“Violette” ili o najvećoj nepoznatoj francuskoj spisateljici

Kada se redatelji/ce opredjeljuju za snimanje biografskog filma o nekom književniku ili književnici, jedan od preduvjeta nije samo da je njihov opus bio od iznimne važnosti za književnost, naprotiv, to ponekad nije nužan preduvjet, već će ih ponajprije zanimati je li autor/ica vodila dovoljno turbulentan i intrigantan život pogodan za ostvarivanje napete dramske radnje. Jedna je takva književnica Violette Leduc (1907-1972), često nazivana najvećom nepoznatom francuskom spisateljicom, čiji je život ekranizirao francuski redatelj Martin Provost, vodeći se očigledno spomenutim preduvjetom.

Naslovivši film jednostavno Violette (2013), Provost nam daje do znanja da se u njemu bavi primarno likom, a tek posredno djelom spisateljice, koja je do danas ostala nepravedno na marginama francuske književnosti poslije Drugoga svjetskog rata.

U jednom intervjuu Provost je priznao da je za Leduc saznao posve slučajno – tijekom snimanja prethodnog filma Séraphine o malo poznatoj umjetnici Séraphine Louis koja se zahvaljujući jednom njemačkom meceni proslavila svojim naivnim slikama početkom 20. stoljeća. Nakon što ga je prijatelj uputio na neobjavljeni tekst Leduc o dotičnoj umjetnici, Provost je, impresioniran pročitanim, nastavio istraživati njezin život i književni opus da bi se konačno odlučio za snimanje biografskog filma. Njegovim riječima, Violette i Séraphine srodni su filmovi, jer osim što se bave ženama i njihovim položajem u društvu i umjetničkim krugovima tog vremena, priče su im jednako obilježene poteškoćama i mukotrpnim, nevidljivim radom za koji su priznanje dobile tek koncem života.

Violette Leduc

Rođena u Arrasu kao izvanbračno dijete Berthe Leduc i sina buržuja za kojeg je Berthe radila kao spremačica, Violette Leduc od djetinjstva je patila od nedostatka pažnje, konstantno tražeći ljubav i podršku koju nikada nije dobila od majke. Također, to što ju otac nikada nije priznao, ostavilo je na njoj dubok trag i potenciralo brojne emocionalne i mentalne teškoće tijekom života. No, one su ujedno bile i silnice koje su je potaknule da počne pisati, što joj je konačno pomoglo u suočavanju s unutarnjim turbulencijama.

Violette počinje pratiti životnu putanju spisateljice u njezinim tridesetima, točnije od 1942. u jeku rata, kada Leduc nalazi pribježište u Normandiji s tadašnjim suprugom, spisateljem Mauriceom Sachsom (Olivier Py), gdje preživljavaju trgovanjem na crnom tržištu. Leduc je već od prvih kadrova prikazana kao duboko nesretna i traumatizirana žena koja bezuspješno pokušava nagovoriti svog muža da vodi ljubav s njom, dok je Sachs prikazan kao pribran i predan pisac koji samo želi da ga naporna žena pusti na miru. Budući da konstantno priča o svojim frustracijama i nezadovoljstvu kako bi pridobila muževu pažnju, Sachs joj u jednom trenutku kaže da ode van i radije zapiše na papir sve što ima za reći. I doista, Violette ga posluša te ispod drveta u dvorištu zapisuje poznatu rečenicu iz svog prvog romana L’asphyxie (Asfiksija) – „Moja majka mi nikada nije pružila ruku.“

Uskoro Sachs, za kojeg saznajemo da je gej, ostavlja Leduc, a ona se odluči vratiti u Pariz gdje nastavlja pisati svoj roman. Došavši kod Sachsovog prijatelja da bi mu isporučila robu s crnog tržišta, na polici primjećuje knjigu Simone de Beauvoir (radi se o romanu Gošća) te ju zaintrigira što je tako „debelu knjigu napisala žena“. Uzima knjigu sa sobom te nakon što je pročita, odluči upoznati autoricu. Kada je primijeti u poznatom restoranu Café de Flore, Leduc je potajno prati sve do ulaznih vrata njezine zgrade gdje joj nervozno uruči rukopis romana. Sljedeći dan dobiva pismo od Beauvoir koja je poziva k sebi da pričaju o knjizi, čime započinje novo poglavlje u njezinom životu.

Emmanuelle Devos kao Violette Leduc i Sandrine Kiberlain kao Simone de Beauvoir u filmu “Violette”, 2013.

Beauvoir je bila fascinirana Leducinom hrabrošću da otvoreno i beskompromisno iznese najdelikatnije detalje iz vlastitog života, progovarajući o kompliciranom odnosu s majkom, nemogućnošću ostvarivanja ljubavne veze, fluidnoj seksualnosti i usamljenosti. Za pojmove tadašnjeg francuskog društva, pisanje o specifičnom ženskom iskustvu bilo je nezamislivo, pogotovo ako se uzme u obzir da je svojevrsna feministička biblija Drugi spol bila tek u nastajanju, što je prikazano u samom filmu i čini jednu od zanimljivijih sekvenci (Beauvoir i Leduc u restoranu raspravljaju o mogućem naslovu te knjige).

Naspram neurotične Violette koju tumači izvrsna Emmanuelle Devos, Sandrine Kiberlain utjelovljuje Simone kao njezinu suštu suprotnost – hladnu i suzdržanu. Premda je iz biografije poznato da je Leduc gajila intimne osjećaje prema Beauvoir koja je također bila biseksualna, Provost je tek zagrebao površinu kompleksnog odnosa, evocirajući odnos Violette i njezine majke, gdje je Simone imala ulogu distancirane majke i mentorice koju isključivo zanima Violettein književni rad, dok je Violette u potpunosti opsjednuta njome i silovito nastoji razbiti distancu kako bi ostvarila priželjkivani intimni odnos.

Na temelju rijetkih dostupnih intervjua s Leduc postaje jasno da njihov odnos nije bio ambivalentan kao što film nalaže, naprotiv, po načinu na koji je pričala o Beauvoir, može se zaključiti da su bile vezane toplim i iskrenim prijateljstvom koje je potrajalo sve do Violetteine smrti – Beauvoir je naslijedila njezina autorska prava i posmrtno izdala njezin roman La chasse à l’amour (U lovu na ljubav).

Beauvoir je u filmu također prikazana kao ključna karika koja joj je pomogla da uđe u visoko književno društvo tako što ju je upoznala s ličnostima kao što su Albert Camus (u filmu se samo spominje) i Jean Genet (tumači ga Jacques Bonnaffé). Upravo je Camus pristao objaviti L’asphyxie za izdavačku kuću Gallimard u sklopu edicije Espoir, no odjek je bio slabašan, što je Leduc vratilo u depresiju. Ovdje valja izdvojiti odličnu sekvencu u knjižari gdje se Leduc lažno predstavi kao obožavateljica Violette Leduc i bezuspješno traži svoju knjigu, nakon čega poludi i agresivno počne razbacivati knjige urlajući: „Što je ovo?! Sve je puno samo Juliena Greena!“

Emmanuelle Devos kao Violette Leduc u filmu “Violette”, 2013.

Na poticaj Beauvoir Leduc ipak nastavlja s pisanjem i izdaje drugi roman L’affamée (Izgladnjela), deklaraciju ljubavi prema Simone, a tiska ga bogati industrijalac i proizvođač parfema Jacques Guérin (Olivier Gourmet), također gej, u kojeg se nesretno zaljubljuje. Zbog osjećaja krivnje što joj ne može uzvratiti ljubav, a osjećajući prijateljsku naklonost, Guérin je odluči financijski podržati kako bi nastavila pisati. Film također pridaje određenu pozornost prijateljstvu sa Jeanom Genetom koji se divio njezinom radu i ujedno joj posvetio svoje poznato dramsko djelo Les bonnes (Sluškinje). Oboje rođeni izvan braka, imali su odnos brata i sestre koji su se međusobno inspirirali i kritizirali, a Genet je govorio o njoj kao „nevjerojatnoj ženi koja je luda, ružna, jeftina i siromašna, ali posjeduje nevjerojatan talent“.

Interesantno je da su upravo gej muškarci bili konstanta u njezinom životu, dok je u filmu prikazan tek jedan, kratkotrajan intiman odnos s hetero muškarcem. U već spomenutoj reportaži iz 1970. književnica je objasnila da joj je majka odmalena govorila da su muškarci zlo koje treba izbjegavati, pozivajući se na svoje nesretno iskustvo. Kao odrasla žena, međutim, upuštala se u veze s muškarcima koji su uglavnom bili gej, i znajući to, veze su bile više platonske nego strastvene, što je bio jedan od načina da se obrani od slomljenog srca. Naprotiv, veze sa ženama bile su burne i iskrene, a zbog odnosa s Denise Hertgès, profesoricom u srednjoj školi gdje je bila učenica, obje su bile izbačene te nastavile zajednički život u Parizu tijekom devet godina.

Svoje prvo lezbijsko iskustvo Leduc je imala još kao tinejdžerka sa svojom kolegicom iz razreda, a potanko ga je opisala u trećem romanu Ravages (Razaranja). Roman je zbog eksplicitnog sadržaja bio uvelike cenzuriran što je za književnicu bio prevelik udarac koji je rezultirao napadima paranoje zbog kojih se liječila u psihijatrijskoj bolnici. Beauvoir i dalje nije odustajala od nje te joj je u tajnosti uplaćivala mjesečnu naknadu za spisateljski rad, pod krinkom da naknadu isplaćuje izdavačka kuća Gallimard, kako bi motivirala Leduc da nastavi pisati. To je trajalo sve dok Leduc nije izdala opsežan autobiografski roman La Bâtarde (Kopile) iz 1964. koji joj je donio toliko iščekivano priznanje i književnu nagradu Goncourt, pa je u svojoj 60. godini konačno počela zarađivati od pisanja, izdavši kasnije još nekolicinu romana koji su bili jednako hvaljeni. U mirnom zaseoku u Provansi gdje je do kraja života živjela sama, ali ne i usamljena, Leduc je pronašla unutarnji mir za kojim je čeznula. Film tako završava optimistično, vraćajući Leduc na početak filma, ispod drveta sa svežnjem praznih papira i pogledom na idilični provansalski pejzaž. U opsežnom predgovoru romanu, Beauvoir će zaključiti da su vječita samoća i neuspjeh književnice da ostvari stabilne odnose s drugima rezultirali na koncu „privilegiranom formom komunikacije – umjetničkim djelom“.

Emmanuelle Devos

Premda je Provost snimio vizualno dojmljiv i dramaturški dinamičan film, postoje određene manjkavosti. To se prvenstveno odnosi na način na koji je razrađen, bolje rečeno, pojednostavljen inače osebujan karakter Violette Leduc. Iako je na glasu bila kao ekscentrik oštrog uma, odličnog smisla za humor i autoironiju, Leduc je u filmu strahovito iritantna – srozana na bolesno posesivnu, narcisoidnu, ekstremno seksualnu, autodestruktivnu i samosažalijevajuću ličnost koja svoj književni uspjeh duguje isključivo potpori ljudi koji su je okruživali. Provost tako poseže za krajnje klišeiziranim rješenjem, predstavljajući Leduc kao arhetipsku histeričnu ženu, površno zanemarujući ostale aspekte njezine ličnosti.

Osim toga, redatelj svojim scenarističkim rješenjem navodi da je Leduc zapisala svoje prve retke isključivo na Sachsov nagovor te tako zaobilazi biografski podatak da se bavila književnošću i novinarstvom i prije nego što su se upoznali, iz čega proizlazi da je bila itekako upoznata s aktualnom književnom proizvodnjom (obožavala je Gidea, Duhamela i Becketta). Neupućeni gledatelj, nažalost, dobiva dojam da je Leduc počela pisati posve slučajno zahvaljujući kome drugome nego – muškarcu, a on je valjda intuitivno prepoznao da u njoj ključa književni genij. Time se samo perpetuira romantičarski mit o umjetniku-geniju čija remek-djela nastaju posve slučajno, uz minimalan ili nikakav trud, a to je nažalost zamka u koju ne upada samo Provost, već i većina redatelja kada snimaju filmove o umjetnicima i umjetnicama.

Mit o romantičnom umjetniku koji boluje od neizlječivog Weltschmerza toliko je ukorijenjen u društvu da film zasigurno ne bi dobio toliko pažnje da je Violette prikazana kao uravnotežena intelektualka s povremenim ekscesima. Štoviše, filma vjerojatno ne bi ni bilo da je Provost nije vidio kao šokantnu ličnost s intrigantnom biografijom, jednako kao što Rimbaud i Verlaine nikada ne bi dospjeli na platno da su bili samo dobri frendovi koji su stvarali fantastičnu poeziju.

Činjenica da je spisateljski posao samotnjačka i nimalo vizualno atraktivna aktivnost postavlja pred redatelje biografskih filmova o književnicima poprilično zahtjevan posao, pa stoga se u nekoj mjeri može razumjeti redateljeva potreba da usmjeri pažnju na unutarnji i vanjski život samih književnika, a ne na njihov književni rad. No, pretjerana dramatizacija s ciljem privlačenja publike, nauštrb biografskih crtica ključnih za sveobuhvatno razumijevanje protagonistovih činova i osjećaja, donosi na koncu iskrivljeno i površno poimanje slojevite ličnosti – što se u ovom slučaju dogodilo s Violette Leduc.

Usprkos nedostacima, Provostu ipak valja zahvaliti na filmu, s obzirom na to da je vjerojatno nemali broj gledatelj(ic)a potaknuo da se počnu baviti književnim djelom zaboravljene spisateljice, a ostaje nada da će Violette u budućnosti dobiti kvalitetan filmski pogled iz kompleksnije feminističke perspektive koji će ispraviti prethodnikove propuste.

Hvaljena kao pionirka autofikcije, koju je pisala mnogo prije Sergea Doubrovskog koji je skovao dotični književni termin 1970-ih, Leduc će ostati zapamćena kao jedna od prvih feminističkih spisateljica koja je u književnost uvela temu abortusa, lezbijske ljubavi i otvoreno progovorila o svojim demonima, strasti i požudi, dok su poznate nasljednice Françoise Sagan i Marguerite Duras tek trebale napisati svoje ključne romane. Činjenica da u Hrvatskoj nije preveden niti jedan njezin roman dovoljno govori o njezinom statusu, te smatram da bi barem prijevod njezinog kapitalnog romana La Bâtarde bio neophodna dopuna dosad prevedenim djelima feminističkog kanona kojem Violette Leduc nesumnjivo pripada.