Riječi koje život znače: savjetodavne rubrike od Drage Magde do Babe Yage

Jawaharlal Nehru

Vjerojatno sam bila morbidna još s mliječnim zubima, a poslije je postalo gore. Bez imalo slučajnosti, sve su se moje najdraže spisateljice ubile (pištolj, omča, plin), sve su moje omiljene priče bile o smrti i samoubojstvima, i nisam mogla odvojiti pogled dok mi nakon mnogo godina sve to umiranje nije malo i prisjelo. No jedan je aspekt tih tegobnih interesa uvijek bio više svijetao nego sumoran, a čine ga anegdote o načinima na koje su se pojedini ljudi suočavali s vlastitom smrću. Ne da je ta tema sama po sebi posebno vesela, ali ipak govorimo o završetku našeg zemaljskog postojanja, koliko veselo može biti?

Priča koja mi je do danas ostala najupečatljivija priča je o smrti Jawaharlala Nehrua. Malo prije smrti, Nehru je prepisao posljednju strofu pjesme „Stopping by Woods on a Snowy Evening“ Roberta Frosta na komadić papira i nosio je sa sobom, ne odvajajući se od nje svoje kratko nikad. Ta slavna strofa glasi ovako:

„The woods are lovely, dark and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.“

Što su točno ovi stihovi značili Nehruu ne možemo, naravno, znati. Frost je velikan američke poezije upravo zbog načina na koji njegove naoko jednostavne pjesme o snježnim šumama ili brezama govore o slojevitosti ljudskog života. (Uz to je navodno bio i užasan čovjek, no o tome drugi put.) Svejedno sam uvjerena da se Nehru uhvatio baš tih stihova zbog njihove vrlo očite, vrlo eksplicitne utjehe: toliko još vremena do sna, toliko još vremena do sna.

Volim tu crticu jer je lijepa ilustracija riječi kao niti koje nas vežu za život; koje nas održavaju na životu ili bar uvjeravaju da to mogu učiniti. Ponekad, pokazuje Nehruov papirić, riječi su invokacija, komad magije koji ima posebnu moć, smještenu tamo jer smo je mi tamo pronašli. Stranac je napisao misli koje prepoznajemo kao svoje iako ih nikada nismo pomislili, i upravo je to najvažniji dio ove priče. Utjeha ili nada mora doći izvana u trenucima kad su naši vlastiti resursi ispražnjeni, i kad je tražimo u pravilu ćemo je pronaći – u poeziji, u glazbi, na reklami – bilogdje.

No ponekad nam je ipak potrebno više od pronađenog fragmenta u kojem se ogledamo – želimo cijelo ogledalo, samo za sebe. Zato na svijetu postoje, u tisuću oblika i varijacija, savjetodavne rubrike.

Nalaze se posvuda i kreću od usko specijaliziranih do vrlo općenitih, ali većina ih se bavi intimom i odnosima, sa sobom i drugima. Za razliku od terapije, savjetodavna je rubrika komunalno i javno, ne individualno i privatno iskustvo, i vjerojatno tek jednokratan susret osobe koja šalje pitanje i osobe koja odgovara. No s rubrikama koje postoje godinama, odnosno s osobama koje godinama daju savjete, publika uspostavlja odnos koji nesumnjivo ima i terapeutska svojstva.

Magda Weltrusky

U našem je kontekstu jedna takva osoba bila Magda Weltrusky, legendarna autorica savjetodavne rubrike „Neka ostane među nama“ časopisa Gloria, koju je pisala petnaest godina, odgovorivši na više od 3000 upita u 774 broja. Magda je u svom pisanju bila mudra i poetična („Ponekad se u plahima kriju biseri tamnog sjaja, ne treba ih odbaciti, jer dok se ne susretnemo, ne možemo znati nisu li, možda, obični kamenčići“), oštra i zabavna („Kakav je grozomorni umor nabrajati vaše ljubavi! Vaš dragi je kapitulirao, ali, avaj, to ne znači da se neće pridignuti i izjaviti ljubav nekoj petoj, šestoj, kako mu je već zgodno. On zaslužuje da ga zgazite cipelom. A vi? Hoćete li ga još beskonačno ljubiti? Ili?“), a nekad i moralizatorski nastrojena („Porazgovorite, zajedno ste dijete stvarali, zajedno odlučite i o njegovoj sudbini. Prije nego što donesete konačnu odluku, vrijedno je pokušati zadržati dijete koje je moglo i ne biti začeto da su mu roditelji bili odgovorniji i zaštitili se od neželjene trudnoće“).

O svom je radu sama rekla da nikad nije podcijenila nijedan problem o kojem su joj ljudi pisali, nikad nije odgovarala površno i nezainteresirano i nikad nije bila samo racionalna. Empatija i osjećajnost svakako su nužan preduvjet za takvu vrstu posla, a Magda je zahvaljujući tim kvalitetama stvorila zajednicu odanih čitatelja, u čijim je životima njena rubrika imala trajno mjesto. Jedna čitateljica,  koja je ostala „udovica u najljepšim godinama (45)“ no uvijek samu sebe hrabrila citatom Scarlett O’Hara („Sutra je novi dan!“), kod Magde je pronašla i muškarca koji ju je zaintrigirao:

„Tako sam i sada pronašla motiv u jednom pismu u vašoj rubrici. Čitajući, obuzela me želja da upoznam muškarca koji se muči i ne zna što da učini.“

Romansa iz savjetodavne rubrike ipak se ne ostvaruje, jer Magda šarmantno odgovara: „Nisam, na žalost, pronašla vašu iluzionističku simpatiju odštampanu na papiru ovog lista koju niste nikada vidjeli, samo je zamislili, ali ste je poželjeli. Kad biste mogli, bila bi prilika da ga naučite što da učini, kako da lebdi, vi ste uvijek lebdjeli, jer vi znate lebdjeti, a on ne zna i zato pita. Za vas je život nešto prekrasno živo, jedan veliki izazov, jer što je život bez izazova i lebdenja? Mrtvački sanduk!“

Nisam je puno čitala jer nisam bila u dodiru s Glorijom – nikad me nije privlačila njena uska verzija ženskosti – no ti su me rijetki susreti, kao i moji teen časopisi, naučili da je savjetodavna rubrika ženski žanr, što je odrednica kojoj sigurno duguje svoju podcijenjenost. Magdina mi je rubrika, kao i druge takve u hrvatskim medijima, prvenstveno predstavljala mjesto voajerskog pogleda u tuđe drame i probleme, ne i mjesto posebne identifikacije i interesa. Problem je možda predstavljala površnost uvjetovana kratkoćom odgovora, budući da je u jednu rubriku moralo stati nekoliko pisama. Što zaista tražim u savjetodavnoj rubrici otkrila sam nekad nakon Magdine smrti, u onoj koja je za mene i dalje vrhunac tog žanra: „Ask Polly“, autorice Heather Havrilesky (pisala ju je prvo za The Awl, a sad za The New York Times Magazine).

Heather Havrilesky

Ovo su moji zahtjevi: savjetodavna rubrika, kao prvo, mora biti duga, DUGA, d u g a, tako da se sa svakim novim paragrafom perspektiva proširuje i pomiče za nekoliko milimetara, kao kroz kaleidoskop, jer što više obuhvaća, to ćemo (se) više u njoj pronaći. Dužina pomaže i zato što se nakon čitanja osjećamo snažniji, kao da možemo sjeći drva ili odgovoriti na mejlove koje odavno odgađamo. Za takve se dimenzije moralo čekati internet i bijeg iz skučenijih okvira tiskanog časopisa. Kao drugo, i mnogo važnije, mora biti dobro napisana. Treba biti živa, strastvena, zabavna, nemilosrdna, topla i smiješna, i pritom govoriti nešto što prepoznajemo kao istinito. To je zadatak kojem su tek rijetki dorasli.

Pišući o biserima i običnim kamenčićima, Magda nastavlja: „Ali ni ovi posljednji ne moraju biti fatalni: u našim rukama mogu se pretvoriti u nešto vrijedno. Ponekad u ljubavi treba malo mućnuti glavom, jer ljubav je i mozak, nije samo srce, a mozak zna pronaći vrijedno u naoko nevrijednome“. U jednoj od mojih omiljenih rubrika, onoj u kojoj odgovara čitateljici koju privlače samo intelektualni šupci, a ne „normalni i dosadni“ muškarci, Polly/Heather dijeli sličan sentiment o ljubavi, ali mu u mnogo više prostora udiše neusporedivo više života.

Demistificiravši prvo privlačnost teških, dubokih i fundamentalno nezainteresiranih muškaraca o kojima čitateljica piše („Ricky is as pragmatic and future-focused as a squid out of water, lolling about on a linoleum floor. He’s a human throw pillow. He’s a plastic bag that floats around in advance of a snowstorm for fifteen minutes straight, and then just sits on the ground getting soggy the rest of the time“), Polly nježno secira njenu žudnju i razotkriva je kao stvar navike i mehanizam kojeg redovito pokreću kompleksi i iluzije, ne neku fatalnu, nepromjenjivu istinu. U savjetodavnim rubrikama uvijek se zapravo traži mogućnost promjene trenutnog stanja neodlučnosti ili začaranog kruga, i Polly je svaki put daje. Nekad objašnjava svijet toliko vividno da se čini i kao da nam nudi puno više od promjene: spas, i iskupljenje svih prijašnjih pogrešaka. Legitimitet mudraca daju joj bogata vlastita iskustva, no vjerujemo joj zbog pripovjedačke vještine i poetskog senzibiliteta, zbog načina na koji koristi svakodnevni jezik i poentira psovkama.

„Now, let’s move from the intriguing, serious, heavy ones to boring, light, dull ones. You put on your dating boots, then fall asleep in them. Here’s something to keep in mind: Some guys who talk about dull stuff, politely, without a lot of frisson or passion? They’re just trying to act normal on a fucking date. They’re trying not to trot out the full-bore crazy immediately. They know from experience that not every woman alive loves analysis, and theorizing, and debate. See? THEY’RE SANE ENOUGH TO HIDE SOME OF THEIR CRAZY. And the older you are, the more you understand that that’s about as sane as it gets, folks. Sane enough to seem sane? That’s pretty goddamn sane, actually.

…

Keep in mind: The good guys generally don’t present all that well. They usually seem boring at first. They are not intense, they don’t need you, they don’t insult you, they don’t stare deeply into your eyes, they don’t say provocative insane shit that confuses you. Why? BECAUSE THEY ARE NOT INSANE.“

Uspjela savjetodavna rubrika poput Pollyne pomaže da se suočimo s vlastitim životom i popravimo stvari (jer ima još dovoljno vremena) i u njen su savjet umotane i nada i utjeha i ohrabrenje. Uspjela je savjetodavna rubrika memento mori, ali u njegovoj ljepšoj, optimističnoj verziji, kao memento vivere – sjeti se da moraš živjeti.

Nije iznenađujuće što su zadnjih godina, u oluji ekonomske krize, savjetodavne rubrike niknule diljem interneta, pa i na mjestima na kojima ih ne bismo očekivali. Vjerujem da te okolnosti u paru s novim internetskim stilovima izražavanja od nje čine vrlo trendi žanr, jer se radi o fleksibilnoj formi, čija je jedina zadatost mehanika odgovor-pitanje, i to savjetodavnu rubriku čini idealnom za suvremeni konfesionalizam i dijeljenje, ali i za subvertiranje.

Časopis/sajt The New Inquiry, posvećen kulturnoj analizi i različitim radikalnijim politikama, piše kako rad njihove savjetodavne kolumnistice Zahire Kelly „preuređuje ili izvrće mainstream hijerarhije. (…) Kad se margine nađu u središtu, središte možda napokon shvati da sve što je vrijedno znati dolazi s margina“. Njena rubrika eksplicitno politizira privatno, na način da probleme čitatelja smješta u kontekst opresivnog sustava i povijesti, ispisujući postkolonijalne, crno-feminističke odgovore.

Crnoj ženi koja piše kako se teško nosi s porukama da nije vrijedna ako je single u 30-ima, Zahira odgovara:

„As adults, most abuse and femicide happens to us in romantic relationships, and at higher rates than for most nonblack women. You’re actually safer being unattached. The same patriarchal institutions that validate us literally kill us the most too. I’m not trying to be morbid, I’m just being real about what this compulsory romance shit entails. It’s not just the warm fuzzies and support that puppy love offers.

Let’s stop and remember we are born “single” and being partnered is not anyone’s purpose in life. Romantic relationships do not define human beings. Marriage does not validate anyone’s worth.

You are a universe unto yourself, you have lived and have stories to tell, talents to offer, you have done and undone a million things already, you are a stand-alone phenom.“

Dok nas Polly tjera da vjerujemo da možemo biti sretni (a „mi“ smo u pravilu cis, hetero, ne baš socijalno ugrožene žene), i nudi vizije koje su za većinu ljudi bajkovite, Zahira se obraća marginaliziranim ljudima i s ništa manje strasti, no mnogo više ljutnje piše kako se suprotstaviti zlostavljačkoj kulturi i kako se boriti, kako preživjeti i paziti na sebe.

Uz političku evoluciju savjetodavne rubrike na tim dijelovima interneta, događa se i ona poetička na nekim drugim.

Taisia Kitaiskaia za Hairpin već par godina piše kolumnu „Ask Baba Yaga“, u kojoj arhaičnim jezikom, neobičnom sintaksom i metaforičnošću stvara kratku formu koja je u jednakoj mjeri savjetodavna rubrika i poezija. Kod Babe Yage njihova se distinkcija briše, a potvrđuje se nešto što već dugo slutim: uspjela rubrika može na nas djelovati kao poezija.

U pokušaju da pomogne s problemima naših kompleksnih života i kaže neku korisnu istinu, savjetodavna rubrika ponekad prođe kroz proces alkemije u kojem njene riječi postanu nešto više od savjeta i smjernica; stvara se višak između poruke i načina na koji je izrečena, i taj višak osjetimo, kako bi rekla Emily Dickinson, kao da nam odjednom nedostaje vrh glave. Život se čini malo ljepši i jednostavniji, na dohvat ruke, bar na trenutak.

Dear Baba Yaga,

I find myself fixated on fear of my death lately. It isn’t nonexistence itself that scares me; I fear facing my end staring into a countdown clock that is running low. I don’t want this to get in the way of experiencing my life. How can I make peace with the coming of my cessation?

BABA YAGA:

Always ; yr eyes shift to the clock while the bread is baking. How dark it is in the oven, & fragrant is yr house. You put yr hands in yr face & you breathe in deep, & you look out the window. The bread will be done soonly, so soon, & what will it taste like when you eat it all? In yr heart & lungs is the coming of it, is the ticking of the clock. & why should it be otherwise, should you walk from yr house & let the bread burn?