Blackface u Hrvata

Pisanju ovog teksta pristupam s poprilično velikom razinom tjeskobe i nelagode. Oprez koji osjećam dok ga pišem, potreba da riječi odmjeravam izuzetno pažljivo i promišljeno, proizlaze iz brojnih razloga. Međutim, vjerojatno je najvažniji taj što sam svjesna da ga pišem s određene razine društvene moći. Moj položaj unutar društvene strukture, kao i položaj svakog/e drugog/e pojedinca/ke ucrtan je brojnim silnicama kojih možemo biti više ili manje svjesni, a čija težina vrlo često varira ovisno o bezbrojnim kontekstima u kojima se svakodnevno, tijekom čitavog života, zatječemo. Silnice koje mi dodjeljuju određeno mjesto, kao i količinu moći koju unutar društvene strukture (i u odnosu na druge) posjedujem su, primjerice, moja rasa, rod, dob, tjelesna sposobnost, nacionalna, vjerska i seksualna opredijeljenost, razina obrazovanja, bračno stanje, (ne)zaposlenost, te još bezbroj drugih, manje ili više suptilnih i (ne)vidljivih značajki koje me čine onom koja jesam, s točno onolikom razinom (ne)moći. Pisati stoga o (ne)moći drugih, osobito onih koji ne dijele moju dodijeljenu društvenu nišu, zahtjevan je, odgovoran i nezahvalan posao, zbog vječno prisutnih opasnosti otklizavanja u „spasiteljski kompleks“ ili nenamjernog povređivanja onih čiji položaj ne dijelim i koje stoga nikada ne mogu savršeno razumjeti.

Izvor: vecernji.hr, NovaTV

Nova TV očito ne dijeli moju nelagodu. Zabavno-glazbena emisija Tvoje lice zvuči poznato u produkciji te televizijske kuće, prema brojnim anketama trenutno jedna od najgledanijih na svim domaćim televizijskim kanalima, složenoj problematici identiteta, njegovih odrednica i (ne)moći koja mu je pripisana pristupa krajnje neproblematizirajuće, ali itekako problematično. Sve još kompliciranijim čini spoznaja kako je nevjerica koju sam osjetila uočivši pojavu blackfacea u navedenoj emisiji u našem društvu poprilično izoliran fenomen.

Pisati o pogrešnosti blackfacea u hrvatskom kontekstu osobito je problematično. Točnije rečeno, problem blackfacea u hrvatskom je kontekstu sasvim nevidljiv. Dokaz toga potpuna je odsutnost propitivanja navedene ponavljane pojave u ovoj zabavnoj emisiji u bilo kojem mediju koji svako novo izdanje showa prati. Potpuna neosviještenost na medijskoj, ali i pojedinačnoj gledateljskoj bazi proizlazi iz činjenice kako se i sama rasna problematika (još uvijek) ne doživljava i kao hrvatska problematika. Za razliku od osoba druge nacionalnosti, vjerske pripadnosti ili seksualnog opredijeljenja koje odstupa od norme, osobe druge boje kože u hrvatskoj su svakodnevici još uvijek rijetka pojava. Za razliku od prethodno navedenih skupina koje su, htjeli-ne htjeli, potvrđeno dio naše društvene sredine, makar u nju i ne bili istinski integrirani, osobe drugih rasa u našem društvu još uvijek uživaju status egzotične rijetkosti, gotovo pa spektakla svakodnevice. Zahvaljujući takvoj svojoj spektakularnosti navedene pojedince/ke ne doživljavamo kao prijetnju našem načinu života/ vjerskoj i nacionalnoj esenciji kao one prethodne; štoviše, upravo nam njihova rijetkost omogućava potvrđivanje vlastite trpeljivosti i tolerancije, oni/e su nam „simpatični“ i „zanimljivi“, dok je rasizam odrednica pripisana isključivo „primitivcima“ koji za vrijeme nogometnih utakmica domaće lige huču i na teren bacaju banane.

Izvor: tvojelice.dnevnik.hr

Rasna diskriminacija, dakle, načelno nije hrvatski problem (načelno, jer smo u posljednjih nekoliko godina doživjeli/e za naše prilike znatnan priljev ekonomskih imigranata/ica azijskog podrijetla; svjesnost o tome kako su uspjeli zadovoljiti kvotu koja označava točku prelaska iz spektakla u mogući problem vidljiva je iz promidžbenog spota Svi mi za Hrvatsku bez mržnje građanske inicijative Svi mi za Hrvatsku). Naposljetku, Hrvatska nikada nije bila kolonijalna i/li robovlasnička velesila; osim toga, unutar globalnih struktura moći, makar svojim statusom članice Europske Unije norminalno pripadali civiliziranom Zapadu, još uvijek suštinski predstavljamo one D/druge – američki/zapadnoeuropski model teškog bremena rasne problematike jednostavno je neprimjenjiv na hrvatsko društvo. Međutim, upravo nas takva (relativna) neizloženost i posljedična neosviještenost o kompleksnim konceptima rasne diskriminacije i kulturalne aproprijacije čini plodnim tlom za rasno diskriminirajuće prakse koje bi u rasnom politikom opterećenim i osviještenim društvima bile trenutačno proskribirane. Zbog toga je moguće višemjesečno bezbrižno emitiranje reklame za pripravak za potenciju Afrička šljiva. Zbog toga je moguća nonšalantna uporaba blackfacea u emisiji namijenjenoj lakoj razbibrizi, činjenica kako nitko od onih koji su u kreiranju emisije sudjelovali, gledali je ili o njoj pisali u navedenoj praksi ne vide ništa problematično.

Navedeni blackface tako postaje vidljiv isključivo kao spektakularni rezultat maske i šminke, dok svi iznimno kompleksni slojevi rasne politike jednostavno nestaju iz vida. Objasniti zašto je blackface krajnje neprikladan i uvredljiv na taj način postaje nemogućim zadatkom. Kako objasniti da je upotreba komponente koja suštinski određuje nečiji identitet, koja navedenom identitetu dodjeljuje sasvim određeno mjesto (ne)moći premreženo neopisivo kompliciranim povijesnim, kulturalnim, političkim i inim naslijeđem u svrhu spektakla i lake zabave jednostavno duboko pogrešna? Kako objasniti rasni kontekst u sprezi s važnošću pojavnosti u društvenoj percepciji (i posljedičnoj (ne)moći) pojedinca/ke u društvu u kojemu rasna diskriminacija nije problem? Pa ipak, i u našem društvu imamo primjer ovakve trenutačne zazornosti, kao i (ne)moći koja iz nje proizlazi, iako ćemo je rijetko prepoznati i priznati kao suštinski rasističku – odnos prema romskoj manjini, koju po automatizmu vizualno prepoznajemo i podjednako automatski joj dodjeljujemo određeno mjesto unutar društvene strukture. Imati bijelu boju kože, pa makar ta bijela bila i niže razine kvalitete, u našem slučaju zamrljana istočnoeuropskom/balkanskom geopolitičkom odrednicom, globalno znači postaviti nas u privilegirani položaj iz kojega nipošto nije uputno upotrebljavati rasni identitet onih manje privilegiranih kao jednokratnu, potrošnu masku, a u svrhu podjednako potrošne, jeftine zabave.

Izvor: vecernji.hr, NovaTV

Iz sličnih je razloga promašeno emisiju Tvoje lice zvuči poznato doživljavati subverzivnom s obzirom na izmjenjivanje rodnih uloga izvođača i izvođačica koji/e u njoj sudjeluju. Tvoje lice zvuči poznato ne propituje također beskrajno kompleksnu problematiku transrodnosti, transvestizma i rodne politike općenito; preodijevanje muškaraca u žene i obratno ona tretira naprosto kao vic, geg, situaciju koja je komična i neproblematična baš zbog toga što je privremena, što je publika svjesna kako je zapravo riječ o normalnim ljudima koji, eto, njoj za radost, navlače površinske maske Drugosti dok njihovi suštinski, stvarni identiteti takvom spektakularnom praksom ostaju netaknuti i neokaljani. Tvoje lice zvuči poznato neće pridonijeti razini tolerancije prema transrodnim osobama među publikom koja emisiju prati upravo zbog plošne i naglašene artificijelnosti koja preobrazbe u emisiji prati. Tome pridonose i detaljni izvještaji o svim koracima koji su potrebni za završni rezultat, kao i osobna razuvjeravanja natjecatelja/ica o njihovoj esencijalnoj muževnosti/ženstvenosti. Poanta je svega, prema riječima jednog od natjecatelja, nasmijati narod: nešto što funkcionira kao geg nikako ne može biti nečije istinsko životno opredjeljenje.

Izvor: vecernji.hr, NovaTV

Za razliku od osuda svih ostalih oblika diskriminacije koje su, čini se, vječno otvorene pregovorima, neprihvatljivost diskriminacije osoba s invaliditetom nešto je s čime se (barem nominalno) svi slažemo. Osviještenost o posebnim potrebama osoba s invaliditetom, raznovrsnih oblika diskriminacije s kojima se one još uvijek susreću na raznovrsnim poljima u našem je društvu prisutna barem na razini teorije. Zbog toga bi se, primjerice, da neki/a od natjecatelja/ica dobije zadatak utjeloviti pjevača Zdravka Škendera i na sceni se pojavi u invalidskim kolicima, to u najboljem slučaju doživjelo kao ozbiljan manjak dobrog ukusa. Invaliditet bismo nepogrešivo prepoznali kao snažnu i lako prepoznatljivu silnicu koja igra ogromnu ulogu u određivanju osobne razine (ne)moći. Podjednako bismo nepogrešivo prepoznali vlastiti povlašteni položaj u odnosu na onaj osobe s invaliditetom i apsolutnu neprikladnost iskorištavanja tog dijela nečijeg identiteta u svrhu gega. Upravo zbog toga dodatnu razinu nelagode, uz rasnu obilježenost, izaziva pokušaj utjelovljenja Stevieja Wondera u jednoj od emisija: tamne naočale koje Stevie Wonder nosi nikako se ne mogu shvatiti isključivo kao modni detalj.