Djeca i maca ili anđeo domaćeg ognjišta

Pjesmica Djeca i maca savršen je primjer standardizirane društvene percepcije o podjeli rodnih uloga u mikrosvijetu nuklearne obitelji. Iako će ogroman broj čitatelj/ica i (češće) slušatelj/ica odmah prepoznati pjesmu po njezinim početnim stihovima Pokraj peći maca prela (koji se, također uvriježeno, smatraju i naslovom same pjesmice), vrlo malen broj znat će da joj je autor Krunoslav Kuten i da je napisana još u devetanestom stoljeću.
S obzirom na njezin prelazak u sferu usmene književnosti¹, što je uvelike potpomognuto uglazbljivanjem stihova, ne treba čuditi što se, kao i u slučaju mnogih drugih dječjih pjesama, priča i brojalica, opće poznate verzije navedene pjesmice ponešto razlikuju.

Početni stihovi uvode nas u idealizirani, topli i prisni svijet okupljen oko domaćeg ognjišta – tu je maca koja sklupčana prede uz toplu peć, a tu su i djeca, što je još važnije, dobra djeca. Vrijednosna (pr)ocjena djece deklarativno se obavlja već u drugom stihu i u ostatku se pjesme naizgled ne elaborira. Međutim, sljedeći stih

Pa joj tiho šaptat’ stala

u skladu je s uspostavljenim sudom, dok ujedno ponešto govori i o samim kriterijima prema kojima se prosuđuju djeca. Malo bi vjerojatno bilo da bi se djeca doživljavala kao dobra da su došla k maci i

Na uho joj urlat’ stala –

radi se, dakle, o djeci koja uspješno ispunjavaju kriterij prema kojem se tišina, a ne buka smatra odlikom dobra ponašanja, u svom ekstremnom obliku dovedena do onoga kako se „djecu treba vidjeti a ne čuti“.² Ono što je još važnije je kako od tog stiha pa sve do kraja pjesme riječ preuzimaju djeca, kroz čije se riječi oblikuje okvir obiteljske podjele rodnih uloga spomenute na početku, kao i uspostavljanje suda o njezinoj primjerenosti i primjerenosti.

Metaforičnom macinom predenju pridružit će se i konkretno dječje; za razliku od nevidljivih snovitih niti macinog tkanja dječje će rezultirati opipljivim komadom platna koje prelazi na sljedeću postaju majušne kućne manufakture: u majčine ruke. Predenje i šivanje koje rezultira izradom odjeće tako se suvereno potvrđuje kao ženska djelatnost, barem u smislu odjevnih predmeta namijenjenih svakodnevnom nošenju „običnih“ ljudi, za razliku od svijeta visoke mode. Pristankom na izradu nove odjeće za djecu³ majka se na polju obiteljskih odnosa pozicionira kao (djeci) dobra figura. Da se u stihovima navodi nešto poput

Al’ nas mama samo gleda

njoj se nikad šivat’ ne da

vrijednosna ocjena majke i od strane djece, kao i od strane slušatelj/ice bila bi znatno drugačija; majčino odbijanje da se kao dobra realizira činom šivanja dječje odjeće grubo bi narušilo idealizirani obiteljski prostor pjesme, kao i dodijeljenu joj ulogu „anđela u kući“.

Podjela na unutrašnji prostor domaćeg ognjišta kojemu pripadaju majka i djeca (i maca) te vanjski, očev teritorij uspostavljena je ne samo tematski već i formalno, raspodjelom po strofama. Završna strofa pripada dječjim projekcijama na (trenutno) odsutnog oca; štoviše, čini se kako je čitav složeni posao tkanja, šivanja i odijevanja nove, lijepe odjeće isključivo u funkciji spektakla za očeve oči. Djeca, naime, novo ruho namjeravaju obući tek

(…) kad tata dođe kući,

čime se sam čin njegovog dolaska uspostavlja kao poseban, svečan trenutak, za kojega je rezervirana jednako tako posebna odjeća. Očeva reakcija s kojom računaju djeca posebno je znakovita – ovisno o verziji tata će zbog takvog pažljivo osmišljenog postupka djece biti ili sretan ili, kao nešto ranije majka, dobar te će svako dijete biti nagrađeno njegovim zagrljajem. U slučaju potonjeg, dobrota majke konstruira se putem obavljanja fizičkog rada koji rezultira materijalnim dobrima za djecu.⁴

Percipiranu očevu dobrotu uvjetuje njegova emocionalna reakcija, odnosno fizičko iskazivanje nježnosti spram djece. Djeca ne iskazuju potrebu da odijevanjem u novo ruho obraduju majku (koja ga se valjda ionako nagledala dok ga je šivala), s obzirom da njezina stalna prisutnost u prostoru kućanstva ne ostavlja prostor za posebnost niti zahtijeva proslavu, pa niti osobitu pažnju. Jednako tako, izostavlja se moguća majčina emocionalna reakcija na pomno osmišljen izgled djece – važno je isključivo očevo odobravanje.

Naposljetku, trud uložen u predstavu za očev dolazak otvara pitanje dužine očeve odsutnosti. Čini se pomalo pretjeranim kako djeca čitav plan razrađuju u slavu svakodnevnog očevog dolaska s posla, jer se ipak radi o uobičajenoj dnevnoj rutini, ne spektaklu. Ovakav je scenarij ipak zamisliv ukoliko otac inače s posla dolazi nervozan i premoren (dakle, nije sretan) i uskraćuje nježnost djeci (pa nije ni dobar), pa se ona nadaju kako će ga igrokaz s novom odjećom odobrovoljiti i od njega tako iskamčiti toliko žuđenu fizičku manifestaciju očinske ljubavi.

Druga je mogućnost da je otac odsutan duže vrijeme te stoga manje čudi što se njegov povratak očekuje s posebnom pažnjom. Znakovito je i to što je dječji monolog upućen maci i slušatelji(ca)ma usmjeren na nedefiniranu, nejasnu i time nesigurnu budućnost. Ne zna se kada će točno tata doći kući; moguće je da se ne vrati nikada.

Maca već kraj peći drijema

Ali tate doma nema.

Teku dani, cure sati

Nema traga našem tati.

Naslovnica: Jan Steen – Djeca uče mačku plesati; u tekstu: Albert Anker – Djevojka s mačkom.

1. Web-stranica jednog dječjeg vrtića tako, primjerice, u okviru projekta Tradicijske igre i običaji pjesmu definira kao „hrvatsku narodnu“.
2. Vidi, primjerice: Lucy Maud Montgomery: Anne od Zelenih zabata
3. Na žalost ili sreću pjesmica ne otkriva točan broj djece, i sukladno tome, odjevnih predmeta koje treba izraditi; jedino što se pouzdano može znati jest da se radi o više od jednoga djeteta.
4. Verzija pjesmice navedena u Pet stoljeća hrvatske književnosti oca u potpunosti izbacuje iz dječjeg narativa i umjesto njega uvodi lik tetke, čijim se dolaskom prostor domaćinstva u potpunosti sužava i određuje kao isključivo dječje-ženski teritorij. Umjesto emocionalne reakcije koju lijepom vanjštinom žele dobiti od oca, djecu u ovom slučaju zanima opipljivi, jestivi dobitak koji će si perfidno osigurati igranjem na kartu tetkine slabosti – za razliku od nedokučivosti odsutnog oca, s tetkom djeca znaju na čemu su:

   Djeca i maca

   Pokraj peći maca prela,
   Do nje dobra djeca sjela
   Pak joj tako šaptat stala:
   „Predi pređu, maco mala,
   Mi ćemo si platno tkati,
   Platno našoj mami dati,
   Mama će nam dobra biti,
   Nove halje nam sašiti.
   I kad tetka dođe kući,
   Halje ćemo si obući.
   A jer to je radost njena,
   Lijepo djeca obučena,
   Umah će nas k sebi zvati,
   Svakom jednu žemlju dati.”