Pobjednice

Ima jedan mjesec koji me proganja, a nije puni Mjesec. Vjerojatno ste zaboravili tih nekoliko tjedana usred 2011., jer se nisu posebno razlikovali od drugih tjedana, s pripadajućim tragedijama i skandalima. Možda bih i ja, da se nije radilo o presudnim danima promjene mog životnog stanja iz tekućeg (studentica) u plinovito (nezaposlena osoba). Uz zurenje u diplomski postojalo je samo zurenje u TV, a tamo se događao život i smrt i skoro sve što o njima znamo na ovim prostorima. Nije onda čudno što sam se za pobjedničkog govora Kolinde Grabar-Kitarović, tri i pol godine kasnije, sjetila upravo Marijane Čvrljak.

Marijana sama sjedi na otpadu i čeka da je Veliki Brat pozove u vanjski svijet, odjevena u malu zelenu haljinu koja je jako daleki rođak one s Jennifer Lopez. Sluša fućkanje i hukanje publike pred studijem u Beogradu, oči su joj crvene, lice u nervoznom grču. Ranije te večeri, njen ljubavnik, muškarac s kojim je par dana nakon ulaska u kuću započela vatrenu aferu, javno je se odrekao. „Ja ne želim vani“, odmahujući glavom govori nikome i svima.

Za to vrijeme, u svijetu odmah pored Big Brother kuće, Antonija Blaće nezadovoljnoj publici viče: „Nemojte baš sad bit’ Balkanci! Ljudi! Imamo POBJEDNICU! Prvi put je u Big Brotheru pobijedila ŽENA!“

Publika neumorno urla: „Buuuuuu!“.

Screenshot emisije, izvor: muf.com.hr

Prvi regionalni Big Brother počeo se emitirati 15. ožujka 2011. pod geslom „Ljubi bližnjega svoga“. U kuću Velikog Brata na Košutnjaku ušlo je 16 stanara iz pet zemalja (Hrvatske, Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore), a kasnije ih se pridružilo još nekoliko.

Marijana Čvrljak (27, Šibenik), kućanica, među kamere je ušetala kao udana žena i majka dvogodišnje djevojčice. Tjedan dana bilo je dovoljno da se izgledi za opstanak tog braka i njena želja da u njemu ostane potpuno rasplinu zbog studenta pjevanja Nikole Nemeševića Nemeša (22, Požarevac). U kući je bilo, i do samog finala izdržalo, još nekoliko pamtljivih ličnosti, poput Soraje (24, Beograd), Duška (55, Galibabinac), Horvata (33, London/Split) i Brandona (24, Čenta), no svi su oni ipak ostali sporedni u epskoj hoće-neće, ljubav ili gluma romansi Nemeša i Marijane.

Dok su se svi zajedno mjesecima vrtjeli po kući kao miševi po kavezu, u monotoniji forsirane teatralnosti njihovih strogo kontroliranih života, u fokusu bi se uvijek ponovno našli Marijana, u haljinici i uggsicama, i Nemeš, bez majice, kako prigušenih tonova raspravljaju nešto ili si obećaju ljubav. Marijana je brinula oko viđanja kćeri, od početka pomirena s izvjesnim razvodom po izlasku, a Nemeš ju je uvjeravao da će stajati uz nju. Svađe su bile dramatične, „prekidi“ nerijetki.

Kao romantični voajer, uživala sam u njihovoj priči iako ih nisam posebno voljela. Nemeš je bio samodopadan, preglasan i agresivan kad stvari nisu bile po njegovom. Marijanu nisam razumjela, pa sam na forumima čitala polarizirajuća mišljenja koja su me samo još više zbunjivala. Tamo sam otkrila i da je Vodenjak s mjesecom u Ovnu, kao i ja, te da je taj aspekt zaslužan za njenu fatalnost, u što nisam sigurna.

Bilo je lako čitati je kao suvremenu Emmu Bovary, ženu iz malog mjesta čiji je život dosadan, muž dalek, a glad za strašću i uzbuđenjima velika. Dvojila sam je li Marijana strašno hrabra ili jednostavno luda jer je toliko riskirala za jednog narcisoidnog opernog pjevača. Dok su se drugi borili za malo slave i novca a onda otišli kući, ona je detonirala vlastiti život i imali smo osjećaj da bi s Košutnjaka mogla izaći na zgarište, bez ičega. Sviđalo mi se što nije postala stereotip zaljubljene žene koja vene zbog ljubavnika iako je sve učinila radi ljubavi. Bila je čvrsta i srezala svaki Nemešov pokušaj dominiranja i kontroliranja njenog ponašanja, a to je bio dodatan razlog da neki sumnjaju u njenu iskrenost. Teorije da je odglumila cijelu romansu kako bi osvojila nagradu zvučale su mi nebulozno – žene, a pogotovo majke, koje javno varaju svoje muževe baš nikad nisu pobjednice.

Marijana se vrlo rijetko spominjala kao favorit, a njen je dečko ispao u iznenađujućem izbacivanju prije superfinala. A onda je došao 26.6., dan napuštanja kuće i proglašenja pobjednika. Nakon par sati uzbudljivog showa (nisam ironična) u natjecanju su ostali još samo Marijana i Duško. Kad je voditeljica Marijana Mićić objavljujući pobjednika pročitala njeno ime, Marijana je ostala u potpunoj nevjerici, i rekla samo „Je l’ to istina?“.

Ni ja nisam očekivala da će osvojiti najviše glasova publike. Vjerojatno sam podcijenila druge gledatelje ne očekujući da će nagraditi iskrenost njenog (autodestruktivnog?) ponašanja, u čemu su pomogle i tisuće ružnih komentara na netu. No svakako sam precijenila publiku u Beogradu.

Izvor: story.hr

Trenuci kad uplašena Marijana hoda prema pozornici, susreće svog oca s kojim se onda grli i plače te takvi zagrljeni izlaze u val glasnog, ljutog negodovanja još uvijek u meni izazovu emocionalnu reakciju. Isto je s nastavkom u kojem joj jedva plješću, a polovica stanara – okupljena oko Nemeša – ne priđe joj ni čestitati. Nakon toga, kao da nije bilo dovoljno, još mora slušati Nemešovu pjesmu „Znam taj smešak“.

Način na koji je Marijanina pobjeda, ponašanjem publike i dijela bivših ukućana, obezvrijeđena i metaforički ispljuvana ne mogu promatrati nikako osim kao reakciju patrijarhalne sredine na uspjeh žene koja to, po njenim pravilima, ne zaslužuje. Marijana je upravo kršenjem pravila prikladnog ženskog ponašanja postala prva žena u regiji koja je pobijedila u Big Brotheru – da nije uvukla gledatelje u svoju ljubavnu aferu, pobjednik bi jamačno opet bio muškarac. Istovremeno je tim postupcima na sebe navukla ogroman hejt, uobličen primarno u komentare da je nemoralna, kurva i užasna majka koja je osramotila vlastitu obitelj. Hrvatski su mediji za ranijih Big Brothera teoretizirali kako je razlog muškim pobjedama prvenstveno ženska (i mlađa) publika showa. Ipak, pobjedu nije odnio markantni Nemeš, već njegova partnerica u zločinu. Dio komentatora odmah je zavapio kako je show namješten jer Marijanu baš svi mrze; dogovorila se s produkcijom da će zavesti stanara, a oni su joj zauzvrat dali novac. Osim što je neuvjerljiva, tu je teoriju demantirao i epilog showa: pomirba Marijane i Nemeša i sljedeće tri i pol godine njihove veze.

Ja vjerujem da je pobijedila legitimno jer me ta pomisao, pomisao da su za Marijanu zaista glasale velikom većinom žene, i to mlađe, dubinski usrećuje. Ne mislim da je ono što je učinila bilo lijepo, niti da je to dobar način završavanja brakova i počinjanja veza. Jednostavno, zaljubila se u krivo vrijeme i na krivom mjestu i prepustila do kraja, spremna suočiti se s posljedicama čim je zgriješila. Pred očima svijeta koji neumorno glorificira loše muško ponašanje (Nemeš je na samom početku spomenuo da živi kao Hank Moody!), Marijana se usudila biti loša djevojka – djevojka koja radi ono što želi, jer to želi, bez obzira na druge. Njena je pobjeda razbjesnila patrijarhalne moraliste koji razumiju da se muškarci jednostavno ne mogu suzdržati, a žene su pokvarene kurve; da muškarci moraju živjeti svoje živote, a žene svoje posvetiti djeci. Nisu joj mogli zapljeskati jer je trijumf posrnule, amoralne žene nešto najgore što mogu zamisliti: nagrizanje samih temelja normalnog društva. Kad je Marijana pobijedila, nad Košutnjakom je zasjalo jedno neonsko JEBITE SE, a ja sam malo plakala.

http://www.youtube.com/watch?v=1zG7A9ysc_k

Kolinda je stajala na pozornici okružena razdraganim kolegama, u moru hrvatskih zastavica, i nasmiješena čekala da šef njene stranke prestane pričati. Upravo je pobijedila na predsjedničkim izborima, no Tomislav Karamarko prvi se latio mikrofona i obznanio da „imamo predsjednicuu!“, a onda nastavio govoriti još nekoliko minuta.

„Hrvatski narod donio je pravi izbor da smo za predsjednicu dobili doista jednu hrabru ženu koja se borila, gledali smo ovih mjeseci što su sve radili, i njoj i stranci, i pobijedila je. Hvala svima na toj pobjedi, i tebi, Kolinda draga, najviše, i Jakovu koji je to morao trpiti!“, govorio je Karamarko.

„JAKOVE! JAKOVE! JAKOVE!“, skandirali su okupljeni.

Obje su pobjednice pobijedile glasom naroda, u natjecanjima koja su dotad snažno favorizirala muškarce. Obje su se susrele sa seksističkim reakcijama. Gledajući oba pobjednička trenutka, imala sam osjećaj da im na rubovima treperi tama, poput one koja ti se uvuče u potiljak kad sama hodaš noću.

Dok je Marijana pobjeđivala, policija je tragala za Antonijom Bilić, čije će ime uskoro upisati u niz u kojem joj prethode Kristina Šušnjara i Anđela Bešlić, a slijedi Selena Macedo, među ostalima. Smrti tih mladih žena povlačile su se po naslovnicama novina i otvarale različite teme, no prerijetko onu najvažniju – žilavu patrijarhalnost ovih prostora i njenu sadomazohističku dinamiku. Snažno sam proživjela ružan tretman Marijane jer sam u njemu, u mnogo benignijem obliku, vidjela istu mizoginiju koja je te muškarce ohrabrila na ubojstvo, istu lakoću negiranja ženskog pravo na izbor i život. Bilo je zastrašujuće, ali Marijana je pobijedila.

Izvor: vecernji.hr

Prvih nekoliko minuta svog trijumfa Kolinda je morala čekati da Karamarko završi s govorom kako bi dobila riječ, doslovno postavljena na drugo mjesto. Šef HDZ-a obratio joj se s „Kolinda draga“, s nježnošću politički rezerviranom samo za žene, a potom se „šaljivo“ zahvalio njenom mužu, koji je morao trpiti ambicioznost svoje supruge, žrtvujući se onako kako se supruge političara konstantno žrtvuju, ali ne dobiju skandiranje. U tih smo nekoliko minuta mogli dobro vidjeti konzervativni, rodno normativni, duboko patrijarhalni okvir njene pobjede. Bilo je zastrašujuće i Kolinda je pobijedila.

Dok je Marijana trijumfirala kao preljubnica i majka koja je napustila svoje dijete na tri mjeseca, Kolinda je postala predsjednica na valu svoje čestitosti i uzoritosti, kao, riječima sisačkog biskupa, „domoljubna i visokim idealima poštenja predana žena, majka i političarka“. Možda bi pobijedila u svakom slučaju, izabrana od naroda koji se želi vratiti HDZ-u u njedra, no njeno besprijekorno utjelovljivanje tradicionalnog ideala ženskosti bilo je ključno. U Marijani smo mogle prepoznati vlastitu nesavršenu ljudskost, no Kolinda je osvojila moć o kakvoj možemo sanjati predstavljajući se kao naša nova, brižna majka („svi ste vi moji“). Obje su, na kraju, pobijedile zbog pokazane ljubavi.

Samo, hoće li nas Kolinda moći voljeti kao što je Marijana voljela Nemeša?