U tvrđavi maskuliniteta: MMA i Ro(n)d(a)

Autor: Hans Gutknecht/Los Angeles Daily News

Borilište je osvijetljeno reflektorima. Na strunjači su vidljivi tragovi krvi iz prethodnih mečeva. Masa gledatelja uzbuđeno čeka u mračnom auditoriju ispresijecanom uskim zrakama reflektora. Dvorana miriše po testosteronu, adrenalinu, krvi i znoju. U to kreće glasna muzika: neki heavy metal bend ili, zašto ne, Wild Boys (Duran Duran) – pjesma koja je obilježila ulaske u ringove i kaveze jedne od legendi kombiniranih borilačkih vještina (Mixed Martial Arts, MMA), Mirka “Cro Copa” Filipovića. Najavljivač diže atmosferu dok čita osnovne podatke – imena, klubove i gradove odakle borci dolaze, njihovu visinu, težinu i raspon ruku. Protivnici pristižu na borilište jedan po jedan, prolaze provjeru ono minimalno zaštitne opreme koju imaju (štitnik za zube i genitalije, rukavice s otvorenim prstima) i na zvuk zvona i aplauz publike kreću u borbu. U borbi je dozvoljena većina udaraca, gušenja i poluga na ekstremitetima, te masa iz gledališta uzbuđeno vrišti u očekivanju nokauta, u nadi da će vidjeti jednog borca kako imobilizira drugog na podu i zadaje mu dovoljno udaraca da se ovaj više ne može braniti, ili da će ga uhvatiti u kakav zahvat kojim će ga prisiliti na predaju. Uz pljesak i povike za svaki dobro izvedeni udarac (i često fućkanje na hrvačku i judo kontrolu u klinču ili u parteru, ništa manje zahtjevnu, ali koja ne razbija arkade), publika prati borce u osmerokutnom kavezu do kraja koji može doći sudačkom odlukom ili završetkom borbe u trenutku kada jedan od protivnika nije više sposoban nastaviti.

Nakon završetka jedne borbe borci odlaze, ili ih se odnosi s borilišta, dok njihovo mjesto zauzima novi par. Nižu se asocijacije na gladijatore, na treš ninja romane s kioska, filmove s Jean-Claudeom Van Dammeom, Klub Boraca – sve u tom prizoru izgleda kao paradigmatska manifestacija muške macho kulture. Nije stoga ni čudno da su se žene u MMA dugo nalazile na samim rubovima sporta i interesa publike, te da nisu baš dočekane otvorenih ruku – barem ne u najpoznatijim organizacijama, koje donose i najviše novaca. No od sredine devedesetih u Japanu, a početkom stoljeća i u Americi, u manjim su promocijama počele nastupati borkinje koje su stasale u dvoranama uz muške kolege i usprkos njima, te koje su sve više tražile svoje mjesto pod reflektorima velikih promocija. A najveća od njih, UFC (Ultimate Fighting Championship), dugo je vremena svoja vrata držala čvrsto zatvorenima.

UFC je nastao u SAD-u još ranih devedesetih, nakon višegodišnjeg rasta popularnosti slobodnih borbi u drugim dijelovima svijeta. U Japanu su u profesionalno hrvanje ulazili elementi udaračkih sportova, kao i različitih hrvačkih stilova, dok su se u Brazilu na borilištima već desetljećima susretali borci iz različitih borilačkih vještina – od capoeire, brazilskog jiu jitsua, karatea i boksa, među ostalim, kako bi se natjecali u slobodnoj borbi bez pravila (tzv. vale tudo). Upravo je iz Brazila i došla ideja o pokretanju natjecanja između boraca različitih provenijencija. Pioniri i jedni od pokretača UFC-a bili su članovi brazilskog klana Gracie koji su u SAD došli promovirati svoje obiteljsko naslijeđe: brazilski jiu jitsu.

Od ranih dana devedesetih do danas UFC je izrastao u multimilijunski biznis pod čijom je kapom organizirano tristotinjak različitih priredaba, prodano na milijune karata i pay-per-viewova, te koji već desetak godina organizira i vlastiti reality show (The Ultimate Fighter, TUF). Na sve glasnija pitanja upućivana jednom od njegovih vlasnika koji u medijima figurira kao lice UFC-a, Dani Whiteu, kada će se napokon vidjeti žene u UFC-u, on je odgovorio “Nikad”. Bio je to početak 2011. godine. Već u veljači 2013., na UFC-u 157, održana je prva ženska borba u povijesti ove promocije. Između odlučnog “nikad” Dane Whitea i te povijesne borbe dogodila se jedna od najvažnijih figura u povijesti MMA: Ronda Rousey. Rousey je u MMA došla kao vlasnica olimpijske medalje u judou i poharala Strikeforce (kompaniju koju će UFC kupiti) nizom pobjeda u prvoj rundi, sve redom polugom na ruci. Više ni UFC nije mogao ignorirati ženski MMA. Danas u UFC-u postoje dvije ženske divizije, u reality showu u vlasništvu UFC-a u dvije sezone sudjelovale su i borkinje, a eventi na kojima je Ronda glavna zvijezda spadaju među najgledanije u UFC-u. Žene bez sumnje danas čine važan dio MMA svijeta, kao gledateljice i borkinje, u Las Vegasu kao i u Zagrebu. No pitanje se postavlja, koju su cijenu žene platile za ulaznicu u tu tvrđavu testosterona?

Ronda Rousey

Niti jedna priča o ženskom MMA ne može ne početi s Rondom Rousey, iako i ona svakako stoji na ramenima veteranki koje su krčile put prije nje. No nitko poput Ronde nije postao toliko poznat u mainstreamu. Ona je zlatna koka UFC-a, prema vlastitoj izjavi bolje plaćena od bilo kojeg muškog kolege. Zbog njene popularnosti kompanija je u prilici organizirati inače relativno nezanimljivu priredbu, poput UFC-a 190, te ju predstaviti kao jedan od očekivanijih događaja sezone samo zbog činjenice da je događaj večeri Rondina borba. Čak i kad, kao u slučaju Bethe Correie s kojom se tada borila, njena protivnica vrlo evidentno miljama zaostaje na planu vještine i spreme. Čak i kad je pobijedi za nekoliko sekundi. Ronda i jest stekla slavu svojim pobjedama u prvoj rundi – jedna jedina borba, drugi meč s bivšom prvakinjom Strikeforcea Mieshom Tate, došla je do treće runde. Njene su posljednje tri borbe zbrojeno trajale jednu minutu. To je svakako rezultat činjenice da se radi o iznimnoj sportašici, ali sve su glasnije i kritike koje govore da su njene protivnice lažno „napuhane“ kako bi uopće figurirale kao prijetnja Rondi, dok neke borbe izbjegava, poput one s Cristiane Justino Venancio, “Cris Cyborg”. Sve to nije smanjilo popularnost Rousey; dapače, sve što ona dotakne pretvori se u zlato – od autobiografije koja je postala bestseler nakon što je u prvom tjednu prodana u više od 10 000 primjeraka, preko glumačke karijere (nakon sporednih uloga u The Expendables 3, Fast and Furious 7 i Entourage, dobila je glavnu ulogu u Road House – Reboot, gdje će glumiti ulogu koja je u originalu iz 1989. pripadala Patricku Swayzeju), čak do indirektnog lansiranja porno glumice Kleio Valentien u mainstream podcaste i webstranice nakon što joj je dodijeljena naslovna uloga u filmu Ronda Arouseme: Grounded and Pounded. U cijelom tom procesu zaradila je i nekoliko reklamnih ugovora, gostovanje kod Ellen DeGeneris, te status feminističke ikone.

Kao feministička ikona Rousey se, osim činjenicom da je probila ne samo ulaz, nego i stakleni strop tradicionalno maskulinog prostora poput MMA, profilirala i odnosom prema tijelu koji propovijeda. U jednom je intervjuu, govoreći kako su je uvijek doživljavali kao muškobanjastu, izjavila da je njen odgovor na takve kritike onaj kojem ju je poučila majka: da ona nije “niš koristi kuja” – Do Nothing Bitch ili DNB. Drugim riječima, da dok neke žene vlastitu vrijednost vide kroz sviđanje drugima, na njenom tijelu nema nijednog mišića koji nema svrhu… a ta svrha nije jebanje milijunaša. Poruka je to koja je odjeknula, Beyoncé je iskoristila audio tog intervjua u svom nastupu, a akcija prodaje majica s natpisom “Don’t be a D.N.B.” uoči njenog sraza s Correiom polučila je neviđeni uspjeh (dio zarade išao je u dobrotvorne svrhe).

Međutim, nemaju sve žene u tom poslu jednaka iskustva.

Način funkcioniranja profesionalnih organizacija kombiniranih borilačkih vještina takav je da je svaki borac ili borkinja freelancer/ica koji samostalno pregovara o visini i uvjetima ugovora s vlasnicima promocije. Visine ugovora tako ne ovise samo o kvaliteti boraca, nego i o njihovoj atraktivnosti za gledatelje – bilo da je ona sadržana u neortodoksnom stilu borbe (poput poznatog spuštanja ruku Andersona Silve), u građenju medijske persone izvan oktogona (poput Conora McGregora), u zloglasnom vrijeđanju protivnika u danima i tjednima prije borbe, tzv. “trash-talku” (majstor kojega je Chael Sonnen, koji gotovo sociopatski plasira zakamuflirane rasne uvrede) ili u iznimnoj kvaliteti samih boraca (što, kao što pokazuje primjer jednog od najdominantnijih boraca u UFC-u, Demetriousa “Mighty Mousea” Johnsona, samo po sebi ne mora biti dovoljno). Postoje i pokušaji da se borci u UFC-u organiziraju u sindikat koji bi pregovarao o zaštiti njihovih prava, protiv kojeg se iz uprave bore svim mogućim sredstvima, u prvom redu ideologemom individualnosti i beskrajnih mogućnosti koje mogu ostvariti u UFC-u kad bi se samo još malo potrudili i poradili na vlastitoj promociji i atraktivnosti.

Felice Herrig

Felice Herrig je lekciju o tome koliko je samopromocija važna za karijeru u kombiniranim borilačkim vješinama naučila još u vrijeme prije Rousey, kada mogućnosti za žensku karijeru u profesionalnom MMA gotovo nije ni bilo. U kasnim nultima sveženska Invicta još nije bila osnovana, Strikeforce je tek tu i tamo nudio mogućnost neke ženske borbe, a ideja o ženskim divizijama u UFC-u izgledala je kao potpuno sumanuta halucinacija. Felice je svoj biznis gradila kroz reality showove, počevši s “Fight Girls” dok je još trenirala tajlandski boks, potom kroz sudjelovanje u neuspjelom eksperimentu “Ultimate Women Challenge” koji nikad nije emitiran, a poznatija postaje kroz TUF 20. Ovaj serijal u vlasništvu UFC-a koristi reality format kako bi promovirao i pronašao nove nade MMA-a, a dvadeseta sezona bila je prva u kojoj su nastupale isključivo žene (ranije je bila jedna miješana, uz Rondu Rousey i Mieshu Tate kao trenerice). Na kraju TUF-a 20 okrunjena je i prva prvakinja novoosnovane UFC divizije do 52 kile.

Felice Herrig nije pobijedila na TUF-u (pobjednica je bila Carla “Cookie Monster” Esparza), ali zasigurno jest podigla nivo svoje vidljivosti, što joj je i bio cilj. Felice u prvoj epizodi upoznajemo u njenoj kući, gdje odmah nakon buđenja okida selfie i ustaje u donjem rublju. “Iznimno mi je važna interakcija s fanovima. Ja sam moj vlastiti posao. I ako nitko ne obraća pažnju na mene, posao neće rasti. Sponzore ću dobiti zato što znaju da ću privući puno prometa”, kaže. I to svakako radi – fanovi Herrig na društvenim mrežama u jednakoj mjeri iščekuju njene slike u toplesu kao i vijesti o novim mečevima. Naravno, nije u tome sama. Veliki broj žena u kombiniranim borilačkim vještinama koristi svoje tijelo ne samo da bi, poput Rousey, porazile svoje protivnice (iako je i ona snimila fotografije u kupaćim kostimima za razne časopise, te ju nazivaju i seks simbolom), ali ni, kao što Rousey možda olako odbacuje, kako bi našle nekoga tko će ih štititi i uzdržavati. Seksualizacija tijela za njih često predstavlja jedini način da privuku sponzore i dobiju veće plaće ukoliko nisu borkinje Rondinog kalibra, a takve su zaista rijetke. U okruženju u kojemu su borkinje “same svoj posao”, u poslu koji komodificira tijelo na višoj razini negoli profesionalni sport općenito, s obzirom da je cilj borbe direktno dominirati nad nečijim tijelom, nije, primjerice, nevjerojatan izbor Michelle Waterson koja je odabrala “The Karate Hottie” kao svoj nadimak.

Iako je, dakle, Rondina uloga u probijanju prepreka koje su postavljane ženama u UFC-u neosporna, ona je ostvarena unutar sustava koji nije time manje patrijarhalan i mizogin. On je u prvom redu kapitalistički, te sposoban kooptirati i feminističko traženje jednakih mogućnosti za žene, dokle god te žene igraju po pravilima i donose profit. Drugim riječima, dok god su “jedne od dečki” u muškom svijetu. Krhkost Rondine uloge kao feministkinje posebno je dobro vidljiva kroz primjer borkinje koja ju je javno optužila da iako je probijala granice u UFC-u za sebe, Ronda sada stoji kao čuvarica na vratima bjelokosne kule privilegiranih, zabranjujući ulaz drugima.

Fallon Fox

Radi se o Fallon Fox, prvoj otvoreno trans* borkinji u MMA. Fallon je kratko u školi trenirala hrvanje, fizičku spremu održavala je u marincima, da bi se kombiniranim borilačkim vještinama počela baviti relativno kasno, nekoliko godina nakon što je obavila niz operacija afirmacije spolnog identiteta. U MMA došla je gotovo slučajno, kad je ušla u dvoranu u potrazi za nekim fitnessom. Trener je prepoznao potencijal Fox, te se ona nedugo potom počela boriti, prvo kao amaterka, a kasnije i u prvim profesionalnim borbama. Kako su njeni uspjesi počeli privlačiti i medijsku pažnju, te je počela dobivati pozive od novinara koji su aludirali da znaju za njenu transrodnost, odlučila je 2013. u intervjuu sama ispripovijedati svoju priču.

Ono što je uslijedilo otkrilo koliko je zapravo svijet kombiniranih borilačkih vještina duboko ukorijenjen u patrijarhalnu cis- i heteronormativnu kulturu. Joe Rogan, nedodirljiva komentatorska legenda MMA-a na svom je podcastu napao Fallon Fox nizom transfobnih komentara i uvreda, a pridružili su mu se i neki UFC borci. Matt Mitrione je, primjerice, zbog svojih uvreda zaradio dvotjednu suspenziju, a sama Rousey je izjavila da “ona [Fox] može koristiti hormone i odrezati si pimpek, ali da još uvijek ima mušku strukturu kostiju, te da se ne bi smjela boriti”. Svi dokazi američke sportske komisije, olimpijskog odbora i poznatih liječnika koji se bave trans* osobama nisu promijenili ovaj stav. Nije ga promijenila ni snimka u kojoj se Fox uspoređuje sa suborkinjom iz kluba, cis ženom koja se natječe u istoj težinskoj kategoriji, a koja je u odnosu na nju viša, te ima uže bokove i veću šaku – elementi koje je Joe Rogan navodio kao nefer prednost koju Fox uživa. Krajnje neznanje, te svjesno manipuliranje i iznošenje lažnih podataka otkrivaju koliko je duboko ideja rodnog esencijalizma zapravo ukorijenjena u sustav. Jer kada su protivnici Fallon Fox stjerani u kut da objasne zašto misle da se ona ne bi smjela boriti u ženskoj kategoriji, oni se pozivaju na testosteron od kojeg jačaju mišići i opada masno tkivo (trans* žene koje su odstranile testise imaju čak nižu razinu testosterona od prosječnih cis žena), gustoću kostiju (crne cis žene imaju gušće kosti od bijelih cis muškaraca, ali nema poziva da se njih stavi u istu kategoriju), veličinu šake i čeljusti (bez komentara).

No, upravo je Fallon Fox skrenula pažnju na varijablu koja doista razdvaja sportske kategorije na muške i ženske (a ne na one iznad ili ispod određene razine testosterona, primjerice): pristup i očekivanja trenera. Dok su Fox prije tranzicije njeni treneri čitali kao muškarca, od nje se očekivalo da trenira svom snagom, da diže utege i razvija mišiće, da bude kompetitivna i da se bori. Kad bi nakon tranzicije dolazila u teretane, očekivalo se da bude lijepa i privlačna. I ta razlika zaista jest jedna od onih ključnih između muškaraca i žena u sportu. Kad Rousey govori o nepostojećoj nefer prednosti koju Fox ima pred svojim protivnicama, ignorira iznimnu nefer prednost koju je ona sama imala: majku koja je judašica, koja ju je budila judo zahvatima i od malena joj govorila da nije ona neka niškoristi kuja čije tijelo služi samo za zabavu muškarcima, nego da svaki mišić na njenom tijelu ima svrhu. Kao što to imaju mišići na tijelu muškarca. No poruka koju Ronda Rousey i ostatak MMA svijeta šalju odbijajući ideju da se Fallon Fox bori u ženskoj kategoriji jest ta da je maskulinitet nešto inherentno bolje i snažnije, a muškarci su, slijedeći taj stav, inherentno superiorni. Žene pak svakako trebaju naći svoje mjesto u MMA, ali po mogućnosti da ne inzistiraju na onim karakteristikama koje ih čine “muškobanjastima”, bez obzira što su te karakteristike iste one zbog kojih su i bolje u sportu.

Ronda Rousey

Daleko od toga da je ta pojava jedinstvena za MMA, gdje primjerice mlada nada Paige VanZant optužuje svoje protivnice da izgledaju “previše maskulino” i da je to zasigurno rezultat “neprirodnih” supstanci. Serenu Williams nakon svake pobjede dočekuje salva kritičara koji ju nazivaju muškarcem, a kolegice joj poručuju kako bi i one možda mogle provoditi toliko vremena u teretani, ali da ipak cijene svoju ženstvenost. Natjecateljska kategorija za profesionalne bodybuilderice ukinuta je ove godine na natjecanju Ms. Olympia jer je zaključeno da su te žene “previše muškobanjaste” i ne dovode puno gledatelja, za razliku od takmičenja u kategoriji kupaćih kostima koja je popularnija nego ikad. Poziv iz 2005. kojim se od žena tražilo da za 20% smanje mišićnu masu (na natjecanju čiji je cilj imati što veću i definiraniju mišićnu masu) očito nije bio dovoljan.

Žene su u profesionalnom sportu, pogotovo onom koji ovisi o snazi i eksplozivnosti, klasičnim “muškim” atributima, dočekane dvojako. Ako nađu pravu mjeru između bivanja jednom od dečki i nepropitivanja statusa quo s jedne te bivanja previše jednom od dečki s druge strane, na toj tankoj liniji mogu biti i omiljene. U suprotnome, čekaju ih duge i teške borbe. Iz toga slijedi zaključak da je maskulinitet iznimno fragilan, te da svoj integritet kao i obično pokušava zaštiti na štetu žena. Žene su sjajne sve dok su na svom mjestu, dok se slikaju u kupaćim kostimima i bore u svojim kategorijama, no moraju biti vrlo oprezne da se ne približe granici koja ih dijeli od jedinih mogućih pravih boraca – muškaraca.