Madrac, mudrac i 100 nijansi silovanja

„Šala o silovanju je da si imala 19 godina.

Šala o silovanju je da je ti je bio dečko.

Šala o silovanju je da je imao kozju bradicu. Kozju bradicu.

Zamisli šalu o silovanju kako se gleda u ogledalo, koje ga savršeno zrcali, i uređuje se da izgleda više poput šale o silovanju. ‘Ahhhh’, misli, ‘Da. Kozja bradica’.

Bez uvrede.“

Prošlog je utorka Emma Sulkowicz s tri prijateljice donijela madrac na pozornicu na sveučilištu Columbia i diplomirala. Time je završio njen performans koji je počeo krajem kolovoza 2014. i potrajao maksimalnih osam mjeseci, osam mjeseci u kojima sveučilište nije napustio drugi student koji je istog tog dana diplomirao: muškarac koji ju je silovao.

Od trenutka kad je njen rad „Carry That Weight“ („Nosi/ti taj teret“) preplavio internet, umjetnica Emma Sulkowicz postala je heroina (dijela) feminističke zajednice, ali i simbol feminističkog terora za velik dio američke javnosti, gdje je njen narativ od prvotnog prihvaćanja brzo doveden u pitanje, a na kraju i otpisan kao izmišljotina žene patološki željne pažnje. No krenimo od početka.

„Carry That Weight“ ili „Mattress Performance“ performans je sa strogim i jednostavnim pravilima: umjetnica mora nositi madrac svuda sa sobom dok je na Columbijinom tlu, dokle god njen silovatelj ne napusti faks ili dok on i/ili ona ne diplomiraju. Ne smije tražiti pomoć s nošenjem madraca, no smije prihvatiti pomoć ako joj se ponudi. Madrac koji nosi identičan je madracu kakvog studentima izdaje sveučilište, odnosno identičan madracu sa Sulkowiczinog kreveta, gdje je u kolovozu 2012. silovana.

Sulkowicz je o radu počela razmišljati u ljeto prošle godine, napravivši prvo video u kojem demontira krevet uz zvuk mobitelom snimljene snimke iz policijske stanice. No brzo se prebacila na madrac i njegovo nošenje kampusom, kao „najjasniju, najjavniju akciju“. „Tako je jednostavno“, napisala je u rujnu Roberta Smith, „Žena s madracem, koja odbija da njeno silovanje ostane privatno, sa sobom nosi snažan podsjetnik na mjesto gdje se dogodilo. Rad gđe Sulkowicz strog je i ogoljen, no inkluzivan i otvoren, nabijen simbolikom, no drastično tjelesan. Sve to određuje njegovu zapanjujuću umjetničku kvalitetu, što zauzvrat znatno doprinosi njegovoj protestnoj efektnosti“.

Ben Davis na Artnetu je napisao da ne pamti novije djelo koje je pokazalo da umjetnost i dalje može pokretati razgovore u društvu onako kako je to učinio „Carry That Weight“, te svrstao Sulkowicz u tradiciju duboko političk/nog performansa, gdje joj prethode, primjerice, Ana Mendieta te Suzane Lacy i Leslie Liebowitz. A razgovore je zaista pokrenuo na svim razinama – Emmu je snažno podržala demokratska senatorica Kirsten Gillibrand, a spomenula i Hillary Clinton.

Prije nego se okrenula umjetnosti, Sulkowicz je s drugim aktivistkinjama i aktivistima mjesecima u raznim medijima govorila o svom iskustvu i Columbijinom neadekvatnom rješavanju problema seksualnog nasilja¹ na kampusu, no doseg takvog djelovanja i njegova efektivnost bili su znatno ograničeniji.

U rano jutro 27. kolovoza 2012., prvog dana njene druge godine studija, Emmu Sulkowicz u vlastitom je krevetu silovao prijatelj Paul Nungesser, čije je ime isplivalo u medije kad je rad postao viralan. Prema policijskom izvještaju, Nungesser ju je „udario u lice, davio, pritisnuo joj koljena na prsa, zgrabio je za zapešća i analno penetrirao“, dok mu je ona govorila da prestane, opirala se i pokušavala ga odgurnuti.

Neposredno nakon silovanja nije o tome razgovarala ni sa kim, pa ni s najboljom prijateljicom. Odlučila ga je prijaviti sveučilištu tek kad je čula za još dvije djevojke koje su Nungessera optužile za seksualno nasilje, u travnju 2013. (Jedna je od njih pobijedila na Columbijinom saslušanju, no Nungesser je tražio ponovno suđenje, što mu je odobreno, a žrtva se iz tog postupka povukla jer joj je bilo previše iscrpljujuće ponavljati proces i izgubila je vjeru u sveučilište – i Nungesser je pobijedio.) Columbia je odlučila da „nije odgovoran“ jer ne postoji „prevaga dokaza“. Sulkowicz je nakon toga otišla na policiju, gdje je upozorena da će istraga za nju vjerojatno biti vrlo bolna, a njen je iskaz dočekan sa skepsom zbog prethodnog odnosa s Nungesserom.

Emma i Paul bili su vrlo dobri prijatelji i dvaput ranije spavali skupa. Te su se večeri također upustili u sporazumni seks, koji se pretvorio u nasilje. No činjenica da su imali tako blizak odnos, kao i poruke razmjenjivane preko Facebooka, koje su se nastavile nakon 27. kolovoza, bacili su sumnju na Emminu priču nakon teksta novinarke Cathy Young za The Daily Beast u veljači.

Prenoseći Nungusserovu stranu priče, kao i riječi njegovih roditelja, tekst Cathy Young (inače poznate po negiranju silovanja) suptilno sugerira da je nemoguće da se ikakvo silovanje dogodilo ako su Sulkowicz i Nungesser još nekoliko mjeseci održavali prijateljski odnos. Druge dvije djevojke također su diskreditirane – jedna jer se u odgovoru Paulu na studentskoj mailing listi našalila oko zlatnog dilda², a druga jer je nekad prije patila od depresije.

Komentari koji su frcali internetom ispod različitih tekstova o slučaju „djevojke s madracem“ već su tu dobili otrovan ton, uobičajen kad je riječ o seksualnom nasilju – uglavnom su govorili o drolji koja laže jer želi uništiti život muškarcu koji je ne želi i agresivnoj feminističkoj propagandi koja urušava društvo i otežava život pravim žrtvama silovanja. Prirodnije je i lakše, čini se, vjerovati da je nekoliko žena zlo, nego da je jedan muškarac silovatelj.

No, konačan je čavao u lijes Emmine vjerodostojnosti zabila tužba koju je Nungesser podigao protiv Columbije krajem travnja, jer ga sveučilište nije zaštitilo od Sulkowiczinog zlostavljanja i kleveta. U tužbi se vrlo eksplicitno navodi da ga je za silovanje optužila jer nije htio biti u vezi s njom: „No, kad Paul nije uzvratio te snažne osjećaje [ljubavi], Emma je postala opako bijesna“. Za mnoge internetske komentatore (posebno one MRA provenijencije), krunski je dragulj tužbe isječak iz Emminog i Paulovog razgovora s prve godine studija:

Emmin odgovor da je njena rečenica zlonamjerno izvučena iz konteksta, u kojem mu prethodi rečenica o tome da je kasno i mora rano ustati, te da je na prvoj godini frazu „Fuck me in the butt“ redovito koristila kao izraz nezadovoljstva (kao „’OMG, that’s sooo annoying’“) nije pomogao. Meni se pak to objašnjenje, s obzirom na fragment razgovora i njegov ton, čini toliko logično i očito da zaista ne razumijem kako itko spornu rečenicu može tumačiti kao poziv na seks.

Velik dio citiranih Facebook razgovora Emma je objasnila dodavši bilješke screenshotovima, za tekst koji je sajt Jezebel objavio u veljači:

Annotated messages

Te su poruke i bilješke važne jer nas uče ili podsjećaju na iznimno bitnu realnost seksualnog nasilja: mnoge žrtve nakon njega nastavljaju nekad vrlo bliske odnose sa svojim zlostavljačima. Ljudi reagiraju na traume na različite načine, često potpuno nelogične onima koji ih nisu proživjeli, ali i nekima koji jesu. Žrtve seksualnog nasilja na svakom se koraku susreću sa stigmatizacijom temeljenom na mitovima o silovanju, i mitovima o tome kako se prave žrtve ponašaju.

„Šala o silovanju je da je bio sedam godina stariji. Šala o silovanju je da si ga poznavala godinama, otkad si bila premlada da mu budeš zanimljiva. Sviđalo ti se to korištenje riječi zanimljiva, kao da si komadić znanja koji bi netko očajnički htio posjedovati, asimilirati i ispljunuti natrag u drugačijem obliku kroz svoja usta s kozjom bradicom.

Onda si odjednom bila starija, ali ne baš jako stara uopće.

Šala o silovanju je da ste pili breezere. Breezere! Tko pije breezere? Ljudi koje siluju, prema šali o silovanju.

Šala o silovanju je da je bio izbacivač, i živio od toga da ljude zadržava vani.

Ne tebe!

Šala o silovanju je da je nosio nož, i pokazivao bi ti ga, i okretao ga s jedne na drugu stranu u rukama kao da je knjiga.

Nije ti prijetio, znala si. Samo je stvarno volio svoj nož.

Šala o silovanju je da je jednom skoro ubio nekog tipa bacivši ga kroz prozor od debelog stakla. Sljedećeg ti je dana to rekao i tresao se, što si vidjela kao dokaz njegove osjetljivosti.

Kako komadić znanja može biti glup? Ali naravno da si bila tako glupa.“

U knjizi „Seksualno nasilje: Mitovi, stereotipi i pravni sustav“, Ivana Radačić piše da pravo ne samo reflektira mitove o silovanju i rodne stereotipe, već ih istodobno podržava i konstruira. „Dominantna ‘istina’ koju je pravo povijesno promoviralo jest da žene pristaju na seksualne odnose bez obzira na okolnosti jer žele biti seksualno posjedovane od strane muškaraca, ali lažu da su silovane kad seksualni odnosi ne budu zadovoljavajući, za što one snose odgovornost“.

Zbog pretpostavke da žene žele biti posjedovane  i pasivne, a muškarci su ti koji iniciraju seks, u mnogim se sustavima „svaki seksualni odnos koji nije rezultat očite (pri)sile smatra dobrovoljnim“.

Druga je pretpostavka da žene redovito lažno prijavljuju silovanje, a proteže se pravom i kulturom još od 17. stoljeća. Radačić piše kako je to posebno vidljivo u načinu na koji se ponašanje žrtve stavlja u središte suđenja, pri ispitivanju, ali i izricanju kazne. „Povijesno se tako smatralo da ne treba vjerovati ženama koje nisu odmah prijavile silovanje i koje nisu bile vidljivo emotivno potresene nakon silovanja, da žene (čak i one koje su odmah prijavile silovanje i bile vidljivo potresene) imaju posebnu sklonost lagati i maštati kad su u pitanju seksualni odnosi te da su seksualno aktivne žene posebice sumnjive, kao i druge kategorije ‘rizičnih’ žena koje krše norme o primjerenom ženskom/ženstvenom ponašanju (na primjer, samohrano majčinstvo, konzumacija alkohola ili droga, bavljenje prostitucijom/seksualnim radom)“.

Osim toga, „[n]a snazi je mit da su žene odgovorne za silovanje (u rijetkim slučajevima kada ih se prepoznaje kao žrtve silovanja), vidljiv na primjer u vjerovanju da se svaka zdrava žena može oduprijeti silovanju ako zaista ne želi biti silovana“. A žene silovanje i provociraju – u pravnoj se praksi to naziva „institutom doprinosa žrtve“ – odijevanjem, boravkom na određenom mjestu, konzumacijom alkohola ili droga, svojim zanimanjem, itd.

Ti su stereotipi neodvojivi od mita o „pravom silovanju“ – nasilni stranac na javnom mjestu (s čarapom na licu i nožem u ruci, npr.) – i „pravoj žrtvi“ – čednoj ženi koja se svom snagom opire napadu te odmah prijavi napad, vidno izvan sebe.

U stvarnosti, „žene najčešće siluju poznati muškarci, vrlo često u njihovom domu ili na drugim mjestima koja žene znaju, a one su često previše preplašene ili zbunjene da bi se branile. Nadalje, mnoge žrtve ne pokazuju očigledne znakove traume odmah nakon događaja; emotivna otupjelost jedno je od svojstava postraumatskog stresnog poremećaja od kojeg pate mnoge žrtve“. U komentarima na jedan od relevantnih tekstova na Jezebel, mnoge su se žene javile s vlastitim pričama o tome kako su još neko duže ili kraće vrijeme održavale odnose, čak i ljubavne, sa svojim silovateljima i zlostavljačima, zbog straha, zbunjenosti, potiskivanja ili nevjerice da im je netko kome vjeruju mogao tako nauditi; zbog nemogućnosti da procesuiraju tu istinu i snažne želje da se ona nije dogodila.

„Konačno, lažno prijavljivanje nije karakteristika silovanja, dapače, upravo je problem u neprijavljivanju silovanja uvjetovanom, uz ostalo, rodnim stereotipima i mitovima o silovanju te strahom žrtava od osude i odbacivanja. Unatoč tim empirijskim podacima, iskustva žena koja se ne mogu provući pod „pravo silovanje“ često su diskvalificirana u sudskom postupku, a žrtve se krivi za viktimizaciju ili im se ne vjeruje“.

Emma Sulkowicz rekla je kako ne želi ponavljati iskustvo prijavljivanja silovanja policiji, te kako postoji razlog zašto žrtve često ne odlaze na policiju – jer su tretirane kao kriminalci. Policajac zadužen za njen slučaj u razgovoru se najviše fokusirao na njihove prijašnje odnose te činjenicu da je na seks pristala ranije te večeri. Emminim je prijateljima pak rekao da je 90% takvih prijava sranje i da ne vjeruje u njenu priču.

Redovito se sugerira da žene uživaju u uništavanju života romantično nezainteresiranih muškaraca (jer su, kao što sam već spomenula, zle ili lude) te da nevjerojatno profitiraju od laganja o silovanju.

„Optuženik“, dodaje Radačić, „preuzima ulogu žrtve (navodno rasprostranjene prakse lažnog prijavljivanja silovanja); njegova osobnost tijekom postupka transformira se iz seksualnog predatora u žrtvu seksualnih fantazija žena“.

Ta rečenica savršeno opisuje i postupak praćenja slučaja Sulkowicz u dijelu medija.

„Šala o silovanju je da bi ti nekad rekao da idete na spoj i onda te odveo u kuću svog najboljeg prijatelja Peeweeja i tjerao te da gledaš hrvanje dok su se svi oni napušavali.

Šala o silovanju je da se njegov najbolji prijatelj zvao Peewee.

Ok, šala o silovanju je da je obožavao The Rocka.

Ono, tip je bio totalno zaljubljen u The Rocka. Mislio je da je tako super ono što može napraviti s obrvama.

Šala o silovanju je da je hrvanje zvao ‘sapunicom za muškarce’. I muškarci vole dramu, uvjeravao te.

Šala o silovanju je da mu je na polici za knjige bio samo niz knjižica o serijskim ubojicama. To si pogrešno shvatila kao interes za povijest, i potaknuta tom zabludom jednom mu poklonila primjerak Mog stoljeća Güntera Grassa, koji nikad nije ni pokušao čitati.

Postane smješnije.“

Mitovi o različitim seksualnim ulogama i očekivanjima muškaraca i žena toliko su duboko ukorijenjeni u patrijarhalno društvo i kulturu i isprepleteni s idejama o romantičnoj heteroseksualnoj ljubavi da ih se prihvaća kao nepromjenjivu datost – kao normalno stanje stvari.

Sociologinja Heather Hlavka u istraživanju³ na primjeru 100 djevojaka od 3 do 17 godina saznala je da se u svakodnevnom životu susreću s objektivizacijom, seksualnim uznemiravanjem i zlostavljanjem od strane muškaraca, no te incidente često racionaliziraju kao nešto normalno i rijetko prijavljuju seksualno nasilje.

Hlavka za to navodi sljedeće razloge. Prvo, djevojke vjeruju da si dečki ne mogu pomoći – svakodnevno je i agresivno muško nasrtanje nešto što one moraju izdržati ili izbjeći, jer su one te koje „čuvaju granicu“ prikladnog ponašanja. Drugo, ne žele napraviti veliku dramu iz svojih iskustava, jer ne vjeruju da se išta osim prisilnog spolnog odnosa (PiV) računa kao nasilje ili silovanje. Treće, internalizirale su svoj društveni položaj kojim i u seksualnom kontekstu dominiraju muškarci i misle da će ih odrasli/autoriteti vidjeti kao „loše djevojke“ koje su seksualno nasilje same izazvale. Četvrto, djevojke ne podržavaju druge djevojke koje prijave seksualno nasilje. Zbog toga se boje da bi ih druge nazivale kurvama ili droljama da to učine, te da bi i figure autoriteta i njihovi vršnjaci mislili da lažu.

Takav se negativan odnos drugih djevojaka a i žena prema onima koje prijave seksualno nasilje može objasniti ženskim strahom od silovanja i mitom o ženskoj odgovornosti – jer uče nas da se silovanja bojimo i aktivno ga se trudimo izbjeći odmalena – zbog kojeg u pričama žrtava traže rupe. Žene koje se nisu ponašalo besprijekorno i kao prave žrtve, žene koje su napravile neke „greške“, same su si krive – nama se to ne bi moglo dogoditi jer mi nismo tako neoprezne i glupe. Kritiziranje žrtava osigurava tuđi osjećaj, odnosno tuđu iluziju sigurnosti.

„Šala o silovanju je da je pisao dnevnik. Pitam se je li u njemu pisao o silovanju.

Šala o silovanju je da si ga jednom čitala, i pričao je o drugoj djevojci. Zvao ju je Gđica Geografija, i rekao da “više nema one porive kad je gleda”, ne otkad je upoznao tebe. Zamalo, Gđice Geografija!

Šala o silovanju je da je bio učenik tvog oca u srednjoj školi-tvoj je otac predavao Svjetske religije. Pomagala bi mu očistiti učionicu na kraju godine, i dao bi ti da najoštećenije udžbenike odneseš kući.

Šala o silovanju je da te poznavao otkad ti je bilo 12. Jednom je pomogao tvojoj obitelji da se preselite dvije države dalje, i vozila si se s njim od Cincinnatija do St. Louisa, sama, i bio je drag prema tebi, i cijelim ste putem razgovarali. Imao je duhan u ustima čitavo vrijeme, i rekla si mu da je odvratan i smijao se, i pljunuo sok kroz kozju bradicu u bocu Mountain Dewa.

Šala o silovanju je da daj ajde, trebala si znati što će se dogoditi. Ova se šala o silovanju praktički sama piše.“

Iako reakcija dijela javnosti na Emmu Sulkowicz obeshrabruje, to je ništa u usporedbi s tretmanom koji bi takav performans dobio u Hrvatskoj, u kojem su i žrtve „najpravijeg“ silovanja poput onog u Podstrani odgovorne za to što im se dogodilo.

U komentarima o leakanom videu u kojem tri mladića seksualno iskorištavaju nesvjesnu manekenku Tinu Katanić, koja nije u stanju ikako reagirati, ni u jednom se trenutku ne spominje da je u pitanju silovanje. Tina je, neiznenađujuće, prava negativka videa.

ha chuj svako je blesav kad je mlad. radila sam i ja svasta sa svojih 18+. ovi klincu su isto tu negdje s godinama i zato im moze i biti oprosteno, ali ona je zena od 30+ i takve su stvari nedopustive za netkog ko bi vec trebao razmisljati postati majkom ili bar o nekim stvarima koje nisu izac van, decki ce me gledat, nadrogirat se, zabavit se….tako da je ona ozbiljno zaostala u razvoju. decki su balavci, stignu se jos razvit…

skupa nadrogirana drolja! podržavam iživljavanje ove trojice,mislila je uzeti novce bez da umoče. sad će karijera ići u pravom pravcu,bit će love ovo ljeto po jahtama a stigne još poraditi na izdržljivosti od šmrklja

Nitko nju na to nije mogao natjerati ako sama nije pristala.

Reakcije na Tinu povezane su s tračevima da se bavi elitnom prostitucijom, što dodatno olakšava njenu osudu. Potpuno neosvještena o pitanjima prostitucije/seksualnog rada, hrvatska javnost i navodne i prave prostitutke vidi kao osobe koje se ne može silovati – budući da se (nekad) bave seksom za novac, njihova se tijela čita kao uvijek na raspolaganju, a njihovi se subjektiviteti i prava apsolutno negiraju. Ako su jednom dale pristanak na seks za novac, njihov je pristanak uvijek automatski, jer žene koje su „toliko nisko pale“ ionako doživljavamo kao robu bez autonomije, ne kao osobe (i zahvaljujući njima ostale žene potvrđuju svoju (upitnu) vrijednost). Jer nije čedna, jer je možda otišla nekamo sama s tri muškarca, jer je možda uzela drogu ili bila nadrogirana, Tina Katanić ne može biti žrtva – može biti samo žena koja je sad (napokon!) dobila zasluženu kaznu. Naša je mizoginija još uvijek prevelika, pretamna i pregusta da išta bolje ispliva na površinu.

Osim toga, prošlo je 14 godina otkad je Anto Kovačević ustvrdio da Vesna Pusić, odnosno žena, nije stvorena za mudraca, nego za madraca. Bilo bi lijepo da se konačno riješimo mudraca, i pustimo naše madrace da govore.

„Šala o silovanju je da si bila na trbuhu. Šala o silovanju je da si nosila lijepu zelenu ogrlicu koju ti je sestra napravila. Kasnije si je razrezala. Madrac si osjećala na osobit način, i svoja si usta osjećala na osobit način otvorena uz njega, kao da si govorila, ali znaš da nisi. Kao da su ti usta bila otvorena deset godina u budućnost, recitirala pjesmu naslova Šala o silovanju.

Šala o silovanju je da je vrijeme drugačije, postaje strašnije i više nastanjivo, i prihvaća tvoju potrebu da u njega uđeš dublje.

Baš kao tijelo, koje je kapacitet više nego konkretna forma.

Znaš da je tijelo vremena elastično, može podnijeti skoro sve što mu učiniš, i zacjeljuje brzo.

Šala o silovanju je da je naravno bilo krvi, koja je kod ljudskih bića tako blizu površine.

Šala o silovanju je da si otišla kući kao da se ništa nije dogodilo, i smijala se tome sljedeći dan i dan poslije toga, i kad si govorila ljudima smijala si se, i to je bila šala o silovanju.

Prošla je godina prije nego što si rekla roditeljima, jer im je bio poput sina. Šala o silovanju je da je tvoj otac kad si mu rekla napravio znak križa nad tobom i rekao ‘Odrješujem te od grijeha tvojih, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga’, što je čak i u svojoj totalnoj nepopustljivosti bilo tako potpuno slatko.

Šala o silovanju je da si bila luda sljedećih pet godina, i morala se preseliti u drugi grad, i morala se preseliti u drugu državu, i cijeli su dani otišli u odvod razmišljanja o tome zašto se dogodilo. Na primjer, otišla si pogledati svoje dvorište i odjednom ga nije bilo, i gledala si dolje u središte zemlje, koje je vrtjelo isti crveni događaj bez prestanka.

Šala o silovanju je da nakon nekog vremena više nisi bila luda, ali zamalo, Gđice Geografija.

Šala o silovanju je da si sljedećih pet godina samo pisala, i nikada o sebi, o biločemu drugome, o jabukama na drvetu, o otocima, mrtvim pjesnicima i crvima koji su ih prozračili, i nije bilo toplog tijela u tome što si pisala, bilo je drugdje.

Šala o silovanju je da je ovo konačno neumjetnički. Šala o silovanju je da ne pišeš neumjetnički.

Šala o silovanju je da ako napišeš pjesmu naslova Šala o silovanju, izazivaš da postane jedina stvar po kojoj te ljudi pamte.

Šala o silovanju je da si pitala zašto je to učinio. Šala o silovanju je da je rekao da ne zna, jer mislim što bi drugo šala o silovanju rekla? Šala o silovanju rekla je da si TI bila pijana, i šala o silovanju rekla je da se krivo sjećaš, zbog čega si se glasno smijala jednu dugu rasporenu sekundu. Breezeri nisu bili marke Bartles & Jaymes, ali za šalu o silovanju bilo bi smješnije da jesu. Bio je to neki pičkasti okus, Strastveni Mango ili Uništena Jagoda, koji si iskapila bez pitanja, ali s vjerom u srcu Cincinnatija, Ohio.

Mogu li šale o silovanju uopće biti smiješne, to je pitanje.

Može li ijedan dio šale o silovanju biti smiješan. Dio kad završi-haha, šalim se! Iako jesi godinama sanjala o tome da ubiješ šalu o silovanju, prospeš svu njenu krv, i ispričaš je tako.

Šala o silovanju zaziva svoje pravo da bude ispričana.

Šala o silovanju je da je ovo upravo ono što se dogodilo.

Šala o silovanju je da ti je sljedećeg dana poklonio Pet Sounds. Ne stvarno. Pet Sounds. Rekao je da mu je žao i onda ti je poklonio Pet Sounds. Daj, to je bar mrvicu smiješno.

Priznaj da je.“⁴

 

1. „Svjetska zdravstvena organizacija definira seksualno nasilje kao „bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze“. Karakterizira ga činjenica da je počinjeno protiv volje druge osobe, bilo da žrtva/osoba koja je preživjela nasilje nije dala pristanak ili ga počinitelj nije mogao dobiti jer je riječ o djetetu ili nemoćnoj osobi“. „Seksualno nasilje: Mitovi, stereotipi i pravni sustav“, Ivana Radačić, 2014.
2. “As evidence that Josie was not uncomfortable around him, he offers a screenshot of a Jan. 29, 2013, email that he says she sent in response to his request on the ADP listserv to open the door if a package for him arrived in his absence. In the email, Josie not only offers a “friendly PSA” that the package can be left in the vestibule if he signs for by leaving a note on the front door, but makes a ribald joke: ‘People are usually pretty good about bringing in packages if they’re sitting there, so unless you’re waiting for a golden dildo or something equally expensive (?) it’s usually worth it.’ (Josie declined to be interviewed for this article or to comment on the authenticity of the email.)”
3. “Normalizing Sexual Violence: Young Women Account for Harassment and Abuse”, 2014.
4. “Rape Joke”, Patricia Lockwood http://www.theawl.com/2013/07/rape-joke-patricia-lockwood