Noragami: popularna kultura za 5 yena
Razlog zbog kojeg moramo prestati glorificirati „visoku“ kulturu jest taj što uz nju po navici vežemo duboke, „profinjene“ emocije i misli koje popularna kultura navodno ne može evocirati. Sve što spada pod popularnu kulturu smatra se zabavom za ljude koji tu profinjenost ne mogu dosegnuti s obzirom na to da ne njeguju dovoljno duboka i istančana osjećanja: visoka kultura kultivira duh, popularna za njega ne mari. Tako su nas učili. Ali ne dajte se zavarati, razlika između plemenitih misli i misli koje to nisu, proizvoljna je i politički problematična jer za cilj ima podijeliti ljude na one koji su u stanju misliti „visoko“ i na one koji tome nisu skloni. Ljudsko iskustvo ne možemo opisati isključivo kulturom koja pripada sferi visokog, akademskog obrazovanja jer je ono slojevito, i da – katkad – površno i glupo. I upravo u tome leži glavna prednost popularnog. Svi mi, bez obzira na istančanost naših osjećanja i misli, gajimo najprizemnije emocije i nagone koji nas uvjetuju u svemu što radimo, pa tako i u načinu na koji mislimo i konzumiramo kulturu. Visoka je kultura stoga mit ispričan kako bi diskreditirao nepoželjni dio ljudskog iskustva koji joj ne pripada. Nema kulture koja vrijedi manje jer ne postoji ljudsko iskustvo koje vrijedi više.
https://www.youtube.com/watch?v=CPSI-rbad2Y
Velika je nepravda, osim toga, osporiti popularnoj kulturi sposobnost da ljudima prenese kompleksne, apstraktne ideje i osjećanja samo zato što ih ne prenosi na način na koji to čini „visoka“ kultura. Štoviše, popularna kultura ljudsko iskustvo prenosi slojevitije jer njeguje raznolikost koja se u „visokoj“ kulturi često gubi. Bez megalomanske želje da bude sveobuhvatna i bezvremena, pop-kultura uključuje svakodnevnicu bez koje the best of ljudskog iskustva ne bi bio moguć: najkompleksnije ideje ne nastaju u eteru, već upravo u prostoru prepunom kontradikcija i banalnosti. Upravo zato što te kontradikcije i banalnosti dopušta i priželjkuje, popularna kultura uvjerljivije uprizoruje i tematizira svakodnevni život, ali to naravno ne znači da je i sama banalna. Naprotiv.
Uzmimo na primjer izvrsnu anime-seriju Noragami (Noragami: Aragoto, druga sezona), nastalu po istoimenom manga-serijalu mangake-dvojca Adachitoka (alias dviju strip crtačica, Adachi i Tokashiki). Noragami donosi priču o Yato-bogu koji je hodajuća kontradikcija. S jedne strane, odjeven je u trenirku i nosi pohabanu maramu-siperčić oko vrata, uvijek ima znojave ruke i nema vlastiti hram, pa spava po tuđima. S druge, njegov happy-go-lucky pristup krije krvoločno i opasno božanstvo rata rođeno iz tuđe sadističke želje za krvoprolićem i zabavom. Yato je kompliciran lik, smješten među druge jednako komplicirane likove. Njegovo oružje Yuki (Yukine), duh tinejdžera koji je oživljen kako bi mu služio u borbi protiv zlih duhova, nije razriješen pubertetskih kušnji bez obzira na smrt, štoviše te se kušnje intenziviraju upravo zato što je dječak mrtav. Smrt u njegovom slučaju postaje metafora tinejdžerske otuđenosti i bijesa. Istovremeno, Yato na svojoj koži osjeća svaki Yukineov grijeh, svaku njegovu prljavu misao: kvarljivost ljudske duše doslovno kažnjava boga koji je duh primio pod svoje okrilje. Protagonistkinja Hiyori Iki je pak ljubiteljica profesionalnog hrvanja koja, želeći spasiti Yato-boga završi pod kotačima autobusa, zbog čega zaglavi u prostoru između smrti i života.
Svaki od tri glavna lika živi podvojeno. Hiyori pati od nadnaravne narkolepsije: neprestano napušta duhom vlastito tijelo koje ostaje uspavano tamo gdje iz njega izađe. Yukine je čovjek, ali i insignija u službi malo poznatog boga, dok Yato ima lošu reputaciju, iako neprestano čini dobra djela. Noragami u prvom redu tematizira njihovu podvojenost i podijeljenost svijeta u kojem (uvjetno rečeno) žive, ali ne staje na tome. Tinejdžerski angst, kontemplacija o zagrobnom životu, ljubavi i prijateljstvu, uklopljeni su u fantastičnu avanturu prepunu humora i napetih sukoba s čudovištima: ne zna se zapravo, kao ni u stvarnom životu, gdje prestaje šala, a gdje počinju ozbiljni problemi. Lijepi su trenuci isprepleteni s negativnim iskustvima, a radost i očaj stopljeni u jedno. Mange i anime općenito, ukoliko su dobre, besprijekorno izvode ideju da ne možemo kontemplirati o teškim temama ukoliko se istovremeno ne dotaknemo banalnosti ljudskog života. No u slučaju Noragami serije, ta je banalnost ljudskog života ustupila mjesto banalnosti ljudske smrti, što ovu mangu i njezinu anime-ekranizaciju čini još zanimljivijim.
Noragami koristi, naravno, opća mjesta prisutna u većini anime-serijala i filmova, ali ih istovremeno obogaćuje zanimljivim likovima i sukobima koji nisu samo površinski. Božica Bishamon (aka Veena), na primjer, gaji dubok animozitet prema Yato-bogu jer je u prošlosti pobio njezine insignije koje je smatrala svojom obitelji. Taj antagonizam, međutim, iznosi na vidjelo negativne emocije koje božica osjeća prema samoj sebi, njezinu nesigurnost i poteškoću da s velikim brojem duša koje skuplja u nadi da će ih spasiti – uspostavi značajniji, intimniji odnos, iako se prema svima ponaša jednako zaštitnički. S obzirom na to da insignije trebaju služiti vladarici, svaka se od spašenih duša povremeno osjeti napuštenom jer nije korisna. S druge strane, jedna od glavnih negativki, Nora, insignija je koja ima previše vladara, pa nijednom nije odana. Ipak, ni ona nije arhetipsko zlo jer je, kao i Yato, kontradiktoran lik, što je čini humanijom. Adachitoka sve crta u nijansama: ništa nije crno-bijelo, ništa nije jednoznačno.
Vidimo, dakle, da 12 polusatnih epizoda anime-serijala mogu problematizirati iste ideje koje pronalazimo u knjigama renomiranih pisaca i filozofa. Razlika se stvara u predrasudi da teške teme ne mogu biti adekvatno popularizirane jer ih ne mogu svi ljudi jednako razumjeti, pa ih „visoka“ kultura treba nositi sama kako ih netko ne bi slučajno degradirao drugačijom interpretacijom. Stvar je, međutim, u tome da su to doista tek drugačija čitanja istih tema. Razlike su formalne, ali ne i suštinske. Kad Czesław Miłosz, na primjer, kaže da mu je proza u kojoj se ne spominje novac sumnjiva, odmah pomislim na Noragami, jer je za seriju važno to što je Yato fiskalno nesposoban i sanjari o velikom hramu dok sve usluge, po šintoističkom običaju naplaćuje 5 yena (otprilike 5 lipa), i onda novac troši na pivo i fejk talismane. Miłosz pripada „visokoj“ kulturi, ali se sentiment njegove rečenice savršeno poklapa s mojim čitanjem popularne kulture: tamo gdje se novac ne spominje, nešto nije u redu. U tom je smislu puno veća razlika između Noragamija i jezivo lošeg, silovateljskog serijala Diabolik Lovers, nego što je između parafrazirane Miłoszeve rečenice i Noragami mange.
