60. Eurosong ili Dobro jutro Australijo, laku noć Europo!

Jubilarni je Eurosong, 60. po redu, na trenutke podsjećao na masovni, over the top ispraćaj neke preminule pop zvijezde koja se za života oblačila u crno od glave do pete, redovito hodočastila u Bleiburg i obožavala ime Adolf, ali je istovremeno bila i ormaruša. Austrija, ovogodišnja zemlja-domaćin, trudila se za vrijeme glasanja izgraditi mostove prema ostalim zemljama-učesnicama, ali veza je svejedno simbolički i doslovno pucala. Na kraju je večeri, očekivano, pobjedu odnio švedski predstavnik Måns Zelmerlöw svojom izvedbom Heroes. Paradoksalno, queer eurovizijska publika glasala je većinski za pjevača koji je homoseksualnost u jednom intervjuu proglasio devijantnom (avvikelse), zbog čega se kasnije neuvjerljivo ispričavao. No ljudima je svejedno zato što je riječ o zgodnom frajeru kojeg bismo svi, bez obzira na našu seksualnu orijentaciju, rado okrenuli na ražnju. A što je na Eurosongu uopće posljednjih nekoliko godina važnije od dobrog izgleda?

Dvije izvedbe koje su Šveđanina pratile u stopu do samoga kraja bile su pjesma predstavnice Rusije Poline Gagarine i talijanska Grande amore koja mi je uspjela zgaditi ljubav neprestanim ponavljanjem riječi AMORE. Trudila sam se umjesto te saharinske riječi čuti talijanski pjev kao poziv NAMORE, ali nije pomoglo. Gagarina je nastupila u bijelom, kao i ruske predstavnice prošle godine, i izgubila za dlaku. Kad je došlo vrijeme da Rusija glasa, u studio se javio muškarac koji je rekao: „Here’s mother Russia“ ili nešto slično, što me podsjetilo na filmsko „Here comes Johnny“, i stvarno nisam htjela da Gagarina pobijedi. Subotnje finale zapravo je cijelo vrijeme bilo utrka između švedskog (auto)homofoba i majke Rusije, a nije se znalo što je gore. U stvari, znalo se. Francuska je uvjerljivo bila najgora. Lisa Angell nas je pozivala da „ne zaboravimo“, kao da je posljednjih pola godine provela pripremajući se za nastup u Srebrenici ili Foči.

Najbolji su bili Australija (počasna gošća ove godine), Latvija i Belgija. Svidjela mi se i Gruzija, ali su me na Twitteru upozorili da pjesma može biti protumačena kao izrazito rodoljubna, pa sam od nje vrlo brzo odustala. Izrael, taj najeuropskiji od svih predstavnika, također nije bio loš. Nastup Nadava Guedja (Golden Boy) sastojao se od bliskoistočnog r’n’b melosa i njihanja kukovima zbog kojeg mu, kako sam na socijalnim mrežama pisala, ne bih dala samo 12 poena, već i čitav Krim.

Što se Belgije tiče, voljela bih da je pjesma Rhythm Inside Loïca Notteta pobijedila jer je bila uvjerljivo najbolja stvar koju sam ove godine na Eurosongu čula. Problem je, međutim, kao i uvijek, u tome što neke pjesme, iako su dobre, nemaju „pravi“ eurovizijski prizvuk. A Million Voices Poline Gagarine, na primjer, savršena je eurovizijska pjesma jer šalje sladunjavu, kvazi-apolitičnu poruku o snu koji, iako nije deklarativno američki, podsjeća na najgoru američko-kapitalističku popagandu. Očito je Oktobarska revolucija Rusiji trenutno jednako bliska kao i ledeno doba. S pobjedničkom pjesmom Heroes isti je slučaj. Zato je utrka i bila toliko tijesna.

Vratimo se na crnilo koje je obilježilo 60. Eurosong. Rumunji su apelirali (obučeni u crno) da ne napuštamo djecu. (Djeca su također bila popularna tema večeri.) Mađarici je režija u pozadini za vrijeme nastupa projicirala drvo napravljeno od kalašnjikova, a Francuskinja je, kako sam već napisala, pjevala nešto što bismo mogli protumačiti kao hommage bosanskoj kasabi opustošenoj devedesetih. Režija je, dakle, opasno podbacila jer su osim ovih i mnogi drugi pjevači imali jednako mračnu scenu. Armenija, Cipar, Njemačka, Gruzija, Albanci, da nabrojim samo neke – bili su obavijeni crninom. Prije Drugog svjetskog rata imali smo avangardu, a sad imamo Euroviziju. Ne znam kakav je rat ovogodišnje natjecanje htjelo najaviti, ali najavilo ga je. S druge strane, imali smo izvođače obučene u bijelo ili u crno-bijele kombinacije, s povremenim crvenim nijansama. Umjesto što su ih bacili u tamu, bilo bi zabavnije da su Austrijanci sve natjecatelje obukli u školske uniforme ili nešto što bi rado obukao pokojni Kim Jong-il. Tad bismo se barem mogli prestati mučiti da uočimo nepostojeće razlike između pojedinih pjevača i pjevačica.

Dvije su predstavnice koje, međutim, nikako ne bismo mogli zamijeniti jednu s drugom jer Eurosong to nikad ne bi dopustio srpska pjevačica Bojana Stamenov i poljska pjevačica Monika Kuszyńska. Stamenov je bila umotana u nešto što je izgledalo kao šator podignut na Savskoj 66. Kao što su mnoge feministkinje u subotu navečer, gledajući prijenos uživo, primijetile – duboko je problematična ideja da debelo žensko tijelo možemo učiniti ljepšim samo time što ćemo ga pokriti da bude manje vidljivo. Kuszyńska je pak nastupila u invalidskim kolicima koja su pokušali zakamuflirati i to dijelom njezine haljine, zbog čega su joj ogoljeli noge i gurnuli ih u prvi plan kako bi pjevačica djelovala privlačnije u konvencionalnom smislu.  Osim toga, nespretno odabrana scenografija koja je njezin nastup pratila, podsjećala je, kako su gledatelji kasnije primjetili, na reklamu za higijenske uloške, što je samo dodatno pokvarilo dojam.

Vrhunac večeri, međutim, nisu bili pjevači, već prevoditelji na znakovni jezik gluhonijemih koji su pratili čitavu manifestaciju. Hrvatska radiotelevizija nije ove godine prenosila Eurosong vjerojatno zato što im je bio preblizu, pa smo bili prinuđeni gledati prijenost uživo na Youtubeu. Zajedno s nastupima, mogli smo gledati i prevoditeljske znakovne interpretacije koje su samo dodatno isticale apsurdnost pojedinih tekstova, njihovu repetitivnost i ispraznost. Prevoditelji su stoga neplanski, zajedno s pjesmama, preveli (i ismijali) sam duh Eurovizije. Činilo se, na primjer, da se prevoditeljica koja je pratila nastup Armenije neprestano grebe po prsima. Fizička dimenzija znakovnog jezika izvrsno je pokazala kakve gluposti na Eurosongu obično slušamo jer iako sam znakovni jezik nije smiješan, tekstovi eurovizijskih pjesama itekako jesu. Nakon odslušanih 27. izvedbi imala sam osjećaj da sam zapravo cijelo vrijeme slušala varijacije jedne te iste stvari jer su pokreti koje sam mogla pratiti paralelno s nastupima izgledali identično. Ne postoji, doduše, jezik koji bi ovogodišnju Euroviziju mogao učiniti slušljivijom i uspješnijom, pa nas ne treba čuditi ni to što je znakovni jezik gluhonijemih u tome također podbacio.

Ipak, ne mogu reći da je gledanje Eurovizije čisti gubitak vremena jer je uvijek zanimljivo vidjeti što će se svake godine promijeniti, koliko god samo glasanje bilo predvidljivo. Austrijski je Eurosong, na primjer, bio pretežno crn, predratni i poratni. Iz Velike Britanije javila nam se Nigella Lawson koja je glasovima britanske publike prekinula rusko vodstvo, a kad je Irac rekao: „Ovako je glasala Irska“, pomislila sam odmah na bračnu jednakost koju su taj isti dan irski glasači podržali. Bilo je zanimljivo i to što ove godine samo govornici romanskih jezika nisu pjevali na engleskom. Svi su ostali odustali od materinjeg. Austrija je prošle godine pobijedila pjesmom bradate žene, a ove godine neslavno propala izabravši bradatog muškarca. Crna je Gora u Beč poslala Kneza na kojeg smo svi već odavno zaboravili. Baltik je očajno zakazao. Dueti su bili in i svaki je drugi nastup bio hetero par koji se intenzivno gleda u oči i voli. Možemo nagađati zašto je duet dominirao, ali mislim da to ima veze s pokušajem „normalizacije“ Eurosonga nakon prošlogodišnje „devijacije“ po imenu Conchita Wurst. Jasno je da to nije prošlo jer su svi gejevi i žene koje Eurosong vole i prate glasali za najzgodnijeg tipa večeri. S tim da je meni svejedno draži Belgijanac. Kako glasom, tako i stasom.

Žao mi je, moram to istaknuti na kraju, što finalnu večer Conchita nije bila voditeljica na glavnoj bini jer je bila najšarmantnija i najzabavnija pojava ovogodišnje Eurovizije. Njezin je razgovor s Ruskinjom u greenroomu bilo, doduše, mučno gledati jer je Gagarina nije gledala u oči dok su razgovarale, ali baš je zato trebala cijelo vrijeme biti na sceni gdje je čitav svijet, a Rusija pogotovo – ne može nikako previdjeti i ignorirati.