Tamni poljubac paranormalnih ljubića

Paul Valéry upozorava u svojim Bilježnicama da bi moglo doći vrijeme kad će se „ljubav-idol i druge stvari istog roda sjediniti s vukodlacima, utvarama, svim što zastrašuje“. E pa, to je vrijeme doista došlo. Pozdravite aplauzom žanr paranormalnih ljubića, mjesto gdje se heteroseksualna ljubav dolazi valjati na mjesečini, prekriti krvlju, životinjskom dlakom i spermom. Moja me ljetna ekskurzija u spomenuti žanr dovela u nezgodnu poziciju. S jedne su strane ljubići koje sam čitala bili očekivano odvratni, groteskno antifeministički, loše napisani, a s druge – vraški uzbudljivi, ne samo kao štivo, već prije svega seksualno, što mi je u jednom trenutku postalo dovoljno da ih počnem čitati nekritički, isključivo uživanja radi. Tijekom kasnonoćnih srpanjskih „čitanja“ upadala sam u zamku, gubeći na trenutke svijest o tome koliko je zapravo paranormalni ljubić, ta „ženska pornografija“, perfidnija od većine mainstream-pornografije navodno rezervirane „za muškarce“.

Da biste razumjeli zbog čega pravim ovu vrijednosnu razliku u korist klasične pornografije u kojoj svatko želi svakog, moram objasniti što me točno zasmetalo u djelima u kojima je bračna monogamija pornografska svetinja. Ostavimo problematične opise seksa na trenutak po strani. Autorice paranormalnih ljubića poput Kresley Cole, Jeaniene Frost, Gene Showalter i Nalini Singh glorificiraju posjednički individualizam. Svaka od njih romantičnu ljubav piše kao tržišni odnos. Maja Solar je, pišući o problemu vlasništva i individualizma kod Rousseaua, kratko objasnila kako je vlasnik prije svega vlasnik vlastite osobe i sposobnosti, dok vlasništvo nad stvarima predstavlja tek općenitiji oblik isključive kontrole pojedinca. „Biti vlasnik“, kako Solar kaže – bitna je odredba subjektiviteta, i to naravno u kapitalističkom društvu. Stoga ne iznenađuje, ali nervira što je u paranormalnim ljubićima vlasnik, odnosno subjektivitet uvijek on, dok je žena svedena na posvojnu zamjenicu: moja. Čak i kad ne vlada samim sobom (doživljava tjelesnu transformaciju, krvari i slično), muškarac vlada ženom jer je ona njegova svojina, što znači da je njegova kontrola nad njom u svakom trenutku potpuna i neopoziva. To je taj romantični spoj kapitalizma i patrijarhata o kojem mi feministkinje neprestano trubimo.

Bez obzira na to koliko junakinje ovih romana bile sposobne, bogate, šarmantne i inteligentne – autorice njihov krnji subjektivitet (ako uopće možemo govoriti o subjektivitetu) redovito vežu uz muško spolovilo, taj vlasnički list u erekciji, jer se te žene-svojine mogu realizirati tek sposobnošću da spomenuto spolovilo prime u vlastito. Ozbiljna sam, ne pretjerujem: penetracija je doslovno happy end paranormalnih ljubića. Ali, samo onda kad je heteroseksualna i potpuna, kad muškarac penetrira ženu do kraja, vrisne MOJA i time je označi kao svoje vlasništvo do kraja života („I sam ću uživati njezino tijelo do kraja svog života“; Demon From The Dark). Prije toga te iste žene od svojih budućih muževa pokušavaju isposlovati vlastitu slobodu ili barem malo privatnosti.

Ono što bi u interpretaciji ovih ljubića trebalo konstituirati ženski seksualni užitak po pravilu dolazi u obliku natprosječno obdarene muške životinje („Prokletstvo, vampiru, opremljen si ko medvjed. (…) Kažem da si odbaren, i vrlo vrlo tvrd“; Lothaire) koja vlastitu subjektivnost i žensko uzbuđenje gradi potpunom kontrolom („Ali ostao je nepomičan, dominirajući je na primitivan, životinjski način. Muška je životinja bila veća, jača i bit će po njegovom“; Desire Unchained). S ovim bih, međutim, još nekako i mogla izaći na kraj, s obzirom na to da nemam ništa protiv dominacije kao seksualne prakse, ali ova je dominacija „muške životinje“ sveobuhvatna, univerzalna: muškarac za svoju izabranicu bira odjeću, nakit, mjesto stanovanja, hranu – sve („Malkom joj je dao utočište i dar koji je cijenila, i upravo su završili divan obrok za koji se on pobrinuo“; Demon From The Dark). Žena bespogovorno pristaje na te odluke, ali tek nakon silovitog protivljenja i mržnje. Isprva izrevoltirana, ona se zaljubljuje u svog otmičara ili uhodu (otmice i uhođenja opće su mjesto žanra) jer shvaća da su predodređeni jedno za drugo, da su obitelj.

Fatalistička ideja da su suđeni jedno drugom uvijek je upisana u muškarca: on je taj koji biološki prepoznaje ženu kao svoju buduću Nevjestu (ako je vampir), ženku (ako je vukodlak), družicu (ako je demon) ili jednostavno, suprugu, i želi se s njom po svaku cijenu „pariti“ i zasnovati porodicu. Muškarac bira. Čak i u slučajevima kad na početku žena preuzme inicijativu, dinamika odnosa brzo se mijenja jer žena je žanrovski predodređena da bude objekt tuđe želje i tek onda razvije vlastitu. Da bi se romantični, kapitalistički ideal maskulinog, dominantnog i posesivnog muškarca u paranormalnom ljubiću održao – žena mora ostati posvojna zamjenica. Seksualni užitak čitateljica ovisi o tome.

Dok čitamo rečenice poput: „Stvarno želiš da te kurvino kopile dere između tvojih bijelih butina?“, nemamo naravno vremena misliti na kapitalizam upisan između redova. Potovo ako na njega ne mislimo ni inače. Paranormalni ljubići iz serijala Immortals After Dark, Night Prince, Lords of the Underworld i drugi, štampaju se i prodaju u ogromnim tiražima. Prijateljica koja radi u gradskoj knjižnici u Tuzli ispričala mi je jednom prilikom da joj žene dolaze ranim jutrom, čim se knjižnica otvori, da posude ljubavne romane, ali ne bilo kakve. One eksplicitne u kojima se „njegova erekcija utisnula u njezinu utrobu“. Seks iz ljubića koje sam ovog ljeta čitala varira u svega tri-četiri poze, a doggy style i misionarski položaj očekivano dominiraju jer kontrolu zadržavaju tamo gdje je ljudi najviše vole: u muškim rukama. No, ne zadržavaju samo te poze ljubavne proze moć u muškom udu, već to radi sam žanr ljubavnog romana, bio on paranormalan ili ne.

Ljubići su, kako Hellen Hackett objašnjava, u doba renesanse muškarcima pružali dvostruki užitak: istovremeno su se mogli osjećati intelektualno superiornije u odnosu na žene koje su po njima budalasto vjerovale u takvu literaturu, i mogli su voajerski sanjariti o tome kako žene u privatnosti čitaju te sumnjive naslove koje za njih pišu muškarci. Žene su, međutim, svejedno uživale u tim žanrovskim ostvarenjima bez obzira na patronizirajući ton pripovjedača. Ljubavne romane danas pišu žene, ali je eskapizam koji čitateljicama nude ostao isti, o čemu je pisala i Janice Radway osamdesetih. Taj je eskapizam uvijek bio politički problematičan jer pruža fantastičan nadomjestak depresivnoj zbilji. Paranormalni ljubići su u tom smislu otišli korak dalje jer su radnju naizgled izmjestili izvan ljudskog iskustva u nešto što mu rubno nalikuje.

U samom se, međutim, žanru paranormalnog ljubića stvara alegorijski rascjep koji zbilju iznosi na vidjelo jer fantastično uvijek probija u stvarno, pa je logično da se događa i obrnuto. Ženska se želja ljubavnim zapletom, na primjer, obavezno razotkriva kao puki pristanak na mušku. Junakinje žele muškarce koji žele njih bez obzira ili baš zato što poništavaju njihov subjektivitet posjedovanjem. Ukratko, žene se žele izgubiti u muškarcu, ne žele biti subjekti – ne žele kontrolu. Nagađam da je to zato što se time stvara privid da su kontrolu muškarcu same dale, a ne da im je ona unaprijed oduzeta. Žene se odriču moći kako bi se mogle zavaravati da je ipak imaju.

Dalje, fiksacija koja bi u realnom prostoru i vremenu bila protumačena kao neprimjerena i nepoželjna, u ljubavnom je romanu glavni pripovjedni adut. Posesivan i ljubomoran muškarac koji uhodi izabranicu svog srca i lako joj može nauditi redovito je prikazan kao muškarac iz snova. No je li doista u pitanju san? Sva su muška bića u paranormalnim ljubićima – čudovišta. Vrlo često izrazito krvoločna, a takav je i svijet u kojem žive. Ono što ih čitateljicama treba učiniti privlačnim, ideja je da ti zgodni, kurčeviti muškarci odvaljeni od stijene ne žele druge žene osim svoje. Obećanje monogamije postepeno gradi povjerenje unutar kojeg se zatim razvija pornografska želja koja ne ugrožava čitateljsko ćudoređe: ako su suđeni jedno drugom, likovi mogu raditi što god žele. Pri tom ne treba zaboraviti čija je ta pornografska želja koju paranormalni ljubići pišu. Činjenica da su u romanima koje za žene pišu žene penetracija i muška ejakulacija vrhunac radnje i uvjet da se žena osjeti ispunjeno – posebno je jeziva. Barem meni.

Jezivo je i to što, ukoliko je žena koju nadnaravno biće prepoznaje kao svoju – čovjek, ono ne može biti s njom dok ona ne nadiđe vlastitu tjelesnu slabost jer bi je raspolovio svojim spolovilom. Ne govorim figurativno, žene su doista prikazane kao krhka, lomljiva bića, čak i kad same imaju nadnaravne moći i pripadaju redu vještica, čarobnica, vila ili valkira („Nikad ga nisu privlačile sitne žene jer je znao da bi, ako bi uspio spavati s kojom, strepio da je ne povrijedi. Pa ipak, pitao se kako bi bilo ovu najbožanstveniju i najdelikatniju ženku koju je ikad vidio odnijeti u svoj krevet i lagano razodjenuti“; No Rest for the Wicked). Bez obzira na vlastitu snagu ženama je redovito potreban još snažniji muškarac jer one, kako sam već rekla, nikad nisu vlasnice vlastite osobe ni sposobnosti, čak i kad se iz aviona vidi da je imaju.

Preko ljeta sam planirala pročitati dvadeset knjiga, ali moja je romansa s paranormalnim ljubićima završila nakon pročitanih trinaest jer ipak nisam voljna vlastiti užitak graditi na ideji da ženskog užitka i još gore, subjektiviteta, ne može biti bez ogromnih posesivnih erekcija i litara i litara nadnaravne sperme. Ne tvrdim da se uz paranormalne ljubiće ne može provesti pokoji ugodan trenutak samozaborava, ali problem je kad taj trenutak postane vječnost iz koje se teško dozvati natrag, o čemu visoke ocjene ovih romana na Goodreadsu svjedoče.

P.S. Ako svejedno želite pročitati najbolje od onoga što sam imala priliku pročitati, predlažem vam uvida i mogućeg svršavanja radi:

Lothaire (Immortals After Dark #12), Kresley Cole

Kiss of a Demon King (Immortals After Dark #7), Kresley Cole

The Darkest Kiss (Lords of the Underworld #2), Gena Showalter

Lord of the Abyss (Royal House of Shadows #4), Nalini Singh