Komikaze #13: književni dometi alternativnog stripa

Sredinom prošle godine, nakon tribine Roberta Perišića u Booksi o nepovlaštenom položaju pisaca u procesu književne proizvodnje, iz publike se čulo zanimljivo i pomalo neočekivano pitanje: zašto isti ti eksploatirani pisci, na čijim djelima zarađuju svi osim njih samih, nisu digli glas kad su izdavači iz književnosti za odrasle izgurali ilustratore, a njihov rad proglasili suvišnim? Sad dok držim u rukama posljednji broj strip magazina Komikaze, to prošlogodišnje pitanje dodatno dobiva na težini.

Općepoznata je stvar da hrvatsko društvo rado razgraničava „visokovrijedna“ književna djela od onoga što smatra manje vrijednom književnom građom. Strip, nažalost, mnogi ne ubrajaju ni u tu drugu književnu kategoriju jer smatraju da on nije i ne može biti ravnopravan klasičnom beletrističkom tekstu. Shodno tome, čak ni pisci koje Perišić s pravom brani od nekorektnih izdavača, čini se, ne doživljavaju ilustraciju kao ravnopravan, pisanju komplementaran rad i to vrlo vjerojatno stoga što vjeruju da pišu savršena, zaokružena djela kojima ilustracije ništa ne mogu dodati niti oduzeti. Pisci, osim toga, najčešće žive u uvjerenju da djeluju unutar visoke kulture i time zaslužuju poseban tretman u odnosu na ilustratore i ljude koji umjetnost proizvode u okvirima njezine popularne verzije.

Svoj nepovoljan status u književnosti alternativni, ali i strip općenito, duguje i činjenici da pripada supkulturi koja ne dopušta da ga se nacionalizira tako lako kao prozni ili pjesnički tekst. Probajte nekoga indoktrinirati Dunjom Janković na isti način na koji biste ga indoktrinirali Aralicom, ili zamislite kako bi hrvatski književni kanon izgledao da ga čine rečenice Mire Župe poput: „Šišaju me ovako od malena“. Hrvati ne bi bili isti narod da iz čitanki uče o stripovskoj satiri i fanzinskoj estetici alternativnog stripa kakvu Komikaze redovito nude. Čak i kad nije stripovski, crtež u književnosti može biti izrazito subverzivan. Dobar je primjer za to zbirka pjesama kultne novosadske pjesnikinje Katalin Ladik, Erogen Zoon (Novi Sad, 1987) u kojoj pored kratkih pjesama krcatih seksualnim aluzijama imamo crteže koji izgledaju poput loših tetovaža iz JNA. Likovna oprema knjige u slučaju Ladik direktno utječe na recepciju njezine poezije na što ona spremno pristaje, iako joj te ilustracije ne idu nužno u prilog.

Crtež politiku teksta, namjerno ili ne, uvijek čini eksplicitnijom, pa njegov povratak u literaturu velikom broju književnika sigurno ne bi odgovarao. Pogotovo ne autorima koji misle da su iznad tradicionalističkog pjesničkog nadahnuća i konvencionalnog likovnog rješenja, a nisu, kao što je s mlađim piscima često slučaj. Kad bismo na likovnu interpretaciju, odnosno, ilustraciju književnog teksta počeli gledati kao na njegov sastavni dio, morali bismo uostalom reinterpretirati i samu ideju književnih rodova i vrsta, što bi tradicionalistima posebno teško palo. Strip bi najviše profitirao od promjene književne paradigme jer bismo ga napokon čitali kao ozbiljnu literaturu što on, u stvari, i jest. Komikaze bi, na primjer, trebalo recenzirati kao i bilo koju drugu književnu publikaciju jer crtež može biti konstitutivan dio književnog teksta isto kao što pjesničke slike mogu činiti strip.

Činjenicu da je stripovski kadar blizak pjesničkoj slici u Komikazama #13 potvrđuje vizualna interpretacija pjesme Vaska Pope Oči sutjeske, u kojoj njezini autori Wostok i Sanja S. kombiniraju trobojni (crveno-crno-bijeli) minimalistički crtež kojim ističu ideološku pozadinu borbe na Sutjesci (nezaobilazan dio antifašističkog imaginarija) s nadrealističkim prizorima, jer se i Popin pjesnički tekst također na razini stiha bavi uplivom politike u podsvjesno i obrnuto. Pjesnik svojim „psino neizreciva psino“ adresira okupatora koji je kod nas u međuvremenu revizionističkom politikom sveden na obrise, ostavljen bez individualnih obilježja, što autori stripa jako dobro prenose pojednostavljenim prizorima koji uopćavaju iskustvo nacističke okupacije i partizanskog otpora.

Ena Jurov

Stipovi Ene Jurov i Davida Petera Kerra politici pristupaju nešto drugačije. Oba su priloga živopisni društveni komentar. Kerr ruglu izvrgava škotske konzervativce u kiltovima, njihov nacionalni ponos i homofobiju, čak pomalo predoslovnim unutarnjim monologom, dok se Jurov odlučila za niz razglednica, odnosno, mikro-putopisa u kojima iznosi osobno iskustvo Zadranke koja studira na sjeveru Europe. Kad ih čitamo naporedo, razlike i sličnosti između dvaju stripova postaju još jasnije: i Kerr i Jurov politiku tematiziraju svakodnevnicom i, zanimljivo, kroz odjeću. Jurov piše o vlastitom nepripadanju: od Skandinavaca odudara jer se oni zimi oblače prelagano, a od Zadrana zato što u javnom prostoru voli nositi papuče koje oni s indignacijom odbacuju. Škotski ilustrator i grafički dizajner Kerr svojim stripom kilt suprotstavlja pederuši, muškoj torbici. Predrasuda da je torba izrazito nemuževan predmet smiješna je i u balkanskom kontekstu, ali postaje posebno nakaradna kad nošenje torbe kritizira čovjek u suknji.

Urednica Komikaza, Ivana Armanini, u trinaesti je broj magazina uvrstila nekoliko različitih kategorija stripa. Prvu čine stripovi koji se u značajnoj mjeri naslanjaju na politički kontekst. Uz već spomenuta imena, u ovu bismo kategoriju mogli uvrstiti i Michelle Stacks Wickham i Bojanu Bogovac, koje također govore o temi izolacije i nepripadanja. Drugu kategoriju čine pripovijesti u kojima ne možemo točno razgraničiti crtež od teksta jer su oba duboko zagrezla u apsurd, ili se jednostavno tijesno nadopunjuju, kao što je slučaj s Hrvatskom poviješću stripa Damira Steinfla. Tu su zatim i stripovi koji pripovijedaju isključivo crtežom. Romance Amadine Mayer i stripovi Maika Hasenbanka, Chiu Kwong Mana i drugih, odličan su primjer neverbalne stripovske naracije.

Uz nepripadanje i apsurd, seksualnost je još jedna od tema koja se provlači kroz čitav broj. Mayer, Berliac, Bernharda Xilco, Katie Woznicki (čiji strip isto tako možemo uvrstiti i u kategoriju političkog komentara), da nabrojim samo neke, svojim stripovima pišu alternativnu seksualnost jer, iako su prizori koje biraju često eksplicitni, isto su tako začuđujući i udaljeni od svakodnevnog iskustva. Ilustratori seks i romansu svojim stripovima istovremeno apstrahiraju, ali i čine izrazito senzualnim. Kao osobnog favorita u ovoj (pod)kategoriji istaknula bih Berliaca čiji crtež artičoke poetično spaja figurativno s doslovnim.

Berliac

No uvjerljivo je najbolji strip u čitavoj publikaciji onaj Amande Baezae, koja je na svega par stranica razvila fantastičnu apologiju ateizma. Njezina je junakinja dijete bez boga koje se radije samostalno bavi poslom kreacije imaginarnih i drugačijih svjetova nego što se uzda u božje stvaranje u kojem sama nije sudjelovala. Strip prati nemogućnost jednog prijateljstva, onog između djevojčice bezbožnice i njezine vršnjakinje gomoljaste glave koja joj se cijelo vrijeme ruga. Protagonistkinja kaže kako je ’98. jedina bila bez religije, zbog čega se za vrijeme vjeronauka sama igrala ispred škole i uživala u tome. Baeza crta bogat unutarnji život djeteta koje umjesto u Boga vjeruje u samu sebe.

Komikaze #13 su, zapravo, u cjelini posvećene afirmaciji slobodnog umjetnika i njegove vizije. Alternativni strip općenito predstavlja otpor dogmatizmu i zbog toga ga je bitno uzeti ozbiljno, pogotovo u književnosti koju politika često zloupotrebljava upravo u dogmatske svrhe. Zadnji bi, kao i sve prethodne brojeve Komikaza, trebali stoga čitati svi, a pogotovo hrvatski pisci kojima nedostaje inspiracije i samopouzdanja.