedočiti o korumpiranom i nemoralnom Ministarstvu. Njome naš portal postaje tek mjesto nepotizma i pogodovanja, kao da je pokrenut isključivo iz materijalnih pobuda samog Ministarstva. Slobodna Dalmacija ima zadatak produbiti predrasudu javnosti da kulture nema i ne može biti izvan vladajućih struktura, ali i podsjetiti istovremeno vlast da ne može opstati bez podrške Slobodne Dalmacije. Vukovićev je tekst, ukratko, medijski reket Europapress Holdinga. No bez obzira što je napad na Muf prije svega napad na Ministarstvo kulture, činjenicu da nas spomenuti medij zloupotrebljava i odriče nam autonomiju nikako ne treba prešutjeti. Prije svega zato što Vuković i njemu slični računaju da mlade žene neće nastupiti oštro ili ući u konflikt zbog čega će prvo prozvati portale poput našeg. Muf, međutim, polazi upravo od ideje da glasovi žena moraju biti zastupljeniji i glasniji. Rekla bih da je to glavni razlog zbog kojeg smo od Ministarstva novce i dobile. Mediji koji su feministički u svojoj odrednici, poput našeg, štite nezavisnu medijsku i kulturnu scenu od šljama poput EPH-ovih preplaćenih novinara i ljudi koji njihove tekstove lajkaju i dijele na socijalnim mrežama, a smatraju se kulturnim radnicima.

Zanimljivo je primijetiti da su svim hejterima koji kritiziraju Muf koristeći različite medijske platforme zajedničke tri stvari. Prvo, povezuje ih dubok antifeministički i homofobni sentiment koji izbija iz njihovih komentara o našem portalu. Drugo, izrazito su konzervativni i reakcionarni jer se obično zakače za tekstove o pornografiji i pokušavaju nas diskreditirati ističući stvari o kojima uopće nismo pisale. Ne znam, na primjer, zašto su se uhvatili vibratora koji se u mojim analizama pornografskog žanra uopće ne spominje. Vjerojatno stoga što nijedan od tekstova nisu zapravo pročitali. Što nas dovodi do treće točke: ne znaju otvoriti Muf da vide o čemu točno pričaju. Možda koriste Internet Explorer, pa nešto zapinje tehnički.

Htjela bih na kraju pozvati Antu Ljubičića i ostatak njegovih ekonomski ugroženih prijatelja s Potliste da nam slobodno šalju svoje tekstove jer smo, zahvaljujući Ministarstvu, u stanju platiti dva suradnička teksta mjesečno i to po 375 kuna bruto. Taman vam bude za koncerte i piće. S tim, naravno, da tekstovi ne smiju biti glupi i seksistički. Ako možete bez toga, pare su vaše.