Razgovori s noćnih vlakova

Dora Šustić i Kryštof Kalina koproducenti su dokumentarnoga filma o razvoju izbjegličke krize u središnjoj i jugoistočnoj Europi, s predviđenim izlaskom na proljeće 2016. Njihov je cilj dokumentirati priče ljudi koji bježe pred nasiljem, glađu i siromaštvom, te otkriti slojevitu problematiku kratkoročne i dugoročne pomoći u izbjegličkim kampovima i prihvatilištima u europskim gradovima. U rujnu, nakon volontiranja na austrijsko-mađarskoj granici, slijedili su vlakove te put koji izbjeglice moraju proći od Tovarnika i Opatovca, hrvatsko-srpske granice, sve do izbjegličkoga kampa u Traiskirchenu i berlinskih kampova Lageso i Wilmersdorf. U listopadu je započela druga polovica istraživanja – što se događa s ljudima nakon putovanja. Intervjui s predstojnicima organizacija za zaštitu ljudskih prava, s advokatima i stručnjacima za pravo migranata i azilanata, s volonterima i volonterkama te s ljudima koji žive u izbjegličkim kampovima približili su ih problematici nesistematične državne pomoći u dotičnim europskim državama, financijske eksploatacije, kaotične segregacije izbjeglica u Njemačkoj i Austriji te problemu češke ksenofobije i zatiranju temeljnih ljudskih prava na prostorima Češke Republike, Mađarske, Hrvatske i Srbije. Nakon pedesetak intervjua i vlastitih snažnih iskustava, od probijanja do mađarske žice s tisućama ljudi u noći zatvaranja granice, do svjedočenja o gladi, policijskoj brutalnosti i razdvojenim obiteljima na željezničkom kolodvoru u Beču i kampovima u Traiskirchenu i Berlinu, koautorica filma iznosi osobno viđenje djelića jedne od najvećih globalnih migrantskih kriza u ljudskoj povijesti.

Neja ne prestaje plakati dok mi stišće ruku i priča o svojoj ostavljenoj djeci. Govori mi da je umorna, nervozna, tužna i da ne zna kamo ide. Sama je na putu, teško govori engleski i ne poznaje nikoga u Europi. I’m sorry about my people, I’m sorry about my country, why is there no peace in my country? Dok me moli da kasnije prepričam njezinu priču javnosti, četrdesetogodišnja Iračanka priznaje da ju od svega najviše boli grižnja savjesti jer je morala ostaviti svoje četvero djece u Bagdadu dok ne nađe sigurno mjesto i mogućnost za mirniji život. Sretna je jer je jedna od žena koje su imale mogućnost otići iz Iraka, jer je snažna i zdrava i može podnijeti iscrpljujuće noći na granici ili dugotrajnu glad i hladnoću. Dvije tisuće ljudi hoda prema busevima, pješačeći od mađarskog do austrijskoga graničnog prijelaza. Taksiji čekaju iza granice i nude prijevoz do Beča, sat vremena udaljenog od Nickelsdorfa, za šesto eura. Vojnik kroz megafon pozdravlja ljude, vidno izmorene. Eid Mubarak! People, welcome to Austria. Bajram je, blagdan žrtve.

Neja. Nickelsdorf, 24. 9. 2015. Autor: Kryštof Kalina

Koos, sedamnaestogodišnja djevojka iz Somalije, sjedi na podu kraj ulaza u ženski WC na glavnom željezničkom kolodvoru u Beču. Nakon dvije noći spavanja u džamiji i jedne noći provedene u prihvatilištu, Koos je već tri dana na kolodvoru i čeka kartu za vlak. Razgovaramo s njom i otkriva nam kako je zbunjujuće stalno mijenjati lokacije, države i kolodvore, ali i da je najgore prošlo – putovanje brodom iz Turske u Grčku, s četrdeset pet ljudi u gumenjaku. Koos putuje s majkom i mlađom sestrom koja ima mentalne teškoće te kao glavni razlog njihovog putovanja naglašava nemogućnost liječenja sestre u Somaliji te sigurnije okruženje za nju u Europi. Putuju u Švedsku jer tamo imaju rodbinu, ali Koos bi jednom voljela živjeti u Kaliforniji i nastaviti sa školovanjem da postane odvjetnica. I want to be something, and successful in life. I just have hope now, but I know I deserve better future.

Koos. Beč, 27. 9. 2015. Autor: Jonathan Greenhill

U društvu Mohammada, volontera prevoditelja koji je iz Afganistana stigao u Beč prije dva mjeseca, na bečkom kolodvoru susrećemo iranski par s dvoje djece. Žena, vrlo mirna i sabrana, zamolila nas je da snimimo njezinu priču. Govori o kaosu informacija koji vlada na kolodvoru i kako je frustrirajuće da su prilikom dolaska na registracijska mjesta u kampovima i na granicama suočeni s kompliciranim pitanjima o razlozima odlaska iz Irana, sa zahtjevima policije za dokazima da bježe pred ratom i opasnošću, manjkom prevoditelja ili prevoditeljica te jezičnom barijerom zbog koje ljudi ostanu bez ključnih informacija o svojim pravima i dužnostima. They should not make our cases too difficult just because we are from Iran and not Syria. Govori nam i o apsurdu da mora dokazati da su s razlogom pobjegli iz Irana i da nisu ekonomski migranti, dok s mužem i njihovo dvoje djece bježi pred nasiljem Islamske države i strahom od smrti nakon ubojstva trudne sestrične i bratića. We wouldn’t leave our country if we didn’t have unsolvable problem. We are physically tortured, and spiritually damaged, Mohammad nam prevodi.

Iranska obitelj. Beč, 27. 9. 2015. Autor: Kryštof Kalina

Nakon silaska s vlakova ljudi ostaju s problemom besperspektivne sadašnjosti. Kako pomoći čovjeku dugoročno i osigurati dostojanstvenu promjenu? Kako poduprijeti misao o istosti ljudi, bez obzira otkud smo, iz Hrvatske, Sirije ili Irana? Razumijevanje povijesnoga razvoja i izvora toksičnih ideoloških koncepata trenutno propagiranih po medijima – nacionalizma, fašizma, ksenofobije i rasizma – prvi je korak do istine, i time do efektivnog rješenja krize, zajedno s osjetilnim iskustvom druge osobe, prethodno percipirane samo s distance. Čovjek iracionalno osjeća kroz osjetila i time može u sebi probuditi stvarnu empatiju. Strah, žalost, briga, nostalgija, nada zbližavaju ljude i ruše granice. Žice, ograde, barijere konvoja i policijskih automobila, drvene barikade oblikuju granice. Čovjek se čovjeku približava intuitivno, povezani neopipljivim. Racionalizacija ubija sućut. Institucionalni pokušaji dugoročne pomoći padaju u birokratske zavrzlame upravo zato što su temeljeni na nespretnim racionalizacijama i kategorizacijama. Borba protiv komunikacijsko-birokratskog čvora i političkih igrica u čiji epicentar upadaju nedužni ljudi može se voditi samo okolnim autonomnim putevima, osobnim i samostalnim inicijativama, kao što je inicijativa mladih Bečanki i Bečana koji uče izbjeglice njemački.

Učenje njemačkog jezika u parku. Traiskirchen, 27. 9. 2015. Autor: Kryštof Kalina

U Traiskirchenu, u izbjegličkom kampu kojim upravlja profitna švicarska organizacija ORS Service, Resi i Felix, austrijski studenti, u slobodno vrijeme pomažu stanovnicima i stanovnicama kampa u pripremama za intervjue na njemačkom za azilske zahtjeve. Govore nam o dugotrajnim procedurama klasifikacije pridošlica u pripadajuće dobne skupine, s obzirom da određen broj ljudi, naročito afganistanskog ili iračkog podrijetla, dolazi bez dokumenata ili s falsificiranim putovnicama. Zbog straha od deportacije te sve izraženijega privilegiranja sirijskih državljana i državljanki naspram ostalih, ljudi su primorani lagati o svojoj starosti, budući da maloljetnici i maloljetnice ne smiju biti deportirani. Austrijska vlada zatim troši i do tisuću eura po osobi na preglede DNA da može utvrditi točnu dob i pravilno sortirati ljude u dobne kategorije. Ako su im odbijeni zahtjevi za azil, bez obzira na okolnosti i uvjete od kojih bježe, ljudi su poslani natrag u domovine. Imali oni osamnaest ili osamdeset godina, bježali pred regrutacijom Islamske države ili pred potpunom ekonomskom neimaštinom, moraju napustiti Europsku uniju. Birokratska crna rupa na kojoj počivaju postulati te suvremene supranacionalne utvrde mračni je prostor dehumanizacije, desenzitivizacije i diskriminacije ljudskoga bića. Istovremeno je jedina rupa u kojoj se izbjeglice mogu sakriti od horora vlastite zemlje, što ljude u bijegu stavlja u tragičan položaj vječite opasnosti i beskrajnog tranzita.

Tranzicija, odnosno prijelaz, definirana je kao proces ili vremenski period promjene iz jednog u drugo stanje te je kao takva omeđena početnom i završnom točkom. Putnici i putnice iz Sirije, Iraka, Afganistana, Somalije, Eritreje, Konga itd., ostavljeni su u toplom prisjećanju na vlastite domove, često bez mogućnosti da se u njih vrate, budući da su im rodni gradovi sravnjeni sa zemljom; njihove su početne točke uništene i ostavljene samo u metafizičkom prostoru, kolektivnom sjećanju. Završne točke, s druge strane, ne postoje. Prilikom konačnog dolaska na destinaciju, nakon nekoliko tjedana nehumanog putovanja, s razorenim zdravljem, psihom i često razdvojenim obiteljima, putnici i putnice susreću se s nepoznatim jezikom, u nekim slučajevima i pismom, izrazito kompleksnim birokratskim i zakonskim sustavom, i beskrajnim čekanjem. Tranzicija, koja implicira kretnju i aktivnost, u tom trenutku postaje apsurdno stanje, fizička stagnacija i potpuna pasivnost, ovisnost o stranom sistemu i nemogućnost upravljanja vlastitom egzistencijom. Izbjeglice su i dalje u tranziciji, procesu zamjene realnosti, ali stagniraju na istoj točki, čekajući po izbjegličkim kampovima ili prihvatilištima na odluku o odobrenju azila ili ujedinjenju obitelji.

Dok pijemo kavu u restoranu preko puta izbjegličkog kampa Lageso u Berlinu, Ahmed, dvadesetčetverogodišnji Palestinac s prebivalištem u Damasku, pokazuje mi papirić na kojem piše N46, i ništa drugo. S tim papirićem u ruci Ahmed svakodnevno tri mjeseca dolazi do Registracijskog ureda za tražitelje azila na ulasku u kamp i pita o rješenju svojeg slučaja, odnosno odluci o odobrenju zahtjeva za azil. U Damasku je studirao ekonomiju i volio bi nastaviti sa studijem u Berlinu. Govori mi da ga najviše izluđuje dosada i osjećaj potpune pasivnosti, da ne može ništa napraviti da sam sebi pomogne i započne normalno živjeti.

U petlji konstantnog čekanja, Ahmed i ostali ne znaju što će se s njima dogoditi, gubeći osjećaj vrijednosti. Tranzicija traje, ali poprima perverznu formu nepomičnoga čekanja u međuprostoru između fiktivnih tvorevina koje perpetuiraju dehumanizaciju čovjeka, u kampovima i na granicama nacionalnih država. Upravo u prisilnoj pasivizaciji čovjeka leži srž dehumanizacije. Promjena prestaje biti eksternalizirana u obliku putovanja i mijenjanja vlakova, i postaje internalizirana, seleći se u mentalnu sferu osobe. Ljudi u izbjegličkim kampovima prisiljeni su na dosadu, apatiju, neprogresivnost, zaustavljanje obrazovanja i razvoja. Naročito djeca, koja su isključena iz socijalizacije s vršnjacima i nastavka školovanja. Mjeseci i mjeseci čekanja na papire koji će ljudima potvrditi da postoje i da smiju nastaviti sa životom; da napokon mogu pronaći stan, posao i način da okupe obitelj. Komad papira s otisnutom tintom definira vrijednost ljudskog života. Destinacije putnika i putnica s Bliskog istoka nisu Njemačka, Švedska ili Austrija; destinacija je konačna situacioniranost, stabilno rješenje njihovog egzistencijalnog pitanja, jasan uvid u mogućnosti i pravo izbora. Zato su izbjeglice putnici i putnice bez završne točke, jer na tim prividnim destinacijama njihova putovanja tek započinju.

Ukrcavanje u vlak za Austriju. Zakany, 25.9.2015. Autor: Jonathan Greenhill

Snimke iz noći iskrcavanja s vlakova. Botovo, 25.9.2015. Autor: Kryštof Kalina

Gomila ljudi koja putuje u nesnosnim uvjetima iz noći u noć mijenja vlakove, položaje za spavanje, trudeći se promijeniti i svoju toleranciju na nepravdu, sebe očvrstiti da se ne raspadnu i nestanu pod teretom humanitarne tragedije. Čovjek izguran na margine čovječnosti sposoban je u potpunosti odreći se taštine, želje, navezanosti ili ugode; u ekstremnim uvjetima, kada je čovjek u situaciji da se ne može ponašati kao čovjek, duša postaje čudna izmučena tvorevina koja se uvuče u kapke i izmori oči. Ispraznost pogleda ljudi kroz prozore vagona sablasna je. Kad je čovjek primoran na nečovječne uvjete, tijelo i duh ulaze u konfliktno metafizičko trenje, kao da najednom bit ne odgovara bistvu; tada nastaje patnja, posljedica te bolne frikcije. Ljudi u bijegu izgurani su do apsurda na granice postojanja – zbog nečovječnih uvjeta prelaze vlastite granice fizičke izdržljivosti i psihičke snage. Oči isprane od suza, suzavaca i kiše, um otupljen od antidepresiva, dreke, namjerne sluđenosti lažnim, nepotpunim i kontradiktornim informacijama, tijelo uništeno, razorena stopala od neprestanog koračanja po poljima i šumama koje drugim ljudima predstavljaju nešto sasvim drugo, hranu, život, mir.

Cjelokupni manjak informacija o političkim i ljudskim pravima opasno je oruđe koje sabotira svaki pokušaj pomoći putnicima i putnicama na granici te pridošlicama u kampovima – oruđe vlade i državnih medija. Dezorijentacija je u ovoj priči političko sredstvo osiguravanja kolonijalističke premoći nad slabijima. Rat se danas vodi informacijskim kanalima i u tom ratu najveće su žrtve upravo oni u potpunosti zavisni od elite koja manipulira informacijama. Bez informacije u limbu zbunjenosti i panike nikakva pomoć ne može biti efikasna. Iako većina ljudi s kojima smo razgovarali hvali Europu jer im je pružena šansa da pobjegnu od rata i nasilja, neinformiranost se ispostavlja kao ključan problem, kako od strane volontera i volonterki i organizacija koje pružaju momentalnu pomoć na granicama, tako od strane medija, vladinih ureda i uprave kampova. Zaboravljamo što je homo sapiens i kako nas misao i mogućnost mišljenja diferencira od ostalih životinjskih vrsta. Oduzeti čovjeku mogućnost mišljenja kroz prisilnu pasivizaciju, onemogućavanje kretanja i napretka, kroz manjak sustavnog osiguravanja informacija, znači oduzeti esenciju čovječnosti i posljedično tretirati čovjeka onako kako tretiramo druge životinje. We feed them with bananas not just because of the nutritive value, but mostly because bananas don’t make them shit, govori nam volonter u Zakanyu, na mađarsko-hrvatskoj granici. Razbijanje ograde prirodna je reakcija na izgradnju ograde, na stavljanje u kavez onoga čija priroda nije statična i pasivna.

Putovanje izbjeglica s Bliskog istoka preko jugoistočne Europe do Njemačke ili Austrije ruta je dehumanizacije i kaosa, s ponavljajućim prizorima nasilja, panike i straha, kako na granicama tako i u gradskim kampovima. Europske države postaju svijetle točke na trenutnom putu ljudi koji bježe iz crnila ratne tragedije. Svijetle točke, ali vrlo je malo svjetla po putu kroz šume na graničnim područjima, poput one između Zakanya i Botova, gdje ljudi po mrklom mraku i blatu moraju hodati do sljedećeg vlaka, probijajući se kroz žicu s britvama. Neki su od tih ljudi djeca sa cerebralnom paralizom, trudnice, osobe s invaliditetom ili starice u kolicima.

Zakany-Botovo, 25.9.2015. gradnja žice popodne; snimke iz noći ljudi kako prelaze kroz ogradu. Autor: Kryštof Kalina

Dok sam stajala na glavnom kolodvoru u Beču i gledala u tisuće ljudi kako sjede i čekaju na vlak, u želji da razgovaram s njima, osjećala sam kako ih silujem sažaljenjem.

Iako se od vlakova do kampova vrši sistematična dehumanizacija nad ljudima, mislim da zaboravljamo na ljudskost vidljivu u sitnim detaljima: šminkanje mladih Sirijki u WC-u na kolodvoru, igranje djece s loptom i balonima kraj tračnica, ljubljenje parova dok dijele deku i topli obrok. Dobrota se ne može kupiti u supermarketu skupa s donacijama, pelenama ili plastičnim bocama vode; dobrota je u pogledu između dva čovjeka. Ne u očima punim sažaljenja, već poštovanja. Skromna počast ljudskoj izdržljivosti razlikuje se od hranjenja vlastite potrebe na spektaklu patnje.

Beč, 27. 9. 2015. Autor: Jonathan Greenhill

Budućnost je mutna i teško se nazire kad je čovjeku oduzeta mogućnost kontrole nad vlastitim životom. U stanju potpune neizvjesnosti, jedina čvrsta točka postaju uspomene. Bez papira, identiteta, osjećaja prihvaćenosti i pripadnosti, čovjeku ostaju samo sjećanja. I koliko god se vlade, iz nemara i ideološke uvjetovanosti, trudile separirati ljude i definirati naše postojanje samo kroz prizmu građanske ili nacionalne pripadnosti, čovjek je i dalje čovjek, upravo zbog svojih uspomena. Ne papira. Postojimo kroz susrete s drugima, ne kroz razmjenu osobnih iskaznica.

Čudno kako nešto tako realno i konkretno, napravljeno od materijala i strojeva, kao što je vlak, prijevozno sredstvo, može poprimiti sasvim drugačiju konotaciju kad čovjek intervenira svojim djelovanjem. I kako bizarno poznato zvuči ta fraza o vlakovima koji odvoze izgladnjele ljude usred noći. Ovo nisu vlakovi nade, već vlakovi bez destinacije. Nada je u ljudima, u kurdskom plesu na granici i u Nejinim suzama.

Kurdsko kolo i proslava Kurban-Bajrama na graničnom prijelazu Mađarske i Austrije. Nickelsdorf, 24. 9. 2015. Autor: Kryštof Kalina