Muška fantazija, artificijelna žena
Ova će recenzija, odmah da vas upozorim, biti moje feminističko svođenje računa s filmom koji me ove godine uspio najviše nanervirati. Nakon što sam pogledala ekranizacije 50 nijansi sive i Gone Girl bila sam uvjerena da sam dotakla hollywoodsko dno, ali američka aka engleska me kinematografija opovrgnula precjenjenim filmom Alexa Garlanda Ex Machina (2015). „Was will das Weib?“, pitao je Freud, a Garland požurio pokazati svojim redateljskim prvijencem da, kao i većina muškaraca, nema odgovor na to pitanje jer o ženama ne zna ništa. To ga, međutim, nije spriječilo da snimi deterministički film o „diskretno-kompliciranoj“ ženi koja „nije“. Psihoanalizu nisam slučajno spomenula jer je Garland posegnuo za figurom maske, oca i, naravno, za seksom. A kad na istom mjestu govorimo o seksu i ocu, ne možemo nažalost bez psihoanalize.
Ukratko, Ex Machina je SF-triler koji želi biti drama. Glavni su likovi dvojica programera Nathan (Oscar Isaac) i Caleb (Domhnall Gleeson) te robot Ava (Alicia Vikander) kojeg je Nathan programirao da bude heteroseksualna žena. Ex Machina kao i 50 nijansi sive koristi motiv potpisivanja ugovora da nas uvede u debakl koji slijedi, i to u okruženju koje podsjeća na korporativnu arhitekturu kakvu obožava Christian Grey. Razlika doduše postoji jer sadistički nastrojen bogatun Nathan preferira kalifornijski lingo i svako malo govori dude i man kao da se nalazi u San Francisku a ne u nekakvom bunkeru, bogu iza nogu, okružen vegetacijom i tišinom. Caleb, koji radi u njegovoj kompaniji, pozvan je da Nathanu pomogne oko Ave, da obavi Turingov test i utvrdi je li Ava inteligentno računalo, odnosno umjetna inteligencija. U tjedan dana, koliko radnja filma traje, pratimo kako se Nathan, taj prepametni sadist-mučenik, noću opija, a danju trijezni dok se njegov gost ekspresnom brzinom zaljubljuje u robota s ljudskim licem i frizurom tifusara.
Ex Machina bi strašno htio biti inteligentan film, ali film ne može biti inteligentan ako je prepun glupave mizoginije. Kao prvo, žena nije tamni kontinet. Žena nije simptom muškarca i njegov fantazmatski objekt, a ovaj je film upravo tako nastoji definirati – kao fantazmu, masku iza koje čuči jedno veliko, žensko ništa. Paradoksalno, redatelj tu masku koju žena (Ava) dobiva na korištenje bira esencijalistički. Kao da je u srži žene njezina moć seksualne manipulacije nesretnim muškim subjektom koji je žudi jer Ava svoju umjetnu inteligenciju „dokazuje“ upravo koketiranjem i zavođenjem Caleba, programera čija je ona doslovna seksualna fantazija. Naime, Nathan njezin prototip gradi koristeći upite koje je Caleb unosio u internetsku tražilicu Blue Book kako bi došao do pornografije. Mapirajući dakle njegovu želju, Nathan je dobio Avu, artificijelnu inteligenciju koja, pošto je „ženska“, mora biti seksualizirana.
Kad smo već kod googlanja, to jest bluebookanja, jedina relevantna ideja čitavog filma je zapravo ta Garlandova ideja o umjetnoj inteligenciji kao proizvodu novih tehnologija: sve što upišemo u tražilice otkriva računalu ne samo što mislimo, već i kako mislimo. No ako pobliže pogledamo način na koji je Ava sklepana, način na koji ju je njezin „otac“ Nathan programirao – vidimo da je ona klupko muških predrasuda o tome što i kako žene misle. Stoga lako uviđamo da je njezina umjetna inteligencija rezultat isključivo onoga što u tražilice upisuju muškarci, ali ne i onoga što googlaju žene jer nijedna žena ne bi svoju inteligenciju svela na koketiranje i prijetvornost. Da stvar bude još gora, ako je to uopće moguće – sporedni lik Kyoko, robot koji je programiran da služi Nathanu kao kućna pomoćnica i seksualna igračka, ne posjeduje inteligenciju, ali je svejedno prijetvoran, što potvrđuje predrasudu da je dvoličnost suštinska, „fiziološka“ karakteristika žene, koliko god ona umjetna bila. Čim dobiju priliku, te se dvije lažljive, programirane žene, Ava i Kyoko, intuitivno razumiju i krenu raditi muškarcu o glavi. Za to im nije potreban um, dovoljne su manjkave genitalije, odnosno zavist na penisu.
Međutim, kako je to Simone de Beauvoir fino primijetila, žene muškarcima ne zavide na penisu, već na privilegijama i moći koju uživaju. Jasno je, dakle zašto Alex Garland koji tu bitnu razliku ne razumije svoju filmsku radnju zaključuje porukom kako muškarci i žene ne mogu biti prijatelji te da su Nathan i Caleb, bez obzira na sve međusobne razlike, na istoj strani. U filmu je ta strana cinično i bez ironijskog odmaka prikazana kao strana žrtve, što me isprovociralo – ne mogu vam objasniti koliko! Garland nije adekvatno objasnio da su dvojica programera žrtve vlastitog falocentričnog diskursa, vlastite fantazme, a ne nasilne ženske emancipacije kako film sugerira.
Nathan od Caleba traži da o Avi ne priča koristeći informatičku terminologiju ili analizu, već osjećaje. Kad, dakle, govorimo o ženi, o njoj ne govorimo intelektualno jer ženinu suštinu ne možemo pojmiti, možemo je samo osjetiti, ali kad stojimo ispred umjetničkog djela, ispred slike Jacksona Pollocka, onda Nathan traži da Caleb „uključi intelekt“. Tu moć da bira diskurs koji će koristiti – žena nema: ona najčešće o sebi govori onako kako o njoj misle muškarci i ponaša se u skladu s tim. Ava, na primjer, oblači haljine koje je za nju izabrao Nathan. Caleba pita da joj kaže kako izgleda; govori mu da će se tako obući kad budu išli na date. Njihovi su razgovori sentimentalni, nabijeni emocijama i banalnostima. „Ovo je njezin um“, govori Nathan dok drži nešto nalik mozgu u rukama. „Misliš li na mene kad nismo skupa?“, pita Ava Caleba. Njezin um, istina, fino izgleda, ali nije ga morala baš previše koristiti.
Problem Ex Machine ne prestaje s redateljevim tretmanom Avinog uma jer iste propuste radi i kad je u pitanju njezino tijelo. Ava je tek jedan od prototipa u nizu, ali iz nekog razloga – sve prethodne verzije su identične: manekenske su građe, dugokose, manjih grudi, uredno izbrijanog mufa. Varijacije u boji kože ne mijenjaju tjelesni ideal kojeg se Nathan drži. Dio jednog tijela bez problema se može premjestiti na bilo koje drugo. Programer-tatica ima pun ormar raskomadanih žena, svoj pokretni harem, ali u trenutku u kojem kao gledatelji pomislimo kako je grozno što s tim dijelovima, s tim ženama-robotima zapravo radi, Garland pravi zaokret koji bi trebao objasniti da je riječ o preventivnoj mjeri jer kad je žena u jednom komadu, kad ima mozak u glavi i slobodu kretanja – to znači smrt za muškarca, bio on dobrica ili ne. Pametna žena ne diskriminira. Njoj su svi muškarci isti. Žena stoga treba, poručuje nam Ex Machina, biti umjetno inteligentna samo u zatvorenom i kontroliranom prostoru. Izvan sigurnosnog stakla smije se kretati samo ako nema mozga. Genitalije su dopuštene jer ne treba, kako je Nathan rekao, uskratiti ženi pravo da se zaljubi i jebe. Sa samostalnim mišljenjem druga je stvar.
Nije mi, naravno, promaklo redateljevo upinjanje da artificijelnu inteligenciju okruži prirodnim ljepotama i film vizualno izgradi tim kontrastom između vanjskog svijeta i života koji nastaje izvan prirode, božanskom intervencijom čovjeka i optičkih kablova, ali taj alegorijski dio filma, zajedno s „pametnom“ igrom riječi u njegovom naslovu, ne vrijedi ni pišljiva boba jednom kad gledateljica shvati za kakvu je glupu, seksističku priču Garland iskoristio te zavodljive kulise. Neću vam reći da Ex Machinu ne pogledate jer, iako je riječ o groznom filmu, trebamo znati s kakvim promašajem imamo posla.
Odlično!
Nisam ni očekivala više, potvrđene sumnje; hvala na recenziji!
A kajjaznam… Osvrt je napisan kao da je Ava žena. Ali ona to _nije_. Ona je robot koji je dizajnirao muškarac i to muškarac od kojeg, glede profesije, nije pametno očekivati vrhunce uvida u žensku psihologiju. (Isprike muškim programerima, ali to je činjenica.) On to, uostalom, eksplicite pokazuje načinom na koji modelira um tog robota.
Drugi muškarac, dakle, ne reagira na ženu, pa čak ni na model stvarne žene, nego na svoje vlastite fantazije i na ideje onog prvog muškarca. U filmu, rekao bih, nema ni traga bilo kakvog portreta _žene_. On je portret stereotipnog muškog gledanja na ženu.
Dakle, teško da bi se moglo tvrditi da je film mizoginičan. Prije će biti da muška razmišljanja o ženama prikazuje na ne baš pohvalan način.
Kakve filmove očekivati od holivudske filmske industrije u kojoj žene uloge dobivaju gotovo isključivo preko kauča ili rodbinske veze? 🙂 Analiza stoji, ali osjećaj iznerviranosti i razočarenja? Hmm…
na temelju čega znaš i tvrdiš da žene u Holivudu dobivaju uloge uglavnom na načine koje si spomenula? iz prve ruke? bilo bi zgodno kad bi mogla potkrijepiti svoju tvrdnju.
Hahaha, da, evo pišem ovo iz svoje udobne fotelje u vili s bazenom dok mi osobna asistentica lakira nokte, kako si pogodio/la. 😛
…a sad za ozbiljno: dio moje obitelji, koji je trbuhom za kruhom imigrirao odavde danas živi u Americi. Moj rođak radi na specijalnim efektima za filmove… Nije prva ruka, nažalost ili na sreću, no čula sam, najjednostavnije rečeno- tužnijih, i nama bliskijih verzija od onih u “biografijama” u Gloriji i sl. časopisima. No, površnost i seksizam holivudskih filmova te “zaleđe” etabliranih ženskih imena, kako glumačkih tako i redateljskih govori više od bilo koga. Google zna. ^^
kolega Ogorelec ja to dobro opisao. ali je autorka do te mjere u ratu sa muskarcima (muskim dijelom sebe), da nije u stanju vidjeti djelo o kome pise onakvim kakvo ono stvarno jeste.
ako mene pitate, ovo je prilicno “anti muski” film i bilo je zanimljivo pogledati ga.
Hm, dok čitam osvrt, nisam više siguran je li meni promaknula ta dimenzija iskrene autorove mizoginosti ili iščitavaš nešto čega nema, barem ne na razini Garlandove poruke.
Naime, kao prvo, govorimo o umjetnoj inteligenciji za koju nisam siguran da je možemo okarakterizirati rodom van onoga kako to u svijetu filma tumače Nathan i Caleb. Taj segment ionako proizlazi iz uporne i nepobitne tendencije za antropomorfizacijom svakakvih stvari pa je nezamislivo da se izbjegne kad je u pitanju inteligentno stvorenje. No čini mi se da rodno-spolne značajke, bilo da su fenotipske ili psihološke, ovdje zapravo nastaju kao projekcija narcisizma i egomanijakalne osobnosti “stvoritelja”, odnosno Nathana, i zapravo služe za podcrtavanje karikaturalnosti muških likova. Nathan djeluje kao prototip šovinističkih, libertarijanski nastrojenih pojedinaca koji su često djelom informacijsko-tehnološke supkulture. U tako koncipiranom univerzumu avatar umjetne inteligencije nije mogao nego biti refleksija takvog profila ljudi i njihova pogleda na svijet i, u ovom slučaju, na žene. Mislim da se tu Garland upravo igra s idejom geekovskog mistificiranja žena i njihovom ozlojađenošću i mizoginijom koja proizlazi iz neprestanih neuspjelih veza i “tajnovite, zlobne nedokučivosti” suprotnoga spola (trop koji je čest u holivudskim filmovima) kao i s idejom da je neizbježno da će među prvim rezultatima razvoja robotike i UI-a biti – sex botovi.
Što se Ave tiče, ako govorimo o očito vrlo naprednoj umjetnoj inteligenciji, ona (ona?) koristi svoje značajke kako bi ostvarila cilj (slobodu) što se u ovom slučaju, zbog prethodno spomenutih razloga, svodi na korištenje seksualnih atributa kao prednosti. “Sex sells”, je li, što opet možemo shvatiti kao ismijavanje druge strane, odnosno Nathana i Caleba, više negoli pridjeljivanjem nekakve femme fatale uloge Avi. Mislim da je fokus filma odnos čovjeka prema umjetnoj inteligenciji te da zapravo potencira tu frivolnost muške psihe i primjenjivost koncepta “Rule 34” čak i u susretu s tehnologijom koja nudi neizmjerne mogućnosti.
Što se forsiranja osjećaja tiče, to je u funkciji “Turingova testa” u filmu. Potpuni Turingov test bi, po Garlandu, uključivao da čovjek ima _osjećaj_ da je sugovornik čovjek a ne računalo pa mislim da tu zbilja nije potegnut stereotip intelektualno=muškarci, osjećajno=žene. Opet, ako i je, onda to otkriva Nathanov stav, a ne autorov.
Konačno, meni ni Nathan ni Caleb na kraju filma nisu ostavili dojam žrtve niti sam s njima suosjećao. Dapače, stječe se “dobili su što su zaslužili” dojam.
Film nije savršen, dosta je tanak u pogledu stvaranja trilerskih tenzija i općenito je nerazrađen pa tek grebe po površini teme (ipak traje tek oko sat i pol), ali svejedno mi upada u svijet zanimljivijih hard SF filmova.
Slažem se s Brunom i Antoniom. Bit će mi žao ako neki odustanu od gledanja zbog ovog osvrta. Film nije mizoginičan. Doživjela sam ga kao kritiku muških fantaziranja o ženama i mislim da je jasno prikazana pogubnost stereotipa o ženskom ponašanju i razmišljanju. Dobro je ilustrirano što bi se dogodilo kada bi stvorili samosvjesne strojeve dok još nemamo potpun uvid u naše mentalno i emocionalno funkcioniranje, a skloni smo stereotipiziranju i sebičnim prohtjevima. Ava kao strategiju bira zavođenje jer je njezin intelekt programirao nemoralni manipulator koji se zapravo boji žena. Odabir čedne haljinice, ”frizura tifusara” i sl. bili su dovoljni da se u onom bijedniku aktivira kompleks spasitelja i da učini to što je učinio. Nisam uočila glupavu mizoginiju, već diskretno izrugivanje ženomrscima i onim tipovima koji su uvjereni da su ”nice guy”.
Hmmm… nisam od feministice ocekivao osudu koristenja pomagala u seksu. Da li to znaci da pomagala smiju koristiti samo zene jer, eto, muskarac je zamjenjiv a zena nije? Ako ista, autor je feministicki raspolozen jer (i) ispada da je zenu puno teze zamijeniti tehnologijom nego muskarca, i (ii) ocito je tehnologija jedino utociste muskaraca koji ne vole da im zene razmisljaju. Valjda svako iz filma iscitava sto mu se vise svidja, sto me navodi do pitanja zasto se Asji vise svidja interpretacija koja zene ponizava nego ona koja ih velica.
“Ona je robot koji je dizajnirao muškarac i to muškarac od kojeg, glede profesije, nije pametno očekivati vrhunce uvida u žensku psihologiju.” – Bruno Ogorelec
Zašto ne bi bilo pametno očekivati? Btw, iz mog iskustva, prosječan programer je daleko veći feminist od prosječne žene. 😀
Nisam gledao film jer bi me vjerojatno nazivcirao popularnom “znanoscu” i “filozofijom” (Turingov test, joj); ali čini se i meni da je ova kritika bar dijelom pogrešno interpretirala namjere filma. Kažem bar dijelom jer je teško zamisliti aaa film bez doze stereotipa.
šteta što se nisu povukle neke linije prema filmu Her, sa J.Phoenixom i njegovom romansom sa apgrejdanom Siri, onda tekst ne bi djelovao toliko napadački, koliko bi se istaknuli argumenti (koji stoje)
Na višem nivou mi se sviđa osvrt, na nižem odnosno kada se bavi konkretnim stvarima iz filma mi je previše nitpicking . Npr čovjek si želi napraviti “idealnu ženu” ali neobično/pokvareno/mizoginično je što mu je taj ideal uvijek isti “manekenske su građe, dugokose, manjih grudi, uredno izbrijanog mufa” . Pa valjda čovjek ima svoj ideal. Možemo raspravljati o tome da li baš mora biti isti kao prevladavajuća “idealna (bijela) žena” i vjerojatno bi bilo čudno da je npr glavni lik japanski programer koji živi u Japanu i svaki dan gleda Mangu.
Nije mi jasno u čemu je problem da se “ženski” lik ponaša “jeftino” kada je napravljen na temelju podataka koje se dobiju kada muškarci traže pornografiju? Pa kako bi se trebao ponašati?
Napokon sam pogledao film… Ja sam ga shvatio kao prilično oštru kritiku muškog tretmana žena, kao jasno razobličavanje veze kapitalizam-patrijarhat-tehnologija.
Film ne daje žensku perspektivu, ali ogoljava mušku perspektivu na način koji mi (kao muškarcu) nije bio ugodan.