Pepeljuga i Polimac

Nekoliko dana prije nego što sam s prijateljicom otišla pogledati Pepeljugu pročitala sam kritiku Nenada Polimca o tom najnovijem Disneyjevom filmu, objavljenu u Jutarnjem listu 16. ožujka 2015. Bila sam zaista zbunjena i šokirana kritikom, ali nadala sam se da će se moja prvotna reakcija promijeniti nakon gledanja filma. Međutim, gledanje Pepeljuge potvrdilo je moj prvi dojam o Polimčevoj kritici, dojam da je tekst više zamišljen kao društvena nego filmska kritika. Sam naslov teksta “Premda su u prvom planu haljine, ovo je ipak dobar film” govori tome u prilog. Oni koji su pogledali film lako će raspoznati da se zamjerka o haljinama ne odnosi na sam film.

Tekst ne počinje osvrtom na film, nego na gledateljice koje su se našle u istoj dvorani kao i kritičar Jutarnjeg lista. Autor teksta opisuje razgovor majke i kćeri koje su nakon filma komentirale Pepeljugine haljine: “Koja ti se haljina najviše sviđa – pitala je neka majka kćerkicu nakon projekcije filma Pepeljuga. […] ‘Ona bijela s vjenčanja’ – odlučno je ustvrdila curica. ‘Što, a ne ona prekrasna plava s kojom se pojavila na balu?’ ‘Ne, bijela je najljepša’ – ostala je pri svome mala gledateljica. Eto, sve se na to svelo.” Autor kritizira majku i kćer što komentiraju haljine, a ne neki drugi aspekt filma, i to onda predstavlja kao problem samog filma: “Nova Pepeljuga napravljena je za ženski rod svih generacija, koji će priču odgledati tek reda radi i obratiti pažnju na ono što je naizgled manje važno – haljine, šminku, nakit i još koješta.” Takva izjava iz više je razloga problematična za jednu filmsku kritiku. Polimac ovdje pogrešno zaključuje da komentiranje jednog aspekta filma znači da se drugi aspekti nisu primijetili. Nadalje, upušta se u generalizacije o ukusu “ženskog roda svih generacija” na temelju vlastitog tumačenja djelića razgovora koji je načuo u kinu. Autor ne može znati na što će gledateljice obratiti pažnju i hoće li pogledati film “tek reda radi”, a ovakve nesmotrene generalizacije zacijelo se mogu shvatiti kao seksističke. Tom izjavom stavlja sve žene koje se odluče pogledati film u podređen položaj – položaj gledateljica koje nisu sposobne obratiti pažnju na ono što je u filmu navodno uistinu važno.

Također, ostaje nejasno što je za autora u ovom filmu važno. Polimac spominje da se film dosta vjerno pridržava Disneyjevog animiranog klasika iz pedesetih godina prošlog stoljeća: “u osnovi je to ista priča iz crtića, samo što je mogla biti kraća.” U tome se slažem s autorom – ako ste pogledali animirani film, radnja filmske adaptacije dobro vam je poznata. Dapače, ako ste pogledali neka ranija filmska uprizorenja Pepeljuge, kao što su Jednom zauvijek ili Ellin čarobni svijet, radnja filma možda je i pretjerano poznata. Također se slažem sa zaključkom autora da je novi film krajnje konzervativna adaptacija. Nova Pepeljuga ne nudi mnogo u pogledu radnje i karakterizacije, ali zato je vizualno bogata, što zaključuje i autor kritike. Za film govori da je “krasno napravljen” i nastavlja s pohvalama na taj račun: “kompjuterske intervencije skladno su se uklopile s majstorskim kreacijama scenografa Dantea Ferrettija […] i kostimografkinje Sandy Powell, trostruke oskarovke.” Nakon tog komentara, autorove optužbe na račun gledateljica imaju još manje smisla. U filmu u kojemu su radnja i likovi najvjerojatnije otprije poznati gledateljima, zar je čudno komentirati kostimografiju? Nadalje, zašto je autorovo komentiranje kostimografije sasvim primjeren dio filmske kritike, dok su komentari dviju gledateljica znak društvene degradacije?

U tekstu također spominje proizvode koji “nose etiketu Pepeljuge” i želju modne industrije da profitira na filmu. Korisno je spomenuti da će od prodaje proizvoda ipak najviše zaraditi tvrtka Disney, zbog posjedovanja autorskih prava. Komentari u vezi s proizvodima na kojima Disney planira dodatno zaraditi na ovom filmu nagnali su me da pomislim da Polimac kritizira težnju za što većom zaradom na filmu i eventualnu podređenost filma tom cilju. Naslov “Premda su u prvom planu haljine, ovo je ipak dobar film” mogao bi se protumačiti u tom svjetlu. Dapače, to je zanimljiva tema, pogotovo zato što su u Disneyju otvoreno govorili o očekivanoj dodatnoj zaradi na prodaji proizvoda nakon izlaska Pepeljuge.

Međutim, autor ubrzo preusmjerava pažnju na gledateljice i izjavljuje: “ukoliko su ciljana publika djevojčice i žene, znajte da su modni detalji glavna stvar”. Ta bi se rečenica mogla tumačiti kao okrivljavanje gledateljica za Disneyjevo moguće podčinjavanje estetskog kriterija financijskom, ali to bi bilo gotovo smiješno tvrditi kad uzmemo u obzir da ta pojava nije ograničena na filmove kojima su ciljana publika djevojčice i žene. Disney je na dodatnu zaradu računao i ostvario ju je od Čuvara galaksije kojemu žene nisu bile ciljana publika. Utjecaj financija na stvaranje filmova aktualna je tema fanova stripa koji su svjesni da je tvrtkama važno da gledatelji kupuju igračke, figure, majice i slično. Primjerice, Alex Abad-Santos pokušao je dokazati da odluke o ekranizacijama stripa X-Men ovise o Marvelovoj želji za ponovnim posjedovanjem autorskih prava nad franšizom. Na sličan se način raspravlja o DC-jevoj animiranoj seriji Young Justice, koja je otkazana prije nekog vremena. Paul Dini, poznati pisac i producent u svijetu stripa, izazvao je nemir među fanovima kad je izjavio da je serija otkazana zato što se nije prodavalo dovoljno igračaka. Naravno, izjava Nenada Polimca da su modni detalji primarni kad su žene ciljana publika može se shvatiti i kao kritika holivudske filmske industrije koja često više mari za potencijalnu zaradu nego za estetsku vrijednost filmova.

Nažalost, ta se teza ne razrađuje unutar članka, koji završava ovako: “Nitko to od njih nije tražio, no napravili su dobar film. Paradoksalno, ali većina gledateljica zadovoljila bi se s nečim puno slabijim, ali podjednako blještavim.” Prva rečenica još bi se mogla tumačiti u svjetlu kritike Disneyjeve želje za zaradom koja postaje najvažniji kriterij, ali to ne vrijedi za zadnju rečenicu teksta. Autor opet poseže za generalizacijom koja se temelji na njegovom osobnom dojmu i tom generalizacijom prosuđuje o ukusu i vrijednostima svih gledateljica – odnosno žena. Zadnja rečenica povratak je na neutemeljene pretpostavke, pretpostavke koje proizlaze iz seksističkog stereotipa o ispraznosti žena te ga dodatno potiču. Takav odnos prema čitateljicama i gledateljicama ima dugu povijest o kojoj piše Belinda Jack u knjizi The Woman Reader (2012) – za čitateljice se kroz povijest tvrdilo da se nisu u stanju oduprijeti utjecaju knjiga, osporavalo im se kritičko mišljenje i tvrdilo se da nisu sposobne shvatiti dublje značenje teksta. Zadnjom rečenicom autor se priklanja tradiciji podcjenjivanja čitateljica i gledateljica te potvrđuje da njegov tekst nije kritika filma, već neosnovana i seksistička kritika gledateljica.

Pitam se bi li Polimčevo mišljenje bilo drugačije da je sjedio pored moje prijateljice i mene, koje nismo bile zadovoljne ovim, po njegovom mišljenju dobrim, filmom, premda smo bile oduševljene njegovim vizualnim bogatstvom, pogotovo scenografijom. Bi li cijela kritika bila drugačija da je film gledao pored dviju gledateljica kojima je radnja bila pomalo dosadna, Pepeljugina dobrota toliko prenaglašena da im je bila smiješna i koje su na kraju filma navijale za Cate Blanchett, zlu maćehu? Možda onda ne bi napisao da će se gledateljice zadovoljiti s više blještavila, a manje sadržaja. No možda bi se ipak koncentrirao jedino na naš razgovor pri izlasku iz dvorane, kad smo komentirale haljine i složile se s “malom gledateljicom” da je bijela najljepša.