Otadžbina

Sve slike: iz stripa “Fatherland” Nine Bunjevac

Moguće je da bi strip Nine Bunjevac Fatherland u jugoslavenskom socijalističkom društvu bio čitan kao suviše pojednostavljena pripovijest namijenjena dijaspori, njezinim simpatizerima i strancima koji ne poznaju najbolje politički kontekst u kojem je SFRJ stvorena, ili čak osuđen zbog želje da bude ideološki neutralan i nepristran. Danas ga, međutim, više ne možemo čitati na takav način jer se kontekst radikalno promijenio. Prostor bivše Jugoslavije u međuvremenu je postao vlastita dijaspora naseljena ljudima čija se sjećanja na nekadašnju republiku najčešće uopće ne podudaraju. Tome najbolje svjedoči činjenica da će Fatherland imati prijevod i na srpski i na hrvatski jezik, čime ćemo umjesto jedne priče dobiti najmanje dvije njezine nimalo ideološki neutralne verzije.

Nakon raspada SFRJ, zajednička je jugoslavenska povijest revidirana i razbijena na subjektivna, pojedinačna sjećanja s jakim nacionalnim predznakom. Može se činiti da je i Fatherland jedno takvo sjećanje. Nina Bunjevac je, međutim, ispričala i nacrtala svoju obiteljsku priču bez lažne sentimentalnosti koja je zadnjih dvadesetak godina postala nezaobilazno mjesto kolektivnog postjugoslavenskog pamćenja. Njezin strip ne afirmira nacionalizam, već naprotiv – koristi tragičnu priču o disfunkcionalnoj kanadsko-jugoslavenskoj obitelji da upozori na posljedice nacionalističke politike koja je u stanju uništiti kako čitave države tako i pojedince koji od politike doslovno bježe.

Fatherland je sastavljen iz dva dijela. Prvi dio, Plan B, kompilacija je autoričinih i sjećanja njezine majke. Drugi dio biografija je njezinog oca popraćena digested verzijom jugoslavenske povijesti koja ima brzo kontekstualizirati njegov lik i djelo. Strip pripovijeda tenziju između dvije političke struje, antikomunističke koju utjelovljuje lik oca Petra Bunjevca i jugoslavenske koju kroz strip zagovara i brani autoričina baka Momirka. Nina Bunjevac pri tom ne demonizira lik oca niti veliča lik bake, već drži srednju, majčinu liniju koja ne pripada ni jednoj od dvije zaraćene strane. To pak ne znači da Bunjevac ne osuđuje očev terorizam. Stvar je u tome da autorica dopušta da strip neke stvari kaže sam svojim rešetkastim, minucioznim crtežom.

Bunjevac je glavni dio priče ispričala realističnim potezima, ali ju je ipak uokvirila kadrovima koji mu daju dodatan, figurativni sloj. Na samom početku, na primjer, vidimo gnijezdo s tri jajeta. Na idućem kadru koji prikazuje isto to gnijezdo – vidimo jedno jaje manje. Njezina je majka u međuvremenu napustila muža i s kćerima pobjegla u Jugoslaviju kod svojih roditelja, ali je iza sebe, na mužev zahtjev, morala ostaviti sina. Detalji poput ovog strip Nine Bunjevac čine vrlo neugodnim i potresnim štivom. Brat ostaje kao garancija da će se majka zbog njega vratiti u Kanadu, ali i zato da ga slučajno u Jugoslaviji ne bi indoktrinirali komunističkim idealima protiv kojih se otac svojim terorističkim aktivnostima bori.

Autorica Fatherlandom pokazuje kako politika uvijek, bez ozira na okolnosti, ostaje osobna, privatna stvar te da uspjeh određene političke ideje zavisi isključivo od toga je li ta ideja u stanju logistički umrežiti pojedince koji je dijele ili ne. S obzirom da je zadnjih mjeseci u Hrvatskoj aktualno suđenje Josipu Perkoviću zbog ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj, zanimljivo je priču o jugoslavenskim tajnim službama doživjeti kroz smrt Petra Bunjevca koja je također bila djelo tajne policije: prije nego uspije s dvojicom suradnika napraviti bombu kojom bi napao jugoslavenski konzulat u Torontu, Bunjevac pogine prilikom sastavljanja eksplozivne naprave. Poznato je, naravno, da su za obračun sa srpskim diverzantima u dijaspori bili zaduženi Srbi, dok su se s Hrvatima obračunavali Hrvati. Svatko je čistio ispred svojih vrata, ako se ubojstva uopće mogu nazvati čišćenjem. Devedesetih je, zanimljivo, tajna policija vrlo brzo promijenila predznak – iz jugoslavenskog u hrvatski, odnosno, srpski. Ubojice su uvijek fleksibilne i svejedno im je koja ih politička ideja treba s drugima logistički povezati.

Nasuprot politički kompromitiranom ocu pijancu i teroristu, Bunjevac lik majke gradi kao ženu izgubljenu u vremenu i prostoru. Njezina politička uvjerenja uopće ne figuriraju u priči. Odluka da napusti muža rezultat je straha od odmazde. Njezina majka, baka Momirka, brzo prepoznaje problem koji zaljubljena kćerka dugo ne može da vidi: zet je politički zastranio i opasan je za okolinu. S obzirom na vlastito ratno iskustvo, baka na kip Draže Mihailovića odmah reagira s gnušanjem. Njezina kći, s druge strane, negativne emocije razvija postepeno, razočarana što je suprugu Draža na prvom, a obitelj tek na drugom mjestu. Ili se bar tako čini.

Osvrnimo se sad kratko na jezik stripa, na potpuni promašaj hrvatskog prijevoda koji je tako očito trebao biti srpski. Možda najveći bokser u oko koji, kako je sam priznao, imamo zahvaliti Miljenku Jergoviću, jest sam naslov – Zemlja otaca. Nazvati Otadžbinu Zemljom otaca (zbog posve glupog i neutemeljenog razloga), ozbiljna je urednička pogreška. Postoji, osim toga, nešto vrlo umjetno i usiljeno u tome da razgovor ljudi koji žive u Zemunu čitate na hrvatskom. No dobro, revidirana povijest, revidiran jezik. Nije prevoditeljica kriva. Krivo je more. U tekstu sam stoga namjerno koristila riječ Fatherland jer je jednako strana i na srpskom i na hrvatskom.

Bunjevac nije vlastitu obiteljsku tragediju zloupotrijebila kako bi rehabilitirala lik svog oca. Istina je da u drugom dijelu stripa crta njegovo teško djetinjstvo, ali kadrovi u kojima dječak Petar Bunjevac baca mačku u peć dovoljni su da svaka simpatija prema njemu u potpunosti izostane. Nasilje i strah s kojim je Bunjevac odrastao, doživjeli su na svojoj koži i mnogi drugi Srbi koji to nasilje kasnije nisu s užitkom ponavljali. On ga je, međutim, rado živio. Autorica ne krije tu činjenicu, naprotiv, gura je u prvi plan, stavlja je na samu naslovnicu zajedno s očevom slikom da ne bude nikakve zabune o kome je riječ. Srpska teroristička organizacija Otadžbina čiji je otac član bio, duboko je obilježila i njezin život. Naslov je stoga višeznačan i dobro polazište za čitanje samog stripa. Svaka identifikacija Nine Bunjevac s tim što Fatherland jest, završava već na samim koricama: na prezimenu i crtama lica koje s ocem dijeli. Politička se uvjerenja očeva, na svu sreću, koliko god otadžbinska bila, ne prenose spermom.