Napišem “žena” i bude žena

1. Život je izašao iz mora tako da je tu početak: nalazimo se pored puste, stjenovite obale mora. Sunce blješti. Procijenite želite li dlanom zasjeniti oči ili škiljiti (nemate sunčane naočale). Procijenite intenzitet vjetra, s obzirom na to kad vam kosa izgleda najbolje i koliko ste dramatični. More je ovdje možda metafora za više stvari.

2. Metafore su oruđe feminističkih tekstova jer teorijske koncepte čine opipljivima. Crna američka feministkinja Kimberlé Crenshaw piše o raskrižju u kojem promet dolazi iz svih smjerova. „Diskriminacija, kao promet na raskrižju, može teći u jednom smjeru i može teći u drugom. Ako se na raskrižju dogodi nesreća, mogu je uzrokovati auti koji putuju iz različitog broja smjerova, a nekad i iz svih. Slično tome, ako je crna žena ranjena jer je na raskrižju, njezina ozljeda može biti rezultat spolne ili rasne diskriminacije“. Tako njen pojam intersekcionalnosti (eng. intersection – raskrižje) dobiva slikovitost.

3. „Intersekcionalnost“ nastaje 1989., no crne su žene od vremena ropstva u SAD-u koristile brojne pojmove kako bi opisale presijecanje spolnih, rasnih, klasnih i drugih opresija u vlastitim životima. Slaba prisutnost crnih žena i njihovih teorija u središnjem ili mainstream feminizmu, koja se u nešto manjoj mjeri događa i danas, u prvom valu pokreta bila je posljedica njegova besramnog rasizma. Američke sufražetkinje, uključujući perjanice Susan B. Anthony i Elizabeth Cady Stanton, većinom su zagovarale bijelu nadmoć („Bijeli će suprematizam biti osnažen, ne oslabljen, ženskim pravom glasa“).

4. Od svojih začetaka, feminizam je teoretizirao o „ženi“ kao nježnijoj, osjećajnijoj i slabijoj od „muškarca“, vezanoj uz dom/obitelj i seksualiziranoj unutar patrijarhata, te izvodio svoja rješenja iz tih kritiziranih postavki. Premda potpuno validna za bijele žene srednje klase, ta su se teoretiziranja ženskosti pokazala nedostatnima da obuhvate iskustva drugih žena.

5. Uzmimo u obzir da je more prozirno kad ga stavimo u bocu iako uvijek mislimo da je plavo.

Autor svih fotografija: Eric Cahan

6. Na skupu u Akronu 1851., Sojourner Truth rekla je: „Onaj muškarac tvrdi da ženama treba pomagati da uđu u kočije i podizati ih preko rupa, i da svugdje moraju imati najbolje mjesto. Meni nitko ne pomaže s kočijama, ni blatnim lokvama, niti mi daje najbolje mjesto! A nisam li ja žena? Pogledajte me! Pogledajte moju ruku! Mogla sam orati i saditi i nositi to u štagalj i nijedan muškarac nije bio ispred mene! A nisam li ja žena?“. Truth je bila glas ženskosti nevidljive u tadašnjem feminizmu i utjelovila ono o čemu piše crna marksistička feministkinja Gloria Joseph: crne se ropkinje nikad nije vidjelo kao „ženstvene“. „Na poljima i na plantažama, kad su radile i kad ih se kažnjavalo, bile su tretirane jednako kao muškarci“.

7. Pojmovi feminizma koji uvijek (prešutno) govori o bijelim ženama s vremenom doživljavaju prilagodbu. Moya Bailey prije pet godina skovala je termin „misogynoir“, koji Trudy s bloga Gradient Lair definira kao „specifično anti-crnu mizoginiju“. Trudy piše da crne žene „kroz nasilnu maskulinizaciju“ i istovremenu „hiperseksualizaciju koja crnu ženskost svodi na seksualni objekt bez statusa osobe“ rod doživljavaju kao „ne-žene“. Pojam misogynoir prema njoj je „konceptualiziran kao način da se objasni da je to više od rasističke mizoginije ili čak objektivizacije“: radi se o potpunoj dehumanizaciji crne ženskosti, kao suprotnosti i opreci bijeloj.

8. Neke feministkinje, pogotovo bijele feministkinje srednje klase koje još uvijek dominiraju pokretom, takvo bujanje sve preciznije terminologije i postojanje feminističkih skupina koje su odvojene i izrazito kritične prema mainstreamu vide kao nepotrebno dijeljenje i slabljenje sestrinstva, a nerijetko i kao za feminizam destruktivnu silu (o „Toxic Twitteru“ čitajte u sjajnom tekstu Shaadi Devereaux). Propuštaju prepoznati da slabljenje sestrinstva nekad znači tek slabljenje potpune prevlasti jedne njegove struje. „Patroniziranje crnih žena bilo je jedno od sredstava koje su koristile da nas podsjete kako je ženski pokret ‘njihov’ – da možemo sudjelovati jer su nam one to dopustile“, piše bell hooks¹ o iskustvima crnih žena u feminističkim prostorima. Zbog vlastite potlačenosti, neke feministkinje ne mogu ili ne žele vidjeti svoje opresivno djelovanje prema ostalim skupinama s ulozima u feminizam. Među tim skupinama želim posebno istaknuti trans žene.

9. Odjednom, u daljini vidimo ogroman val.

10. Trans aktivizam i transfeminizam („transrodni pogledi na feminizam ili feministički pogledi na transrodna pitanja“²) proširili su dotadašnje feminističke razgovore o rodu i spolu. Za manje upućene čitatelje, ponovimo neke osnovne pojmove. „Riječ ‘transrodno’ opći je termin koji se se koristi kako bi se opisalo osobe koje se ne poklapaju ‘s društvenim očekivanjima i pretpostavkama o muškosti i ženskosti; uključuje ljude koji su transpolni (koji žive kao pripadnici roda različitog od onog koji im je pripisan po rođenju), interspolni (koji su se rodili s reproduktivnom ili spolnom anatomijom koja ne odgovara tipičnim definicijama muškog ili ženskog) i genderqueer (koji se identificiraju izvan binarne opreke muško-žensko), kao i one čije se rodne ekspresije razlikuju od njihovog anatomskog ili doživljenog spola (uključujući transvestite, drag izvođače, maskuline žene, ženstvene muškarce, itd)’. Osobe koje su u životu proživjele samo poklapanje svog ‘podsvjesnog’ i tjelesnog roda nazivaju se cisspolnima, tj. cis osobama“³. Da bismo razumjeli kako će ti pojmovi zakomplicirati feminističke diskurse, moramo nakratko ući u špilju gdje obitavaju dva tajanstvena bića, spol i rod.

11. Drugi val feminizma donio je podjelu na spol kao biološku datost (= spolne organe) i rod kao poimanje spola u društvenom kontekstu, odnosno društvena očekivanja od muškaraca/muškosti i žena/ženskosti u obliku različitih ponašanja, praksi i obaveza koji su pojedinom rodu pripisani (= rodne uloge). Tu je distinkciju bilo bitno napraviti jer su joj prethodila stoljeća seksističke znanosti i medicine; profesora, doktora i filozofa koji su ženinu inferiornu društvenu poziciju objašnjavali kao rezultat njene biološke inferiornosti. Biologija, tvrdili su, žene sprečava da se približe mogućnostima muškog roda. U jednom od bezbrojnih primjera, žene nisu smjele studirati jer je taj mentalni napor u njih mogao izazvati „anorexiju scolasticu“. Tojest, pokušaj učenja kod ljepšeg i slab(oumn)ijeg spola doveo bi njegove pripadnice do rapidnog mršavljenja i slabljenja. Možemo zamisliti njihova onemoćala tijela na podovima fakulteta, gdje kao ribe na suhom zure u muškarce koji virilno utrčavaju u učionice – sve zbog nesposobnosti da probave taj napor za koji su muškarci stvoreni. Feminizam je stoga čvrsto postulirao da je rod, za razliku od (biološkog) spola, kulturni konstrukt koji usvajamo socijalizacijom i internalizacijom poruka o primjerenom rodnom ponašanju, kojima smo bombardirani od rođenja. Drugim riječima, ništa od onoga što prepoznajemo kao „ženskost“ ne proizlazi iz onoga što se nalazi u ženskom tijelu – bila to maternica ili mozak.

12. U odličnoj knjizi Delusions of Gender, Cordelia Fine hvata se u koštac s ogromnim brojem pop-znanstvenih knjiga i znanstvenih članaka koji iz sitnih razlika u strukturama mozgova izvlače velike zaključke o biološkim razlikama između muškaraca i žena i tako objašnjavaju njihove rodne uloge, te takvu šlampavu znanost naziva „neuroseksizmom“. „Zasad, sve razlike u mozgu za koje se mislilo da objašnjavaju odnose spolova na kraju su bile odbačene. No, prije no što bi se to dogodilo, spekulacije bi postale činjenice, posebno u rukama nekih popularnih autora. Stigavši u javnost, ove bi takozvane činjenice o muškom i ženskom mozgu postale dio naše kulture, češto plutajući njome i nakon svog roka trajanja. Tu bi davale potporu i legitimitet rodnim stereotipima koji su u dodiru s našim umovima, tako pomažući u stvaranju upravo onih rodnih nejednakosti koje neuroznanstvene tvrdnje žele objasniti“.

Rodnu nejednakost neprestano učimo iz svog okruženja, nesvjesno i implicitno (putem „implicitnih asocijacija“), jer sve što vidimo i čujemo utječe na naše umove, ali i mozgove. Kauzalost geni –hormoni – mozak – okruženje, piše Fine, danas se smatra reliktom, jer su naša biologija i društvo u neprestanoj interakciji – mozak se doslovno mijenja pod utjecajem naših misli i ponašanja te našeg okruženja. Zahvaljujući tome, rod nije fiksan – „savitljiv je, prilagodljiv i promjenjiv“.

13. Šum je sve glasniji i s prvim kapljicama na licu shvaćamo da je udar neizbježan.

14. Kad je Caitlyn Jenner rekla Diane Sawyer da je „njezin mozak više ženski nego muški“ i zato se u 65. godini života odlučila na tranziciju, neke su feministkinje morale reagirati. Elinor Burkett napisala je za The New York Times tekst „What makes a woman?“, koji započinje nezadovoljstvom izjavom Jenner, kao i njenom ženskošću: „korzet koji podiže dekolte, erotične poze, puno maskare“. No Cailtlyn je bila tek povod za ispisivanje šire kritike trans aktivizma, kojeg Burkett, doduše, gotovo pa poistovjećuje s Jenner. Tako trans pokret optužuje za rodni esencijalizam, zbog lociranja ženskosti u ženskom mozgu, za antifeminizam, jer trans žene utjelovljuju sve seksističke stereotipe o ženskosti, i za ugnjetavanje žena zahtjevom da rekonceptualiziraju same sebe, zbog inzistiranja trans zajednice na rodno osjetljivijem jeziku. Burkett zaključuje da će feministkinje „sretno, s ljubavlju“ prihvatiti trans zajednicu u svoju borbu, ali to neće moći uključivati utišavanje, brisanje i preimenovanje ženskih iskustava i identiteta.

15. Taj tekst, koji je čak i naš Centar za ženske studije podijelio na svojoj Facebook stranici, tendenciozno i pogrešno predstavlja trans žene i trans aktivizam, bez dobre namjere da zaista uspostavi dijalog sa zajednicom. Njena analiza može djelovati objektivno ljudima koji se nikad nisu susreli s onime što se naziva „trans debatom“⁴, ali Burkettičin je položaj u njoj očit onima koji jesu. Za detaljnu analizu preporučit ću (toplije od vrućeg ljeta) ovaj tekst Caryja Gabriela Costella, no on je u najkraćim crtama ovakav: Burkett ne vjeruje zaista da su trans žene – žene. Govori o njima kao o osobama „koje nisu živjele cijeli život kao žene“ i „muškarcima koji su zbacili plašt muškosti“. Osim toga, znakovito, skraćenicu „TERF“ („trans-exclusionary radical feminist“) naziva „novom trans uvredom“.

16. TERF je izraz koji se koristi za radikalne feministkinje koje isključuju trans žene iz ženskih (feminističkih, lezbijskih) prostora i zajednica. Iste radikalne feministkinje izraz vide kao uvredljiv i pogrdan, nekad i kao govor mržnje, i uvijek kao izraz delegitimacije feministkinja čiji su stavovi, njihovom terminologijom, „rodno-kritični“. (Ironično je stoga što je skraćenicu TERF smislila cis radikalna feministkinja, kako bi se radikalne feministkinje koje nemaju negativne stavove o trans osobama odvojile od onih koje imaju.) Želja trans žena da sudjeluju u ženskim prostorima prema ovim je feministkinjama tek pokušaj muškaraca da uđu u ženske prostore i prisvoje ih kao svoje ili dobiju seksualni pristup ženama. Jer trans žene, da utvrdimo, za njih nisu žene već muškarci. Jer su TERF-ovke, da se ne zavaravamo, esencijalisti – muškarca i ženu za njih definira spolni organ (a nekad i misteriozna muška ili ženska energija).

17. I samo tako, nos nam je pun zapjenjene slane vode koja peče za grlo.

18. Ni da se postavim na glavu, ni s nogama na stropu, ni da se nebo prevrne, ne bih mogla u idejama rodno-kritičnog radikalnog feminizma pronaći išta osim isključivosti, transfobije i lošeg osjećaja u trbuhu. No prijeđimo sad s riječi na tijela i natrag u mozak Caitlyn Jenner. Njena je izjava o ženskom mozgu promašena jer ženski i muški mozak ne postoje, no Jenner nije ni znanstvenica ni filozofkinja, nego žena koja vlastitim riječima pokušava objasniti (dijelom zato što cis većinu uvijek zanima ZAŠTO KAKO ZAŠTO) svoju osobu, svoje osjećaje, svoje želje i svoj identitet žene kojoj je pri rođenju pripisan muški spol. Vokabular za to, koji nije medicinski, još uvijek je u nastajanju. U knjizi Whipping Girl, Julia Serano predlaže ranije spomenuti pojam „podsvjesnog spola“: „možda najbolje mogu opisati kako osjećam svoj podsvjesni spol time da mi se čini da, na nekoj razini, moj mozak očekuje da moje tijelo bude žensko“.

20. Izbacili smo biologiju kroz vrata i vratila se kroz prozor. U sljedećoj knjizi, Excluded, Serano (biologinja po struci) piše kako su je zbog te izjave optuživali za esencijalizam, a problematični su bili i opisi utjecaja hormona koje je uzimala. Serano je itekako svjesna da feministkinje i queer aktivistkinje imaju dobrog razloga sumnjati u sve što smrdi na biološki determinizam, no ističe kako se ta skepsa pretvorila u a priori negativan stav prema biologiji. Svaki spomen toga kako biologija može utjecati na rod nekome će donijeti etiketu seksista, jer seksisti su ti koji redovito (zlo)upotrebljavaju biologiju. Zbog štete koju je njeno seksističko i neispravno korištenje učinilo, biologija kao znanost za feminizam je tabu.

21. Serano pak predlaže vlastiti holistički model roda i seksualnosti koji počiva na tri postavke. Prvo, svi smo biološki slični na mnoge načine, ali smo isto tako proizvod biološke varijacije – nitko ne dijeli naš jedinstveni genetski i psihološki ustroj. Iako dijelimo istu kulturu ili društvena očekivanja i norme, svi smo i jedinstveno društveno pozicionirani – nitko ne dijeli naš specifični set životnih iskustava ili okruženje. Stoga, iako naša zajednička biologija i kultura mogu stvoriti određene trendove, trebamo očekivati da varijacija naših biologija i životnih iskustava generira raznolikost naših rodova i seksualnosti. Drugo, sva su ljudska ponašanja, pa tako i ona vezana za rod, spol i seksualnost, kompleksne osobine – što znači da se pojavljuju kao rezultat zamršene interakcije bezbrojnih bioloških i društvenih faktora i okruženja. Treće, biološko se nikad ne može odvojiti od društvenog i od svog okruženja. Najbolji je primjer njihove isprepletenosti razvoj mozga. Iako naši mozgovi dijele određenu temeljnu arhitekturu, nevjerojatno su plastični – i kao rezultat naših jedinstvenih okruženja, iskustava i biološke varijacije postaju vrlo individualizirani, što smo već čuli i od Fine.⁵

Zaključuje da „seksizam ne proizlazi iz opservacija da neki ljudi imaju različite sposobnosti i obilježja, nego iz primjenjivanja dvostrukih mjerila na te sposobnosti i obilježja – iz pretpostavki da su neke osobine superiorne, prirodnije ili normalnije od drugih. Kao feministkinje, trebamo osporavati seksistička dvostruka mjerila, a ne trošiti sav trud na uzaludno negiranje bioloških utjecaja na rod i seksualnost“⁶.

22. Duboko udahnemo.

23. „Očito smo multispolna vrsta čija se spolnost/seksualnost proteže duž ogromnog fluidnog kontinuuma, gdje elementi koje zovemo muškima i ženskima nisu suprotni“. Ovo nisu riječi transfeministkinje niti queer aktivistkinje, nego radikalne feministkinje Andree Dworkin⁷. Dworkin to zaključuje nakon nabrajanja 14 točaka (o hormonima, gonadama, kromosomima, itd.) koje pokazuju da binarnost spolova (biološki) nije nimalo jednostavna i očita. Da parafraziram onu rečenicu o pištoljima, biologija ne proizvodi seksizam – seksisti proizvode seksizam. Biologija nas ne hijerarhizira, biologija (+ društvo) proizvodi varijaciju kompleksne ljudskosti u svim kombinacijama svih varijabli – koju kao društva, zajednice i pojedinci proglašavamo više i manje vrijednima, boljima, lošijima, čudnima, normalnima i nenormalnima, iako je jedina realna distinkcija: ono što je često i ono što je manje često.

24. Svi su naši rodni identiteti – naše definicije, izbori, osjećaji i izrazi roda – validni, i bili bi to i da nemaju potporu biologije. Biti skeptičan prema nečijem rodu, osporavati ga ili pak eksplicitno negirati znači staviti se u položaj suca za tuđe svijesti i živote – dehumanizirajuće je, bolno, opasno i izrazito bahato. Naše ljudskosti nisu ni na koji način uvjetovane našim rodom i tijelima.

25. Naša je borba za ravnopravnost zajednička i naša je borba skup mnogih borbi.

26. Ok, more je ful lijepo, ovako veliko i plavo, i drugačije plavo na svakom milimetru i svaki milimetar neodvojiv od drugog.

27. Završimo s ovime. Stereotip trans žena kao hiperfeminiziranih upravo je to – stereotip koji ne odgovara stvarnosti. No čak i da ga se utjelovljuje, puno maskare, dekolte i minicu Caitlyn Jenner možemo vidjeti kao „(p)održavanje rodnih uloga“, „groteskno glumljenje ženskosti“, „podrivanje feminističke revolucije“ i „otežavanje položaja (cis) žena“ (zaista ironično, jer su trans žene jedna od najugroženijih društvenih skupina) jedino ako na stvar gledamo iz vrlo uske cis feminističke perspektive.

Trans žene vjerojatno ne misle da žene definiraju šminka i suknja. Naše mizogino društvo misli. Cary Gabriel Costello piše kako se trans osobe uvijek nalaze pred nemogućim izborom kad su u pitanju rodne norme: ako ih slijede, „često nas se vidi kao hodajuće stereotipe: ‘O, svi ti trans muškarci s njihovom regresivnom muškošću (…). A trans žene su još gore, nose šminku i pete u dućan i puštaju muškarce da ih nadglasavaju kao da feminizam nikad nije izumljen!’. Ali ako prekršimo norme roda s kojim se identificiramo, možemo platiti užasnu cijenu toga da se naši rodni identiteti negiraju i ismijavaju. ‘On je nakaza—lik u suknji koji ni ne zna kako se prave žene ponašaju’“. Costello to naziva kvakom 22 cisseksizma, uvjerenja da su rodni identiteti trans ljudi inferiorni i manje autentični od onih cis ljudi.

Razlog zašto je letvica viša za trans žene nego muškarce taj je da je ženskost uvijek inferiorna muškosti. No za razliku od cis žena, kojima se nesreća ženskosti dogodila, trans žene su je izabrale prigrliti – njihova odluka da budu slabe, a mogle su biti doživljavane kao muškarci, čini ih ne samo inferiornima, nego i devijantnima. To je transmizoginija.

28. Dok trans ženama nećemo tolerirati isti raspon ženskosti koji dopuštamo cis ženama, njihovo ćemo ponašanje ocjenjivati strožim kriterijima. Laverne Cox i ‘seksi, objektificirano tijelo iz crtića’, povikat će bijela cis feministkinja, ne osnažuje nikoga! Nikoga, vikat će, jer ne može shvatiti da je za crne trans žene javna afirmacija ljepote i seksualne privlačnosti radikalna. Jer riječ „transmisogynoir“ predstavlja još jedan dosadan klip pod noge jedine prave Borbe – one bijelih cis žena protiv patrijarhata. Kirijarhat, kao intersekcionalni termin⁸ koji označava umrežene strukture dominacija, moći i svih postojećih -izama, čini se sve privlačniji.

29. Povijest kaže da je Sojourner Truth rekla „Pogledajte moju ruku!“ i ogolila svoju crnu, mišićavu ruku do ramena. Iako vi to ne znate, i ovo je ženskost, rekla je njena ruka, poruka koja putuje do nas već 160 godina.

Feminizam je rad na pretvaranju postojećeg u nepostojeće kako bismo otkrili kako izgleda nezamislivo. „Moramo zaboraviti naučeno o konstelacijama da bismo vidjeli zvijezde“. Zaboraviti i ponovno naučiti: ženskost nije manja od muškosti. Nijedna ženskost nije manja ni od čega.

Naslovna fotografija: Eric Cahan, fotografija neba. Naslov teksta parafraza je stiha iz pjesme “Šuma” Anke Žagar.

1. Citirano iz knjige Excluded Julije Serano
2. Julia Serano,Whipping Girl
3. Citat iz teksta http://muf.com.hr/2014/10/03/feminizam-transfobija-svojeglavost/ prema Juliji Serano
4. u kojoj se zapravo debatira o nečijem pravu na postojanje
5. Fine je posvetila knjigu demantiranju tendendioznog rodnog determinizma, što ne znači da je negirala postojanje i djelovanje biologije, gena, hormona – poput Serano, ona naglašava da su stvari neusporedivo kompleksnije nego što se obično tvrdi.
6. Sve citirano iz Excluded.
7. Iz Woman Hating.
8. Skovala ga je Elisabeth Schussler Fiorenza, više npr. ovdje: http://www.deeplyproblematic.com/2010/08/why-i-use-that-word-that-i-use.html