Baltazar(g)rad

Profesor Baltazar, prepoznatljivi i obljubljeni junak stvoren u studiju Zagrebačke škole crtanog filma krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, jedan je od crtanih likova koji su obilježili (i) moje djetinjstvo, a koji su u međuvremenu iščezli s malih ekrana. Izuzev obilježja koja Baltazara određenim generacijama (sada već odraslih) gledatelja/ica čine trenutačno prepoznatljivim, a koja uključuju specifičnu glazbenu podlogu, šareni pozadinski crtež i neizostavno scenarističko rješenje puštanja u pogon Baltazarovog čudesnog stroja, moja su osobna sjećanja na Profesora Baltazara bila poprilično mutna i općenita. Elementi koji su sačinjavali moju predodžbu o Baltazaru uključivali su simpatične likove, inzistiranje na vrijednostima prijateljstva i pomaganja bližnjima te obavezan sretan završetak koji je u svakoj epizodi osigurao Profesorov svemogući stroj.

Međutim, ponovno (i višestruko ponavljano) gledanja Profesora Baltazara očima odrasle gledateljice na vidjelo je iznijelo izrazito zanimljiv i kompleksan odnos koji ovaj crtani film njeguje spram fenomena rada, zaposlenja i egzistencije. Štoviše, s obzirom na brojnost i raznovrsnost egzistencijalnih nedaća u kojima se zatječu njegovi crtani junaci, moglo bi se ustvrditi kako one predstavljaju ključni element na kojemu Baltazarov artificijelni svijet počiva. Sudar između bajkovitih elemenata i klišeiziranih poruka o vrijednosti prijateljstva, ljubavi i zajedništva s jedne, te problematičnijih prikaza svijeta rada i preživljavanja s druge strane dovodi u pitanje sam lik Profesora Baltazara i njegovu funkciju unutar zajednice Baltazargrada, kao i zdravo-za-gotovo prihvaćeni, neproblematizirani koncept sretnog završetka koji Baltazar beziznimno osigurava.

Dakle, iako se mora baviti i izvanzemaljskim kradljivcima perika za lutke i poplavom koja prijeti Baltazargradu zbog otapanja golemog snjegovića, krize koje je Profesor prisiljen rješavati u natpolovičnoj većini epizoda popularnog crtića egzistencijalne su naravi. U dvadeset i četiri od trideset i osam odgledanih epizoda pokretači radnje koje bez iznimke vode do puštanja u pogon Profesorovog čudesnog (i čudotvornog) stroja upravo su egzistencijalne nevolje nekoga od žitelja Baltazargrada. Pojednostavljeno rečeno, gotovo sve nedaće Baltazargrađana proizlaze iz nesretnih okolnosti povezanih uz posao koji obavljaju. Navedene „nesretne okolnosti“ koje rezultiraju manjkavim radnim učinkom, nezadovoljavajućim rezultatima rada te, naposljetku, i gubitkom radnog mjesta, mogu se podijeliti na ekstrinsične i intrinsične konflikte koji dovode do neželjenih posljedica po junaka priče.

U prvu kategoriju pripadaju oni Baltazargrađani koji su radnim mjestom/poslom koji obavljaju suštinski zadovoljni i, što je podjednako važno, u njemu uspješni, ali ih u daljnjem zadovoljavajućem izvršavanju profesionalnih zadataka onemogućavaju vanjske okolnosti na koje nemaju prevelikog utjecaja. Tako, primjerice, maestro Koko iz istoimene epizode crtića zauvijek gubi svoj jedinstveni dar sviranja zbog teškog slučaja prehlade; krojač Silvestar više nije u stanju šivati „najbolja odijela na svijetu“ zbog kronične štucavice svoje sestre; Martin i Marta ostaju bez vode potrebne za proizvodnju pogača kao i gostiju koji ih konzumiraju zbog iznenadnog presušenja rječice na kojoj se nalazi njihov mlin; Horacijeva uspješna dirigentska karijera propada zbog toga što mu neprestano padaju hlače, a Amadeus gubi svoj superosjetljivi sluh nakon što mu u uši uđe voda.

U drugoj se kategoriji nalaze oni žitelji Baltazargrada koji u egzistencijalne nevolje upadaju zbog toga što, frojdovskim rječnikom, nisu u stanju pomiriti načelo ugode s načelom realnosti. Tipične primjere predstavljaju vozač tramvaja Fabijan čija ljubav prema letenju uzrokuje prometnu nesreću i otpuštanje s posla, krojač koji se strastveno prepušta hobiju – krojenju haljina za lutke nauštrb poslova koji bi mu donosili financijsku dobit, te policajac čije prepuštanje nagonu za zadovoljavanjem „male radosti“ rezultira otkazom. Neuspješnost potiskivanja neprikladnih poriva za osobnim užitkom osobito je slikovito u potonja dva slučaja – krojač Vili tako ne može odoljeti tkanini koju mu za novu haljinu donosi potencijalna mušterija i koju „u groznici oduševljenja“ u potpunosti iskoristi za haljine lutaka, a prometnog policajca Todora „muči skrivena želja“ protiv koje se „mnogo godina bori u sebi“. Ishodi prepuštanja iracionalnim porivima u oba su slučaja krajnje nepovoljni: Vili zbog hobija gubi poslove, a Todorova je karijera nakon javnog udovoljavanja „bezazlenom, sitnom zadovoljstvu“ „zapečaćena“. Profesorovo rješenje Todorovog problema ovu dihotomiju realnost/užitak čini još izrazitijom – sva „sitna zadovoljstva“ ograničena su samo na „Svijet malih radosti“ koji je Profesor otkrio – završni prizor crtića upozorava gledatelja/icu kako je žiteljima Baltazargrada postao običaj „provoditi nedjeljnje praznike u Svijetu zadovoljstva“, ukazujući kako je nagon za užitkom i dalje strogo prostorno i vremenski ograničen – u „realnom“ prostoru i vremenu Baltazargrada za „male radosti“ i dalje nema mjesta.

Izvor: vgdanas.hr

Sljedeća je kategorija junaka koji, iako vole posao kojime se bave, za njega nisu prikladni, ili im bavljenje njime, iako osobno zadovoljavajuće, ne osigurava adekvatna sredstva potrebna za preživljavanje. Primjeri su ovakvih junaka slikar iz epizode Rođendanska priča, koji ne odustaje od vlastitog, specifičnog stila slikanja iako se on ne pokazuje lukrativnim; gusarski kapetan Bobo koji predstavlja takav suštinski antipod klasičnome gusarskom kapetanu da ostaje i bez broda i bez posade, a time i sredstava za preživljavanje; nesretni Pepi koji je zbog kronične nespretnosti nesposoban za bilo kakav posao te vatrogasci Polijga i Zalijga koji se u više navrata pokazuju sasvim nedorasli ozbiljnim zadaćama profesionalnih vatrogasaca. I dok kapetan Bobo i njegov pobočnik Kiki uspijevaju ostvariti novu „karijeru“ zadržavajući većinu značajki koje ih povezuju s njihovim tradicionalnim „gusarskim identitetom“, slučaj nespretnog Pepija ukazuje na nužni rascijep između poslovnih zahtjeva i osobnih užitaka. Nakon što zbog nespretnosti dobije otkaz u tvornici sapuna, Pepi utjehu pronalazi u sviranju trube i plesu s trijem šumskih medvjeda, prilikom čega je Pepijeva nespretnost zapravo prednost. Profesor Baltazar problem rješava izumom posebnog para „cipela spretnosti“ koje Pepiju omogućavaju normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu, posao i zaradu. Međutim, na izletima u šumu Pepi namjerno skida cipele i prepušta se „pravoj zabavi“ u kojoj je „nespretnost ono nešto što daje glavnu draž cijeloj stvari“. Suština Pepijeve osobnosti, ono što ga u Baltazargradu, kao i u mediju crtanog filma Profesor Baltazar, čini istaknutim junakom, nespojiva je sa svijetom rada unutar istog toga (artificijelnog) svijeta. Ukoliko želi funkcionirati unutar sustava rada i uklopiti se u standardnu gradsku i građansku strukturu, Pepi je prisiljen odreći se dijela svog identiteta. Pepi tako ima priliku biti Pepijem samo u (kao i u slučaju „Svijeta malih radosti“) vremenski (u slobodno vrijeme) i prostorno (u šumi izvan Baltazargrada) izoliranom odsječku.

Naposljetku, u Baltazargradu postoje i žitelji izvan sustava rada, odnosno izvan ustaljenih struktura prosječnog građanskog života: skitnica Bradić s kojim se susrećemo u epizodi Lavlji problem te klošar Alfi iz epizode Stonožica Bosica. Zanimljivo je kako Profesor Baltazar ne pokušava riješiti problem, primjerice, Bradićeve egzistencije, niti on to čini sam. Baltazar Bradiću ritualno pruža (povremene) usluge kupke, hrane i toplog kreveta, ali Bradićevo se stanje nezaposlenosti i beskućništva samo po sebi ne predstavlja kao problematično i ono koje je nužno mijenjati (na bolje). Čini se kako je za ovaj tip junaka izvan sustava rada jedino rješenje u Baltazargradu održavanje statusa quo (klošar Alfi zadovoljan je vraćenom desnom cipelom i njegov se „životni stil“ nastavlja bez daljnjeg propitivanja), dok se „Bradićev problem“ rješava izmještavanjem beskućnika izvan granica Baltazargrada, odnosno preseljenjem u daleku pustinjsku oazu u kojoj mu je, za razliku od dotadašnjeg života(renja), barem danju toplo.

Profesionalne nedaće koje pogađaju junake crtića tako vrlo često ne utječu samo na njihovu osobnu egzistenciju, već lančanom reakcijom dovode do krize koja pogađa čitav Baltazargrad – kao što, primjerice, u epizodi Viktorov jajomat zbog nedostatka čuvenih jaja à la Victor pate i ostale profesije čijim su stručnjacima jaja nužna kao pogonsko gorivo, a to dovodi do srozavanja kvalitete življenja u čitavom Baltazargradu; ili kada presušivanje rječice u epizodi Figaro Hop ne samo što iz posla izbacuje Martina i Martu, već i nemogućnost zajedničkog druženja i uživanja u njihovim pogačama narušava čitavu grupnu koheziju i rituale prazničnog povezivanja na koje su žitelji Baltazargrada navikli. Po istom principu, i Baltazarova rješenja vrlo često imaju posljedice koje ne utječu samo na individualne nesretnike kojima Profesor nastoji pomoći – promjene u profesionalnom statusu njegovih ugroženih stanovnika (ne)posredno dovodi i do značajnih pozitivnih pomaka u čitavom Baltazargradu.

Iz navedenih je primjera vidljivo kako, paradoksalno, iako crtani serijal nosi njegovo ime, Profesor Baltazar nikada ne funkcionira kao glavni lik epizode, već utjelovljuje spasonosno rješenje koje se često uvodi tek u drugoj polovici radnje, i figurativni i doslovni deus ex machina koji će stanovnika Baltazargrada čija je nevolja izdvojena u pojedinačnoj epizodi spasiti u trenutku kada se katastrofa već čini neminovnom. Ne samo što se Profesor u (gotovo)¹ svakome od problematičnih slučajeva služi isključivo svojom mašinom kao rješenjem, već su i sama rješenja koja Profesor smišlja i pomoću svoga stroja utjelovljuje novi strojevi. U većini epizoda strojevi-rješenja imaju tek privremenu funkciju rješavanja postojeće krize, nakon čega nestaju i iz vidokruga gledatelja/ice i iz radnje crtića; međutim, u nekoliko epizoda Baltazarovi stojevi igraju ključnu ulogu u poboljšavanju i osuvremenjavanju proizvodnog procesa – tako, primjerice, u epizodama Tetke Pletke i Bim-Bum postrojenja za proizvodnju specijaliziranih džempera za hobotnice i rupa za sve namjene od manufaktura postaju industrijalizirani pogoni. S druge strane, u epizodama kao što su Neman Fu-Fu i Amadeusove uši, Baltazarovi strojevi nakon jednokratne primjene više nemaju izravnog utjecaja na sudbine glavnih junaka² priče, ali (neočekivano) zadobivaju sekundarnu namjenu koja dugoročno pridnosi razini zadovoljstva žitelja Baltazargrada, kao i privlačnosti grada u smislu zabavnog sadržaja i/li turističke atrakcije.

Izvor: cekate.hr

Gore spomenuta epizoda Bim-Bum po tome je specifična, jer ne samo što divovski usisavač Profesora Baltazara uspješno spašava junake Bima i Buma iz goleme rupe u koju su upali zbog vlastite pregoleme ambicije, već dugoročno potpomaže novostvorenoj turističkoj atrakciji Baltazargrada (u vidu upravo navedene ogromne rupe), što dovodi i do karijernog obrata za junake – umjesto dotadašnjeg manualnog rada u tvornici rupa, Bim i Bum postaju turistički vodiči. Epizoda Alfred noćni čuvar ovu „zamjenu“ dovodi do krajnjih granica: kako bi riješio problem neispavanosti gradonačelnika susjednog (siromašnog) grada Alfreda, prisiljenog da radi dodatni posao kao noćni čuvar, Profesor Baltazar stvara robota Alfija, koji uspješno zamjenjuje Alfreda na čuvarskom radnom mjestu, koje je patilo zbog njegove dotadašnje premorenosti. Već prve noći Alfijev alarm sprječava razbojničku pljačku i zaslužuje Alfredu odlikovanje za zasluge. Međutim, Alfijev doprinos ne zaustavlja se na tome: osim čuvarskih dužnosti, saznaje se kako Alfi s vremenom preuzima i Alfredove gradonačelničke zadaće, kao što su pisanje govora za skupštinu i zabavljanje uglednih gostiju. I fizički nalik „pravom“ Alfredu, Alfi-stroj potpuno i uspješno zamjenjuje Alfreda-čovjeka, izazivajući tako suptilnu nelagodu koja proizlazi iz nedoumice o generalnoj potrebnosti „pravog“ Alfreda nakon Profesorove industrijske revolucije. Ipak, eventualna dublja pitanja o neminovnim žrtvama tehnološkog procesa razvitka i radničkoj krizi identiteta ostaju tek u nejasnim naznakama – balzatarovski je standardni happy end ipak u potpunosti prilagođen horizontu očekivanja ciljane infantilne publike.

Čini se, međutim, kako ovakav formulaični happy end ne zasjenjuje problematičnije aspekte Baltazarovih instant-rješenja samo u epizodi o neispavanom Alfredu. Naime, unutar Baltazar-svijeta junaci su, izuzev naslovnoga, predodređeni za neuspjeh. Čak i ukoliko se građani Baltazargrada aktivno trude sami iznaći način za rješavanje vlastitih egzistencijalnih (i inih) poteškoća (kao što je to, primjerice, slučaj s gusarima Bobom i Kikijem), neminovno je kako će na putu „samoostvarenja“ (i zapošljavanja) doživljavati neuspjeh za neuspjehom. Bezizlazne krize u koje upadaju beziznimno svi junaci nužne su za repetitivno profesionalno dokazivanje jedinog istaknutog i jedinog kompetentnog stanovnika Baltazargrada. Na ovaj način, Profesor Baltazar ustoličen je na mjestu omnipotentnog, gotovo mitskog bića, za koje je očekivano da će instantno i čudesno, procesom koji njegovim sugrađanima nije niti transparentan, niti razumljiv, riješiti problem koji je, usprkos uloženom trudu i muci ostalih građana, bilo nemoguće riješiti. Artificijelni svijet Baltazargrada tako postaje sablasna preslika dobro nam poznate realnosti u kojoj je za pronalazak radnog mjesta i ostvarivanje koliko-toliko zadovoljavajuće egzistencije potrebno upravo čudo.

1. Od trideset i osam pogledanih epizoda crtića Profesorov se stroj ne pali samo u prvoj epizodi, u kojoj ni Profesorov lik još nije poprimio sve svoje tipične karakteristike (uključujući i prepoznatljivi pozadinski crtež i glazbenu temu), pa se može reći kako se radi o svojevrsnom proto-Baltazaru, te u epizodi Sreća u dvoje, u kojoj Profesor do spoznaje o postojanju “Svijeta malih radost”i dolazi tehnikom računanja.
2. Inzistiranje na junaku nije slučajno: Baltazargrad je dominantno muška sredina. Od trideset i osam epizoda, ženski se likovi pojavljuju u samo osam, a i pozadinski likovi koji se viđaju na gradskim ulicama  u velikoj su većini muški.