Bluebell, grad ljubavi

Da je Hart of Dixie hrana, bio bi nešto zašećereno, visokokalorično, nešto za što znam da ima slabašnu nutritivnu vrijednost i nezdravo je, ali je ipak, ili baš zbog toga, neodoljivo. Volim gledati Hart of Dixie usprkos tome što svakako nije riječ o proizvodu koji će rastegnuti ili ponovno iscrtati granice svoga žanra ili polučiti revoluciju u televizijskom mediju. Volim ga gledati usprkos slijepim točkama koje namjerno ignorira, otvorenim pitanjima od kojih svjesno okreće glavu i klišeiziranim narativnim rješenjima. Hart of Dixie funkcionira kao televizijska bajka, i to ona diznijevska, superlight varijanta, višestruko profiltrirana kako bi se (iako nepotpuno i neuspješno) pročistila od svih mračnih, bolnih i problematičnih aspekata svoje romantične i romantizirane bajkovitosti. U iščekivanju početka emitiranja završne, četvrte sezone serije, pokušat ću analizirati zbog čega, a povremeno i usprkos čega, mi je Hart of Dixie toliko neodoljiv.

Radnja serije odvija se u fiktivnom gradiću po imenu Bluebell smještenom u saveznoj državi Alabami. Bluebell sa svojim savršeno čistim ulicama i dražesnom infrastrukturom, pastelnim koloritom i kapricioznim, ali mahom srdačnim i dobronamjernim žiteljima predstavlja topos tople domaće atmosfere i usko povezane zajednice, te se kao takav svrstava uz bok drugim primjerima gotovo utopijski idealiziranog „malog grada“ na televizijskim ekranima (vidi: Stars Hollow, Everwood, Cedar Cove). Ovakvo romantično i domaćinski toplo mjesto radnje prikladna je pozornica za likove čiji je glavni pokretač i manje-više jedini cilj aktualizacija težnje za Ljubavlju, koja se u seriji uglavnom manifestira u obliku romantične, heteroseksualne Ljubavi, dok inzistiranje na važnosti obiteljske povezanosti i prijateljstva, iako važno, ipak uglavnom predstavlja tek sporedne atrakcije na preprekama ispunjenom hodočašću do one jedne jedine, sudbinske i prave romanse.

S obzirom na svoju sapuničastu esenciju, težište serije tako predstavlja upravo privatna sfera likova, ali važno je napomenuti kako je, za razliku od standardne žanrovske podjele na privatnu i javnu, odnosno žensku i mušku sferu kakvu spominje Christine Geraghty, navodeći kako je „ženina nadmoć u priči utemeljena na njezinom razumijevanju i kontroli arene emocionalnosti“¹, u slučaju Hart of Dixie ova gotovo potpuna prevlast privatne sfere rodno ravnopravna. Karijere i poslovni pothvati sami po sebi samo su nominalno važni, dok im je glavna zadaća zapravo stvoriti ozračje u kojemu se (romantični) međusobni odnosi mogu dodatno zakomplicirati ili razriješiti (Lemonin rad na Lavonovoj izbornoj kampanji, Lemonino i Georgeovo zajedničko vođenje restorana), funkcionirati kao simptomatska korelacija prema nevoljama u privatnoj sferi (Georgeovo kratkotrajno napuštanje odvjetništva nakon kraha odnosa s Tansy/Zoe, Lavonovo pretrpavanje gradonačelničkim dužnostima nakon prekida s Annabeth) ili, najvažnije, poslužiti kao lakmus-test predanosti romantičnom odnosu, odnosno njegovoj sudbinskoj predodređenosti.

U trenutku kada Ruby odluči prihvatiti posao u Atlanti jasno je da je njezina romansa s Lavonom osuđena na propast, baš kao što i Joelov odlazak na snimanje filma u Los Angeles i kasnije London označava njegovu sudbinsku nekompatibilnost sa Zoe. Za razliku od toga, Wade odbija lukrativnu poslovnu ponudu zbog koje bi morao napustiti Bluebell, čime se u finalu treće sezone otvara mogućnost obnavljanja njegove i Zoeine romantične veze. Naravno, i Ruby i Joel funkcioniraju kao privremene romantične distrakcije u koje je, u skladu s pravilima žanra i gledateljskog horizonta očekivanja, nemoguće značajnije emocionalno investirati, ali zanimljivo je da je u (očekivanom) odstranjivanju oboje s romantične mape Bluebella iskorišten upravo odabir poslovnog napretka nad romantičnim angažmanom, kao i to što su te dvije životne sfere predstavljene kao nepomirljive i međusobno isključive.

Odabir javne sfere nad privatnom ne označava samo kraj romanse, odnosno svijest o sudbinskoj nekompatibilnosti, već i izgon iz idealizirane zajednice Bluebella. Romantično adekvatan/na partner/ica takvim/om se pokazuje i svojom odanošću i „utopijskom osjećanju pripadanja zajednici koja je poduprta javnim interesima i kolektivnom djelatnošću“². Zoe tako zaslužuje potpuni status romantične junakinje, kao i (u skladu s gledateljskim očekivanjima više nego vjerojatnu) sudbinsku romansu s Wadeom u trenutku kada se odriče dotadašnjih planova o blistavoj liječničkoj karijeri u New Yorku i odlučuje na (profesionalno) daleko mirniji život liječnice opće prakse u Bluebellu. Ovaj pomak u Zoeinoj profesionalnoj i osobnoj putanji objašnjava se, također žanrovski očekivanim, lamentiranjem o spoznaji kako ono što je Zoe mislila da želi nije ono što zapravo želi. Paradoksalno, usprkos ovom obratu u vlastitoj percepciji prilikom koje se od „superdoktorice od karijere“ mijenja u „romantičnu junakinju obuzetu ljubavnim intrigama“, Zoe kroz seriju ostaje čudnovato statičan lik, čije karakterne osobine rjeđe predstavljaju simpatična nesavršenstava, u maniri još jednog prokušanog žanrovskog klišeja neurotične, ali neodoljive junakinje, a mnogo češće običnu sebičnost, nezrelost i zaokupljenost isključivo vlastitim emocionalnim problemima (što samo po sebi ne bi predstavljalo problem da se radi o svjesnom prikazu određenog karakternog sklopa, a ne nehotičnom oslikavanju protagonistkinje kao naporne, cendrave blebetuše).

S druge strane, Lemon Breeland koja u prvoj sezoni serije funkcionira kao Zoeina antagonistkinja, iako je i tada predstavljena kao mnogo složeniji i simpatičniji lik od formulaičnih opreka dobrica/zlica svih televizijskih serija koje naginju k sapuničastosti, predstavlja dobar primjer karakternog razvoja. Njezine transformacije iz osobe u potpunosti zaokupljene idejama prikladnosti i vanjske (samo)prezentacije, čiji je glavni cilj sklapanje braka sa ženikom koji i sam ispunjava kriterije društvene prikladnosti i prihvaćenosti, do osobe koja pokušava redefinirati vlastiti identitet nakon što ono što je do tada smatrala zacrtanim propada čine Lemon znatno kompleksnijim i dopadljivijim likom od Zoe. Zanimjivo je kako je Lemonin „napredak“ kroz sezone vidljiv i u promjenama u njezinoj odjeći. U prvoj sezoni, kao predsjednica organizacije Belles, čije su članice mahom odjevene u oprave pastelnih boja nadahnute stilom pedesetih godina dvadesetog stoljeća, i ukotvljena u ulozi južnjačke ljepotice iz dobre obitelji čiji su prioriteti skladan i uspješan brak te formalna vanjska prezentacija, Lemon je odjevena u već spomenutom stilu „stepfordske supruge“, uz obilje modnih dodataka koji svojim karakterom lelujaju između prenaglašene ženstvenosti i gotovo infantilizirane sladunjavosti. Međutim, dramatične prekretnice u Lemoninom životu donose i stilski zaokret, te tijekom druge i treće sezone njezina garderoba postaje sve sofisticiranija i pročišćenija, predstavljajući na taj način vanjski pokazatelj promjena u Lemoninom karakteru, odlukama i prioritetima.

Zoeina pak odjeća, naglašena vrtoglavo visokim, nepraktičnim potpeticama, teži definirati Zoeino zaleđe sofisticirane, pomodne Njujorčanke, dok se lik Tansy kaubojskim čizmama, dekoltiranim topićima i kratkim traper suknjama uklapa u, doduše visokostiliziranu, popularnu predodžbu o Južnjakinji iz nižeg društvenog sloja, stereotip kojega dodatno pojačavaju njezina priglupa, lijena braća koja žive u trošnom kućerku u močvari. Ova modna i klasna opreka između Zoe i Tansy, kao i slična klasna opreka između njihovih romantičnih partnera,  posebno dolazi do izražaja u jednoj od epizoda druge sezone u kojoj Georgeovi roditelji stižu u Bluebell, a njegova je majka odlučna dokazati kako je njemu, kao uspješnom odvjetniku, mjesto uz Zoe, a ne Tansy. Romantična, duboko klasno obilježena prikladnost para Zoe-George tako se višestruko dokazuje primjerima obrazovne i kulturalne kompatibilnosti, pri čemu se Zoe i George pozicioniraju kao predstavnici klasne privilegiranosti i visoke kulture nerazumljive niskopozicioniranim pripadnicima sloja takozvanog „bijelog smeća“ niske stručne spreme koje predstavljaju Tansy i Wade. Iako i Zoe i George inzistiraju na prevazi sudbinske predodređenosti nad svim navedenim klasnim nekompatibilnostima, obje se veze ipak raspadaju upravo zbog neadekvatnosti koju i Tansy i Wade osjećaju u odnosu prema svojem romantičnom partneru/partnerici. Međutim, razlozi prekida obje veze svedeni su manje-više na individualne nesigurnosti čija veza s navedenim klasnim oprekama ostaje na razini humorističnog šlagvorta o nesposobnosti uživanja u filmu s titlovima, a na sličan se način rješava i pitanje onih (sporednih) građana i građanki Bluebella koji prelaze okvire heteroseksualne sudbinske romanse.

Podjednaka politika prešućivanja vidljiva je i u tretmanu međurasnih romantičnih odnosa, odnosno potpunoj deproblematizaciji rase u kontekstu serije, u skladu s idealiziranom bajkovitošću života u južnjačkom gradiću, kao i šire populariziranoj ideji o „postrasnoj Americi“. Dakako, bilo bi naivno očekivati od serije kao što je Hart of Dixie sustavnu kritičku analizu rasne problematike, te tako kompleksne implikacije gradonačelničkog mandata Afroamerikanca Lavona Hayesa, umirovljene zvijezde američkog nogometa koji živi na raskošnoj bivšoj plantaži, kao i njegove veze s pripadnicama uglednih južnjačkih bjelačkih obitelji ostaju prešućene, premda (nelagodno) prešutno prisutne. Jedini primjer aktivnog osvještavanja neizgovorenog tako postaje humoristična dosjetka koja prethodi posjetu Annabethinih roditelja kada ona Lavona upozorava na potencijalni „problem“ koji bi oni mogli imati s njihovim romantičnim odnosom. Obrazloženjem iz kojega postaje jasno kako problem njezinih roditelja nije boja Lavonove kože, već nogometna momčad za koju je igrao jer su oni, naime, vjerni navijači suparničkog tima, Annabeth gledateljsku nelagodu umiruje, ali ne u potpunosti. Gledateljsko očekivanje o impliciranju rasnih problema, kao i nekonzistentnost uvođenja navedene problematike u narativ koji ju je do tada ciljano ignorirao, čine složenu kombinaciju iznevjernosti i potvrđivanja gledateljskog raspoznavanja problematične točke, čime se navedena nelagoda samo potvrđuje.

Idealizirana bajkovitost serije Hart of Dixie ipak ne uspijeva ostati neokrnjena, a njezino pravocrtno inzistiranje na sudbinskoj jednostavnosti prave romanse ne može izbjeći rasne, klasne i rodne prijepore koji se krčkaju ispod njezine privlačne, uglađene strukture. Zaključak svega tako može biti da istinski comfort watch zapravo ne postoji, ili da smo za svoj nepomućeni, neproblematični gledateljski užitak prisiljeni/e sustavno pregovarati i barem privremeno svjesno potisnuti problematične elemente koji tvrdoglavo iskaču iz finog tkanja naših omiljenih televizijskih serija.

1. Utopijski spektakl obilja.
2. Richard Dyer: Entertainment and Utopia.