O pobačaju i melodrami
Malo koja problematika tako zorno utjelovljuje svu kompleksnost feminističke mantre “osobno je političko” kao što je to slučaj s pobačajem. Javni diskurs pobačaja gotovo isključivo počiva na neosobnoj medicinsko-pravnoj terminologiji ili ideološki snažno obojenom narativu koji počiva na patetici, u svrhu zahtjeva za moralnom osudom, iz koje pak proizlaze i konkretna htijenja za izmjenom (ili održavanjem postojeće) zakonske regulative, odnosno zabranom. Treba napomenuti kako i strukture koje navedenom terminologijom barataju počivaju na duboko patrijarhalnom modelu moći, iz čega proizlazi kako je pitanje pobačaja dominantno u muškim rukama i u/na jeziku. Politička problematika pobačaja tako na neki način postaje sasvim depersonalizirano pitanje, a prijepori oko njega manje volja da se ustanove temeljni problemi rodne (ne)ravnopravnosti i ženskih reproduktivnih prava (i prava na odlučivanje o vlastitom tijelu općenito), a mnogo češće vazda produktivan način skupljanja jeftinih političkih bodova popraćen raskošnim ideološkim spektaklom. U javnom je diskursu narativ pobačaja tako izrazito prisutan i sablasno odsutan. Zagušenost nametljivim, ali često ispraznim ideološkim frazama prikriva još uvijek prevladavajuću odsutnost osobnog narativa pobačaja – kada se iz široko problematizirane političke arene baci pogled na polje osobnog, moguće je vidjeti jedino gotovo potpuno prazan prostor. Ustrajna borba za reproduktivna prava žena (koja ionako nikada ne prestaje, bez obzira na to koliko se puta činilo da su neke bitke već odavna izvojevane) na tom polju (zasada) mora priznati poraz: pravo je tu, jednako kao i neizbrisiva stigma koja se utjelovljuje upravo u nepostojanju narativa, u izostanku priče, u šutnji.
Društvena osuda pobačaja ne treba čuditi s obzirom na ustaljeno izjednačavanje žene s majčinstvom. Budući da se žena, kao što piše primjerice Mirjana Adamović u djelu Žene i društvena moć, ne doživljava kao vrijedna sama po sebi, a u odnosu na muški subjekt njezin društveni status ispred sebe podrazumijeva golemi minus, majčinstvo je ultimativni način da se u očima društvenih struktura ovaj manjak bodova barem donekle nadoknadi. Čini se kako ga nikakvi drugi profesionalni ili osobni uspjesi ne mogu u potpunosti doseći – ukoliko žena odbija majčinstvo, stvara se konsenzus kako je njezina ženskost devijantna, neprava. To su, uostalom, potvrdile i zastupnice u Hrvatskom saboru, onaj skromni broj žena na visokim položajima za koje se može ustvrditi kako su postigle (kakvu-takvu) društvenu moć, koja ne počiva samo na njihovim reproduktivnim sposobnostima i voljnosti da je stave u funkciju i time potvrde ili opravdaju svoj društveni status. Specifičnost hrvatskog konteksta pomaže u cementiranju ovog praznog narativnog mjesta time što, u paketu s globalnom, općeljudskom moralnom osudom, dolazi još pregršt specifičnijih negativnih atributa. Žensko pravo na pobačaj u Hrvatskoj je, naime, jedno u nizu naslijeđa socijalizma, široko i duboko omraženog ideološkog sklopa, koji se u javnome diskursu najčešće reproducira kao suštinski protuhrvatsko. Hrvatica koja se odluči na pobačaj tako je ne samo manjkava žena, ne samo promašeno ljudsko biće, već je i politički subjekt koji se svojim osobnim odabirom prezentirao kao suprotstavljena strana svim civilizacijskim tekovinama na kojima hrvatsko društveno uređenje počiva.
Kontrola subjekata i tijela u današnjem društvu vrši se i putem znatno profinjenijih (a i mnogo masovnijih) metoda od nadzornih sredstava o kojima često mislimo i govorimo kao rezerviranima za ono što doživljavamo kao zakone, vlastodršce i politiku. Popularni mediji uvelike pomažu u potvrđivanju i perpetuiranju pravila, ograničenja i stereotipa prisutnih u svakodnevnom životu. Ne treba zato čuditi što je i problematika pobačaja učestalo zastupljena u filmskom i televizijskom mediju. Mnogo je primjera popularnih serija koje su se uhvatile u koštac s pitanjem neplanirane trudnoće i pobačaja. Žanrovski među njima prevladavaju serije koje glavninom pripadaju u korpus melodrame, ili barem povremeno uključuju komponente toga žanra u svoju strukturu. Razlozi za to višestruki su: tip serija koje se dominantno ili povremeno oslanjaju na melodramatske elemente ujedno se dominantno doživljavaju i kao “ženski žanrovi”, te je stoga očekivano da se pozabave (i) temama koje se tiču onoga što se tipično smatra ženskim iskustvima, uključujući sve aspekte reprodukcije.
Osim toga, navodi Ien Ang u djelu Watching Dallas, melodrama podrazumijeva često uplitanje životnih nedaća u narativni tijek, a čiji je glavni cilj pobuditi snažne osjećaje empatije u gledateljstva. Priroda melodrame na taj način tolerira zazorne teme poput pobačaja (vjerojatno jednog od posljednjih krupnih tabua u sferi popularnokulturne reprezentacije), za razliku od, primjerice, humorističnih serija/filmova u kontekstu kojih se bavljenje navedenom problematikom još uvijek načelno doživljava kao neprimjereno/neukusno, iako je prvi američki serijal koji je prikazao odluku glavne junakinje da pobaci bila upravo humoristična serija Maude 1972. godine, a pobačaj se (barem) spominje u još nekoliko serija koje nose epitet primarno ili djelomično humorističnih. Kako ističe Ang, jedna je od naglašenih funkcija melodrame efekt “stvaranja mita”, što se postiže postavljanjem likova u melodramatične situacije koje su “društveno i kulturalno okružene mitovima i fantazijama koji potiču snažnu emocionalnu privlačnost. Ta se privlačnost manje temelji na golim činjenicama povezanima uz te situacije, a više na metaforičkoj ulozi koju igraju u popularnoj imaginaciji”. Tabuizirana i kompleksna problematika neželjene trudnoće i pobačaja tako je suvereno pronašla svoje mjesto u panteonu nedaća koje bez kraja i konca zaskaču junake i junakinje žanra melodrame.
Ipak, valja napomenuti kako je razrada navedene teme uglavnom jednostrana, naime, “pobačaj obično postoji samo kao pogrešna opcija – nešto protiv čega se treba odlučiti”. U slučaju neplanirane trudnoće junakinja se nakon dugotrajnog razmišljanja pretežno odlučuje ne prekinuti je: predomišljanje u ginekološkoj ordinaciji nakon što je pobačaj već zakazan postalo je opće narativno mjesto. Osim toga, kao pogodno deus ex machina rješenje često natupa i spontani pobačaj, vrlo često nakon što se junakinja odlučila ne prekinuti trudnoću, a trauma koja nakon toga nastupa procjenjuje se kao opravdana kazna za samo kontempliranje zazorne ideje. Ukoliko pak junakinja uistinu i provede zahvat, emocionalne, psihološke, fizičke i društvene reperkusije gotovo su neizostavne.
Istraživanje Gretchen Sisson i Katrine Kimport1 pokazalo je “neočekivano visoku smrtnost u narativima o pobačaju, uključujući smrt kao ishod trudnoće u žena koje su razmatrale opciju pobačaja”. Autorice ističu i kako je smrtnost kao izravna posljedica pobačaja u ovim fikcionalnim prikazima statistički preuveličana te “iako se medicinski zahvati često netočno prikazuju, učestalost situacija u kojima je pobačaj prikazan s nepovoljnim posljedicama predstavlja jedinstven primjer”. Osim toga, autorice primjećuju i još jedan neočekivani uzorak koji podupire ustaljeni mitski status pobačaja u društvu – “visoku stopu smrtnosti žena koje su razmatrale opciju pobačaja, ali se za njega nisu odlučile”. Kako zaključuju autorice, “ovakvo povezivanje smrti s razmatranjem pobačaja kao opcije doprinosi održavanju društvene stigme pobačaja, narativno povezujući prekid trudnoće sa smrću i nasiljem”. Čak i ukoliko fiktivna junakinja izbjegne smrtni ishod vlastite priče, pobačaj za koji se odlučila na njoj će, uobičajenim narativnim rješenjem, ostaviti neprevladive fizičke i/li psihičke posljedice, koje će je zauvijek poništiti kao osobu kakva je bila prije odluke o pobačaju. Sve nijanse njezina karaktera koje su do tada postojale iščeznut će, ili će se prenamijeniti, u svrhu razgradnje njezinog dotadašnjeg identiteta i izgradnje nove strukture koja će se gotovo isključivo vrtjeti oko prekinute trudnoće. Junakinja na taj način postaje isključivo žena koja je pobacila, bez izgleda za budućnost u kojoj će njezina odluka biti samo jedna, doduše krupna, u nizu prošlih odluka koje izgrađuju njezin (fiktivni, narativni) životni put. Junakinja tako prestaje biti lik i postaje tip – tip žene koja zbog svoje odluke mora snositi različitu vrstu, više ili manje, suptilnih reperkusija.
Ne treba stoga čuditi što se odluka o pobačaju jedne od glavnih junakinja liječničke prime time melodrame Uvod u anatomiju, Christine Yang, doživjela kao revolucionarna u kontekstu svoga medija, a svoju je paralelu dobila i u odabiru pobačaja junakinje australske (melo)dramske serije Winners & Losers, također liječnice, Sophie Wong. Obje junakinje provode svoju odluku bez thomashardyjevske odmazde koja bi nakon nje gotovo kanonski trebala uslijediti. Reperkusije u vidu fizičke/pshičke traume i društvene osude izostaju; brak, odnosno zaruke koje obje junakinje prekidaju nedugo nakon pobačaja nisu izravni rezultat njihove odluke – pobačaj zapravo funkcionira kao simptom nekompatibilnosti s partnerima, čija je vizura zajedničkih životnih planova i očekivanja u tom trenutku fundamentalno različita od njihove. Ovakva prezentacija pobačaja i posljedica atipična je i zbog toga što ni jedna ni druga junakinja ne može posegnuti za uobičajenim metodama opravdanja, i time ublažavanja društvene osude, svoga čina: ne mogu se pozvati na dobnu nezrelost (kao što je to, primjerice, slučaj s neplaniranim trudnoćama junakinja tinejdžerica) koja implicira izostanak kako materijalne, tako i psihičke i emotivne sposobnosti adekvatne za uzdržavanje i odgoj djeteta; obje su zaposlene, i to na radnim mjestima koja se društveno percipiraju kao vrhunska dostignuća, financijski su neovisne, ali i uživaju emocionalnu i materijalnu potporu partnera.
Narativni paralelizam s najboljim prijateljicama junakinja koje se odlučuju za trudnoću i roditeljstvo, odnosno potpunu posvećenost obiteljskoj sferi života (u slučaju Bec u seriji Winners & Losers) ili manje-više uspješno balansiranje karijere i majčinstva (Meredith u Uvodu u anatomiju) također ne funkcionira u svrhu isticanja superiornosti (moralne, emotivne, psihičke, društvene) ovih prvih, već svojim postojanjem zapravo potvrđuje legitimitet izbora Cristine i Sophie. Završna epizoda desete sezone Uvoda u anatomiju, posljednje sezone u kojoj se pojavljuje lik Cristine Yang, od junakinje se, u najboljoj maniri sapuničaste melodrame, oprašta na mjestu koje je priželjkivala i za koje se profesionalno dokazala doraslom – kao direktoricu privatne klinike u Švicarskoj, dok se Sophie kroz vlastiti narativni svemir nastavlja probijati kroz šumu novih profesionalnih i osobnih izazova. Odluka o pobačaju u obje junakinje prvenstveno leži zbog potpune posvećenosti poslu kojime se bave – ovakvim postavljanjem karijere ispred privatnih života i Cristina i Sophie izložene su mogućnosti uobičajene procjene i podcjene njihovih ženskosti kao neadekvatnih, nedostatnih i promašenih. Međutim, u kontekstu fikcionalnih svjetova u kojima kao subjekti postoje, takva vrsta procjene, osude i konzekventne kazne izostaje, jednako kao i simplifikacija junakinja na razinu krivnjom razjedenih tipova koji postoje isključivo kao funkcije moralke o nedopustivosti vlastitog čina.
Ova su dva primjera ipak iznimke od narativne pustoši koju kod većine fikcionalnih ženskih subjekata za sobom ostavlja odluka o prekidu neplanirane trudnoće. Nakon takve odluke one više nemaju pravo na ijednu priču osim one koja se nužno temelji na općenito pretpostavljenim osjećajima jalovog kajanja i nepremostive krivnje. Društvena stigma koja je prati paradoksalno je, kako u fiktivnom mediju melodrame, tako i u svakodnevnim životima stvarnih žena, čini gotovo nezamislivom za pričanje. Kakve posljedice iza pobačaja ostaju na tijelima i psihi žena koje se za njega odluče stvar je prijepora, zbog jedinstvenosti svakog iskustva nesvodiva na generalizirane zaključke. Ipak, sasvim je izvjesno da u najvećem broju slučajeva iza pobačaja ostaje šutnja.
Obvious child 2014