Da je kuća dobra: o filmovima Hane Jušić

Znamo da sve počinje od obitelji. Na sreću ili na žalost, tko to može znati, ali baš se zato o funkcijama i disfunkcijama te primarne zajednice treba govoriti, pogotovo iz perspektive njezinih pojedinih članova. Hana Jušić, nagrađivana i hvaljena redateljica, koja će upravo početi sa snimanjem svog prvog dugometražnog filma Ne gledaj mi u pijat, u svakom se svom dosadašnjem kratkometražnom filmu bavi pojedincem, uvijek se dotičući njegovog odnosno njezinog položaj u obitelji. Da, glavni likovi svih Haninih filmova mahom su žene, djevojke, tinejdžerke. Ali ne, ne pišem tekst o filmovima Hane Jušić samo zato što im je redateljica žena i jer se bavi ženskim likovima isto kao što se Hanini filmovi ne bave djevojkama i ženama samo zbog toga što pripadaju ženskom rodu. Pišem tekst o filmovima Hane Jušić zato što mislim da se bave važnim pitanjima, da je u njima vidljiv jedan zaokret koji se odvija u hrvatskoj kinematografiji, za koji, najiskrenije govoreći, jedva čekam da uzme maha. Kao što je sama redateljica izjavila na našem vrlo ugodnom razgovoru povodom ovoga teksta, a ja mogu samo potvrditi, pred nama je zaista nova generacija autor(ic)a koja se sve manje bavi temama nekih prošlih vremena, a sve više suvremenim svijetom, suvremenim čovjekom i njegovim problemima, dilemama i željama. Filmovi Hane Jušić predstavljaju jedan osebujan vid te nove struje, specifičan ne samo po temama kojima se bavi, nego i po tonu i stilskoj obradi. U nastavku zato donosim pregled karakteristika Hanine autorske poetike koje smatram najvažnijima kroz analizu njezinih kratkih filmova za koje sugeriram da ih pogledate. Mogli biste se baš ugodno iznenaditi, ja sasvim sigurno jesam.

Izvor: havc.hr

U Pametnicama (2010), koje je radila sa Sonjom Tarokić, i u Da je kuća dobra i vuk bi je imao Hana se bavi ljudima koji osuđuju sve „drugačije”, a zapravo su, iza zatvorenih vrata svojih soba, naravno, duboko perverzni. Riječ je i o predobro nam poznatom malograđanskom state of mindu koji u Pametnicama zastupaju Nikolina i Marija, cimerice i prijateljice koje obožavaju komentirati plesne emisije. Nikolina je još uvijek djevica pa je Marija, koja ima dečka (za kojeg će se sigurno udati), obavještava da su se vremena promijenila i da ljudi više ne čekaju brak kako bi se seksali. Nikolina tako odluči izgubiti nevinost sa starijim obiteljskim prijateljem, a Marija je uvodi u „svijet odraslih” objašnjavajući kako postoje tri moguća „oblika” seksa – „oralno, misionarski i ono kad si ti gore”. „Pametnice” zapravo ne znaju ništa o seksualnim praksama, niti se trude saznati, kao ni bilo što drugo. One su zadovoljne jednim jedinim prozorčićem kroz koji gledaju svijet i ništa im više, osim njih samih i njihove pameti, zapravo ne treba niti ih zanima. Slična je situacija i s obitelji u filmu Da je kuća dobra i vuk bi je imao (2015). Radi se o posljednjem i idejno najambicioznijem filmu Hane Jušić, koji prati nedjeljni ručak jedne prosječne mesarske obitelji negdje izvan grada. Junakinja Sandra ni na koji se način ne uspijeva uklopiti u muževu obitelj, ne melje meso kako bi trebala, izgovara neprikladne komentare za ručkom, nedovoljno je oprezna pri igranju s djecom, ima napadaje panike, a i priviđaju joj se stvari. Rekli bismo da je Sandra „čudna”, čak i da nije baš pri sebi, ali nakon nekoliko minuta filma i prikaza sirovog mesa u svim oblicima nije teško shvatiti da, ako nešto i nije u redu s njom, onda je to zbog okoline u kojoj se nalazi.

Izvor: havc.hr

Taj milje nipošto nije zdrav, ne samo zbog količine mesa koju protagonisti trgajući ga rukama unose u sebe, već i zbog svoje duboko ukorijenjene besadržajnosti i nepomičnosti. Utjelovljena u bezizražajnom licu „glave obitelji” ili ispraznom razgovoru majke i druge, „normalne” snahe o bivšoj radnici iz njihove mesnice, formalno izražena statičnom kamerom i dužim kadrovima, takva okolina pogubna je za svijest svake osobe koja na život ne gleda samo kroz računicu pojedene i prodane svinjetine. Na jednoj je strani prikaz „realnih” situacija nedjeljnog ručka, a na drugoj Sandrina priviđenja, zamišljanja signalizirana uglavnom auditivno, kroz zvuk letenja mušica. Sandra tako vidi muža druge snahe kako nosi njezin kupaći kostim, ili svog muža i njegova oca koji na glavi imaju mrtve svinjske ili teleće glave. Tu se jako dobro vidi zaokret prema unutarnjem – kadrovima u kojima vidimo svijet onako kako ga vidi glavna junakinja, odnosno ljude koji je okružuju u njihovom pravom stanju – perverznom, tromom i mrtvom. Oni su, kao i „pametnice”, uklopljeni u svoje jednolične živote i ne znaju za ništa drugo, ništa im drugo nije shvatljivo. Sandra ima baš to – „drugačiji pogled” na stvari koji se trudi potisnuti jer voli svog supruga i želi „zadovoljiti”, no stalno se spotiče. Mazohistička pozicija koju zauzima u odnosu prema obitelji nije joj prirodna i samo potiče sve veći (nesvjesni) otpor prema sredini koja je guši. Cijela je priča ispričana pomoću detalja koji su često i izvor groteske, s velikim naglaskom na vizualnom planu, što je i inače obilježje Hanine poetike. Stilska igra, odmak od realističnog načina prikazivanja na koji smo navikli, a koji često priču opterećuje jednim egzistencijalističkim patosom, izdvaja ovaj film na zasebnu, ponešto „obojaniju” policu.

Izvor: havc.hr

Na tim se detaljima gradi odnos svijeta i junakinje zatočene u njemu, poput životinjice u akvariju, čestog motiva u Haninim filmovima. Takav je i Terarij (2012), koji prati vruće poslijepodne rođaka Tine i Maksa u bakinom stanu. Tina upravo završava osmi razred osnovne škole, dok Maks ne zna što bi sa sobom i svojim životom. Premješta se s kauča na stolicu, sa stolice na krevet i uporno ometa i maltretira Tinu samo zato jer je ona mlađa od njega pa misli da može. No Tina je intelektualno i emocionalno superiornija od Maksa čije je ugnjetavanje izraz frustriranosti vlastitim životom. Ona može podnijeti uvrede jer je jača od njega, a čak si dopustiti i empatiju. Taj mi je film favorit prvenstveno zbog toga što za protagonistkinju ima adolescenticu, dakle osobu u formativnim godinama, i postavlja je u jedan neugodan, poprilično sadomazohistički obojen odnos s rođakom. Situacija je nelagodna, Tina se cijeli dan mora „braniti” od Maksovih „napada” – ne znamo zašto ne odlazi, ne znamo zašto mu ne uzvraća, barem ne verbalno. Ipak, cijelo je vrijeme prisutan osjećaj da je ona ta koja drži konce ne samo tog odnosa, nego i svog života. Između njih dvoje nije teško pretpostaviti tko ima bolje šanse da se izvuče iz tog „akvarija”, samo treba preživjeti put.

U zadnje se vrijeme često govori o mladima, ali nažalost najčešće kroz prazne parole ili skandalozne natpise u novinama. Vrlo se malo govori o konkretnim pitanjima i problemima s kojima se suočavamo iz dana u dan, pritiscima kojima smo izloženi, i koji ne dolaze samo od nesigurnosti vanjskog svijeta, već i obiteljskih odnosa spomenutih na početku. Njih treba rastvarati i dovesti u prostor javnog diskurza, a ne podmetati pod tepih, praveći se da ne postoje. Filmski medij ima snagu i mogućnost otvoriti komunikacijski kanal prema toj publici, da se kroz njega tematiziraju pitanja i prikazuju tipovi situacija relevantni tim „mladima” – što pronalazimo kod Hane Jušić.

Također je za njezine filmove vrlo važan i odnos prema tijelu, što će biti jedan od većih motiva u njezinom dugometražnom filmu. Tu treba istaknuti kako su tijela koja vidimo često ogoljena, uvijek raznolika, kako ženska, tako i muška (primjerice, u Da je kuća dobra… vidimo cijeli repertoar tjelesnih građa). Ista je stvar i sa scenama seksualnog sadržaja, čiji je izostanak u brojnim filmovima autoricu često znao frustrirati. Zato smo u njezinim pričama uvijek izloženi netipičnim detaljima iz svakodnevnih praksi i odnosa ili pak onim tipičnim samo prikazanim na zanimljiv, ponovno ću reći „obojen” način. U mom bi pojmovniku to značilo da čak i kad se bavi „običnim” ljudima i realnim situacijama, ta slika nikada ne djeluje „obično”, neuzbudljivo, već je uvijek prošarana elementima komike i obogaćena pažljivo odabranom scenografijom (primjerice u filmu Mušice, krpelji i pčele, 2012).

Izvor: havc.hr

Konačno, nakon predstavljanja njezinih filmova, trebalo bi reći i nekoliko riječi o samoj redateljici. Hana Jušić diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, gdje trenutno radi kao umjetnička asistentica, a piše i doktorat na Odsjeku za komparativnu književnost. K tome,

najviše voli čitati… Flannery O’Connor i Thomasa Pynchona

uvijek može gledati… Hollywood četrdesetih

feminizam je zanima… kroz kritiku kapitalizma

filmski set… može biti okrutno mjesto

na nju su utjecali filmovi (iako ih ne voli izdvajati)… Ulricha Seidla

svoj prvi dugometražni film snima u… rodnom Šibeniku.