Ines, Vera i Ciganka: žene iz poezije odgovaraju

Henri de Toulouse-Lautrec

Iako se romantična ljubav predstavlja kao sfera primarno ženskog interesa, autorski glasovi velike većine autoritativnih tekstova o ljubavi u zapadnoj kulturi, od znanosti i filozofije do umjetnosti poput poezije, i dalje su muški. Drugim riječima, od žena se očekuje snažna heteroseksualna ljubavna ambicija, skoro pa pretvaranje ljubavi u centralni životni projekt, no ta će se posvećenost istovremeno prikazivati kao pomalo smiješna i trivijalna, a njezine artikulacije zauzet će mjesto u niši partikularnih, ženskih tema. Muškarci koji govore o ljubavi, pak, često će biti dočekani kao da govore općeljudske istine, jer je ljubav kad je domena muškog interesa nešto puno ozbiljnije. Žena je glavno poprište ljubavi, ali njen je vlastiti ljubavni(čki) glas u pravilu sporedan, često i potpuno nečujan.

No ne i danas.

“Približavanje oluje”, Slavko Mihalić

VERA

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
zato što si životinja.
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada

pusti me, svinjo.

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je nijemo, zrikavci i žito

a ma nemoj? čemu govoriti, je li?
sad bi me vratio u grad ko da se ništa nije dogodilo?

Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

je l’ se baš moraš tako izražavati?
neki ljudi su u autu 50 metara od nas, znam da ih vidiš

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem razasutim iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju

da, definitvno je sve od mojih živaca.

čekaj, i kakve mijene, jesi htio reći da imam pms?!

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle se i cvijeće zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

o m g

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati

dvije riječi, slavko: jebi se.

“Pjesma nad pjesmama”, Janko Polić Kamov

CIGANKA

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.

kao što jako dobro znaš, to nisu šare nego dlake
i stvarno mi se ne da voditi taj razgovor svakih mjesec dana.
a kosu očito upravo farbam?
rekla sam ti prije pola sata da se idem ofarbati?

Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.

u bademantlu sam i dobro znaš šta mislim o BDSM-u.

Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.

vidim da je netko pronašao onu bocu prošeka

Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša,
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti
prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal – i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša – šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša

mislila sam da je naša pjesma „Roxanne“ od Police

Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete – o nezakonska ženo moja i
nezakonska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;
hvatat će ga i vezati, i zločin će biti hrana njegova.

zašto bi to htio ijednom djetetu?!
šta je tebi?? i kakvo je to ime?!

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.

moram držati boju još 15 minuta,
ajde si ti skuhaj kavu i legni malo na kauč.

Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

molim te zatvori vrata.

“Ne daj se, Ines”, Arsen Dedić 

INES

Ne daj se, Ines.

Ne daj se godinama,
moja Ines, drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.

Imala si više ukusa od mene

jako je čudno što si došao.

Tvoja soba – divota – gazdarica ti je u bolnici.

zato smo i zvali policiju prvi put.

Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice.

čekao si me svako jutro kad sam išla na posao,
i znam da mi još uvijek presrećeš poštu

I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu

uvijek sam birala pored koga sjesti,
u slučaju da nešto pokušaš

U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.

jer si došao na moj rođendan unatoč zabrani pristupa.

Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano naše poznanstvo
i onda, slučajno, uz vruću rakiju,
I sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja.

da, svega nekoliko rečenica da shvatim da znaš
što sam po horoskopu i gdje živim

Proletirskih brigada 39, kod Grković.

Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja.

molim te otiđi.

Ne daj se Ines – evo me,
ustajem tek da okrenem ploču.
Da li je to nepristojno u ovakvom času,
Mozart, Requiem, Agnus Dei.

apsolutno je.

Meni je ipak najdraži početak.

ja bih voljela da je napokon kraj,
ovo traje već 15 godina.

Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara, krade i napušta.

Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkaži večeru,
prevari muža odlazeći da se počešljaš
u nekom boljem hotelu

to je pozivnica za moj četrdeseti rođendan koju si očito nekome ukrao!!

Dodirni me ispod stola koljenom

ISUSE BOŽE!

generacijo moja, ljubavnice.

Ne daj se, Ines.