Sailor Moon: Mjesec i njegova ratnica

Sailor Moon je krunski dragulj shōjo žanra i mjesto religiozne identifikacije s istoimenom junakinjom za mnoge mlade žene koje su devedesetih uz nju odrastale, ali i za one djevojke koje Mjesečevu ratnicu tek otkrivaju gledajući Sailor Moon Crystal, najnoviju ekranizaciju mange Bishōjo Senshi Sērā Mūn. Strip Sailor Moon autorice Naoko Takeuchi svoj je kultni status stekao iznimno popularnom anime serijom emitiranom prvo od 1992. do 1997. godine u Japanu, a kasnije i širom svijeta. Verzija koju sam, na primjer, gledala bila je sinkronizirana na njemački jezik i emitirana svakodnevno na RTL-u II od 1997. godine naovamo. Iako mi je tada smetalo što seriju nisam mogla pratiti u originalu, gledajući retrospektivno, drago mi je što me dopala njemačka, a ne engleska sinkronizacija jer je Sailor Moon namijenjena američkom tržištu bila ozbiljno cenzurirana.

Bishōjo Senshi Sērā Mūn priča je o davno razdvojenim ljubavnicima i prijateljicama koji su magijskim obredom reinkarnirani u budućnosti, odnosno našoj sadašnjosti, i moraju se ponovno upoznati i zavoljeti kako bi nesmetano branili Zemlju od vanzemaljskog zla koje stalno vreba. Takeuchi svojim stripom propagira ideju da su ljudska bića inherentno dobra, pa je većina loših likova u seriji zapravo lobotomizirana zlom koje nije ljudskog podrijetla. Svi su, dakle, ljudi koji postanu zlikovci u stvari dobri, samo su obmanuti ili zaposjednuti zlim duhovima koje ne mogu kontrolirati. Tu na scenu stupa Tsukino Usagi, odnosno Mjesečeva ratnica koja svojim kristalom, talismanima i unutarnjom dobrotom vrši egzorcizam i poput Mesije spašava pojedince, ali i čitav ljudski rod.

Mesijanstvo Sailor Moon opravdano je njezinim božanskim i kraljevskim porijeklom. Usagi je zapravo princeza, a kasnije i „neokraljica“ Selena (Serenity), koja sa svojom majkom živi na Mjesecu, odakle ima zadatak nadgledati ljudski rod i njegov napredak. Selena se, kršeći zabranu, zaljubi u zemaljskog smrtnika, odnosno princa Endimiona (Endymion) s kojim pogine u trenutku kad Zemlja vojskom napadne Mjesec u želji da ga osvoji. Kraljica-majka, nakon što privremeno pobijedi zlu energiju koja je spomenutu invaziju inicirala, svoju kćerku i njezinog ljubavnika pošalje, zajedno s nizom prijateljica i dvije mačke, u Tokio u 21. stoljeće da tamo nastave život kao da nikad nisu umrli. Sve kasnije sezone serije variraju u manjoj ili većoj mjeri pouku prve: prava je ljubav vječna i pobjeđuje sve.

Sailor Moon nesvakidašnje je čitateljsko i gledateljsko iskustvo jer se Naoko Takeuchi pobrinula da njezini likovi budu rodno, ali ne i klasno transgresivni. Radnja priče vremenski je fleksibilna i često se u pojedinim scenama iz budućnosti vraćamo u sadašnjost ili prošlost, i obrnuto, ali čak i kad se zateknemo u 30. stoljeću, suočeni smo s neopozivim vladarskim žezlom i monarhijom koja uporno opstaje. Ovakav nam „bajkoviti“ scenarij omogućava da kao gledateljice sanjarimo o kraljevstvu u kojem bismo mi, naravno, bile te koje „pravedno“ vladamo zajedno sa svojim zgodnim prinčevima, okružene blagostanjem i zahvalnim podanicima. Na ovu se konzervativnu stanu priče naslanja, međutim, i izrazito subverzivna ideja rodne nedeterminiranosti i mjesečevog matrijarhata.

Moje su omiljene junakinje serije, kad sam je krajem devedesetih počela gledati, bile Haruka i Michiru, Sailor Uranus i Sailor Neptun, ljepotice-ratnice u lezbijskoj vezi, te Mizuno Ami (Sailor Mercury) s kojom sam se vrlo brzo poistovjetila jer je bila štreberica. Nije mi, zapravo, bilo jasno zašto je glavna uloga pripala potpuno nespretnoj i za školu nezainteresiranoj Tsukino Usagi čije su jedine dvije ljubavi bile hrana i romansa. Takeuchi je, osim toga, svakoj od ratnica dodijelila odgovarajući planet i horoskopski znak koji su ti planeti evocirali. Trebala sam se, dakle, poštujući matricu serije, identificirati s račicom Usagi s kojom, osim zadivljujućeg apetita, nisam imala puno toga zajedničkog.

Sad mi je, naravno, savršeno jasno zašto je glavna uloga pripala Mjesečevoj ratnici. Usagi je u potpunosti shōjo: nevina, neiskvarena. Magija kojom Sailor Moon i njezine družice (Sailor Mercury, Venus, Mars i Jupiter) pobjeđuju neprijatelja ovisi o tome koliko su njihove duše čiste, što možemo doslovno vidjeti po kristalima koji se nalaze u njihovim srcima. Postoji, dakle, „objektivno“, „predmetno“ mjerilo njihovog djevojaštva. Svi negativni, prezreni ženski likovi u seriji koji agresivno traže moć, ljepotu i ljubav ne mogu biti shōjo jer su se diskvalificirali iz djevojaštva vlastitom seksualnošću i ambicijama. Negativke ne mogu crpiti magiju iz vlastite nutrine, već je primaju izvana, od antropomorfnih zlih sila. Junakinje su, s druge strane, infantilizirane mlade žene koje se kreću kroz stoljeća neizmijenjene, netaknute porokom. Iako, dakle, Sailor Moon krši određene društvene konvencije (romantizira lezbijstvo i transvestizam), vidimo da se drugih čvrsto drži (ženska žudnja mora biti„očišćena“ od seksualnosti).

U nekoliko posljednjih epizoda serije Sailor Moon Crystal, koja nastoji vjernije pratiti mangu u odnosu na ekranizaciju iz devedesetih, i koju upravo gledamo, mogli smo vidjeti da je shōjo, odnosno, djevica – bez obzira na to što je u međuvremenu prošlo dvadeset godina – ostala metonimija djevojašta u popularnoj japanskoj kulturi i nikako joj ne polazi za rukom da se emancipira. Na tumblr blogovima dva su mjesta iz pretposljednje, 21. epizode, na primjer, posebno aktualna jer se tiču seksualnosti glavne junakinje, odnosno njezinog shōjo statusa.

U prethodnoj je anime verziji negativac, sad već kultni lik, princ Demando, oteo Tsukino Usagi jer je u njoj prepoznao buduću neokraljicu Serenity, odnosno njezinu buduću verziju u koju je fatalno zaljubljen. Prije nego je Demando uspio poljubiti Mjesečevu ratnicu, Tuxedo Mask (odnosno Chiba Mamoru), njezina sudbinska i jedina ljubav, došao ju je spasiti. Taj je lebdeći, neostvareni poljubac postao omiljeno mjesto fanovske proze koja je preispisivala Demandovu i Usaginu ljubav. U novoj se verziji, međutim, poljubac desio i to svega tri epizode nakon što je Usagi prespavala kod Mamorua. Koliko je djevičanstvo bitno za shōjo, govore ozbiljne rasprave, ne samo o ukradenom poljupcu koji je u očima nekih ravan preljubu, već i o tome jesu li Usagi i Mamoru konzumirali svoju ljubav ili je u pitanju bila samo predigra. 21. epizoda u 21. stoljeću, a raspravljamo o djevičanstvu kao da smo u davnoj prošlosti.

Sailor Moon je, doduše, u nekoliko navrata ideju sudbinske, heteroseksualne ljubavi stavljala na kušnju. Prvo androginom Harukom, a zatim i Seiyom – pjevačem koji se pretvara u lijepu ratnicu i zaljubljen je u Usagi koja mu ne uzvraća istom mjerom. No na tome imamo prvenstveno zahvaliti anime seriji koju su, kako se Naoko Takeuchi diskretno požalila, ipak većinom animirali muškarci. Izvorni manga tekst Bishōjo Senshi Sērā Mūn od prve se ekranizacije, s kojom je izlazio skoro paralelno, razlikuje više nego od Sailor Moon Crystal verzije koja navodno bolje prenosi atmosferu samog stripa. No to ne znači da je Sailor Moon Crystal bolji anime. Naprotiv, u novijoj ekranizaciji gube se neke od značajki koje su Sailor Moon izvorno proslavile: karikaturalnost likova, humor, ali i puno već broj epizoda koje su nam omogućile da detaljnije pratimo razvoj glavnih i sporednih likova. Originalni je strip puno morbidniji i melodramatičniji od onoga što smo kao klinke imale priliku gledati na televiziji. Mišljenja sam da je serija, bez obzira na to što su je animirali muškarci, puno bolja od mange i to upravo zato što je bila prepuna humora, seksualnih insinuacija i dinamične promjene spola.

Na svu sreću, gotovo starogrčka metamorfoza i transformacija predmeta i ljudi ostaje glavni katalizator radnje o kojoj god verziji Sailor Moon da govorimo. Najveća vrijednost Bishōjo Senshi Sērā Mūn serijala (bio on na papiru ili na ekranu) razina je involviranosti djevojačke publike u magijsku (zapravo tinejdžersku) inicijaciju koju svaka od junakinja prolazi. Na trenutke nam se može posve apsurdnim učiniti uzajamno neprepoznavanje likova jer nam je jasno da je riječ o različitim varijantama istih ljudi kojima se, da stvar bude još zabavnija, crte lica i frizure uopće ne mijenjaju, ali upravo je to poanta samozaborava kojem su tinejdžerice sklone: stalno se mijenjaju, čak i kad nije u pitanju očita fizička promjena.

Što se nedostataka serije tiče, danas mi se, s vremenskim odmakom od 20 godina, čini da je glavna mana Sailor Moon franšize ono što mi je zasmetalo i kad sam je prvi put gledala. Mjesečeva ratnica sugerira gledateljicama širom svijeta da u slabosti žene leži njezina najveća snaga, a to je snaga sudbinske, heteroseksualne ljubavi koja nas kao žene treba učiniti jačima. Govorimo o galaktičkoj, interplanetarnoj monogamiji koja nam treba pomoći da se riješimo inhibicija i oslobodimo vlastitu djevičansku energiju koja će od šljama očistiti čitav univerzum. Prijateljska ljubav pomaže, ali nikad nije glavni okidač. Ukratko, Mjesečeve ratnice i ostalih ljepotica-ratnica ne bi bilo da nema Chiba Mamorua, odnosno da nema muškarca koji djevojku čini slabom da bi je potom svojom ljubavlju ojačao. (Sjetite se samo Petog elementa.)

Naoko Takeuchi za svoju junakinju bira trapavu, nesigurnu tinejdžericu jer se s petnaest godina svaka od nas mogla u njoj lako prepoznati. Usagi se dosađuje u školi i kod kuće, mašta o romansi s muškarcem svog života koji će je izbaviti iz rutine, koji će njezinom životu dati dublje značenje. Ne odmaže ni to što je muškarac o kojem govorimo – zgodan i bogat, i još k tome reinkarnirani princ. (Tko nije uzdisao za Chiba Mamoruom, taj nije živio!) Ipak, u Sailor Moon priči postoje pripovjedni slojevi koji šalju puno zanimljiviju poruku. Činjenica je da kao mlade djevojke većinu vremena provodimo maštajući jer stalno osjećamo ennui. Okružene svijetom koji nam uopće nije prilagođen, svijetom koji nas fetišizira i stigmatizira istovremeno, ne preostaje nam ništa drugo nego da fantaziramo o ljubavi koja bi nas negdje u tom svijetu smjestila. Tsukino Usagi s vremenom postaje sve jača, raste joj samopouzdanje, jenjava njezin strah. Zajedno sa svojim prijateljicama – ona je u žiži zbivanja, ona je ta koja ima moć da promijeni svijet. Usagi je isto tako središte oko kojeg se gradi Mamoruov lik. Sailor Moon ne pripovijeda o neuzvraćenoj, neravnopravnoj ljubavi u kojoj muškarac dominira. Bez obzira na svu ljubav koju prema Endimionu osjeća, Selena je ta koja drži žezlo i vlada. Bez njega bi njezin život bio dosadan, bez nje – života ne bi ni bilo.

Sailor Moon na internetu, the best of:

1. Bishōjo Senshi Sērā Mūn, manga

2. Sailor Moon, anime onlajn (stara ekranizacija i Sailor Moon Crystal)

3. Sailor Moon Crystal Failures, humoristični tumblr o animatorskim propustima aktualnog serijala

4. Bishōjo Senshi Sērā Mūn, CAMPY LIVE ACTION (Nemojte propustiti! Jednom kad se čovjek navikne na loš CGI i njezin niskobudžetni vibe, serija ne izgleda strašno kao na početku.)

5. ŠLAG NA KRAJU, softcore doujinshi koji je nacrtala Oumori Madoka, bliska suradnica Takeuchi Naoko