Džihadski girl power

Ležeći u krevetu i prateći u petak navečer pariški masakr na Twitteru i televiziji, poželjela sam zauvijek živjeti pod pokrivačem i pustiti da svijet nastavi bez mene. No to je neizvedivo, pa ću se ipak suočiti sa stvarnošću i sama napisati nešto o ISIS-u ili Daeshu i njegovom terorizmu.

Posljednja četiri dana iz sata smo u sat obasipani novim tekstovima o situaciji, i čini se da ih je lako podijeliti u sada već predvidljive skupine: teoretiziranja o budućim ISIS-ovim napadima, podsjetnike da je zapad (tj. SAD i saveznici) omogućio i dopustio širenje njihova nasilja i teritorija, podsjetnike da pariške žrtve nisu jedine ISIS-ove žrtve, čak ni toga dana, i da redovito prešućujemo civilne žrtve američkih dronova, te pozive na smirenost, solidarnost i sprečavanje novog vala islamofobije prema izbjeglicama. (Namjerno tu ne ubrajam onu petu skupinu: ksenofobne i rasističke reakcije.)

Znam da su svi ti tekstovi potrebni, mada ih oni kojima su najpotrebniji vjerojatno ne čitaju, no u njima ne pronalazim nešto što bi mi pomoglo da probušim vlastiti balončić jeze. Nakon subote, koju sam provela razmišljajući o žrtvama, došla je nedjelja, i počele su me okupirati misli o ljudima s druge strane kalašnjikova – o ubojicama i onima koji ih slave. Upravo zato što me plaše, osjećam potrebu humanizirati teroriste; jedino ako ih doživljavam kao ljude, a ne kao crni monolit zla, kako ih se često predstavlja, mogu pokušati razumjeti.

Bilo bi diletantski s moje strane upuštati se u analize ISIS-ove politike, ekonomije i vjerske doktrine pa to neću činiti, no uputit ću na ožujski tekst Graemea Wooda na Atlanticu, u kojem vrlo informativno piše o Daeshevom islamu, uspostavi kalifata i apokaliptičnim ambicijama, a ne škodi pročitati ni onaj Mehdija Hasana, koji pak naginje stavu da ISIS nije islamistički (a onda i odgovor Toma Hollanda da, ne, ipak jest). Dobro je i biti svjestan važnosti nafte za financiranje projekta Islamske države, i prisjetiti se činjenice da je uspostava (neo)kolonijalističke američke prisutnosti na Bliskom istoku radi kontrole nafte od početka prošlog stoljeća redovito bila u sprezi upravo s islamističkim režimima, o čemu Timothy Mitchell piše u poglavlju “McJihad“ svoje knjige Carbon Democracy.

Koliko god intrigantne bile sve političke i ekonomske okolnosti ISIS-ova nastanka i uspjeha, mene uvijek mnogo više zanimaju motivacije ljudi i njihovi osjećaji. Zato me u cijeloj priči najviše fasciniraju oni koji pristaju služiti viziji Daeshevih vođa i za nju žrtvovati svoje živote. Pogotovo ako su ti životi prije bili zapadnjački, mladi i – ženski.

Vjeruje se da u ISIS-u djeluje oko 4000 stranaca, tj. zapadnjaka, među kojima se nalazi više od 550 žena, što su nezapamćeno velike brojke – nijedna slična teroristička skupina nije uspjela privući toliki broj europskih migranata u svoje redove, a pogotovo ne žena.¹ U čemu je tolika privlačnost ISIS-a?

Antropolog Scott Atran, koji je razgovarao s brojnim mladim muškarcima koji su ubijali za ISIS ili mu se žele pridružiti, nudi interesantnu tvrdnju da je ISIS, iako ga vidimo kao prvenstveno vojnu prijetnju, zapravo najdinamičniji kontrakulturni pokret na svijetu. Odnosno, kako piše u knjizi Talking to the Enemy (2010), džihad je „specifična vrsta mladenačke kulture, koja se snažno protivi nesputanim mogućnostima koje sekularno društvo često tolerira: slobodnoj ljubavi i pornografiji, alkoholu i teškim drogama, zarađivanju novca i brizi samo za sebe“. U govoru pred UN-ovim Vijećem sigurnosti ranije ove godine, Atran je rekao da ideja o „sukobu civilizacija“ – islama i zapada – navodi na krivi trag. „Nasilni ekstremizam ne predstavlja uzlet tradicionalnih kultura, nego njihov kolaps, jer mladi ljudi više nisu usidreni u tisućljetnim tradicijama, već plutaju u potrazi za društvenim identitetom koji im daje osobni značaj i slavu. (…) Radikaliziraju se kako bi našli čvrsti identitet u plošnom svijetu, gdje su vertikalne linije komunikacije među generacijama zamijenjene horizontalnim peer-to-peer vezama koje mogu opasati cijeli svijet“. Prema njemu, ključ je ISIS-ovog uspjeha u tome što mladima, koliko god to čudno zvučalo, nudi nešto o čemu mogu sanjati: značajan život, borbu, žrtvu i zajedništvo.

No Atran ipak priča samo o mladićima. Što je s djevojkama?

Njih čeka fantastično obećanje uzbuđenja, romanse i besmrtnosti majčinstva novog islamskog kalifata, i privlači ih ono što Sasha Havlicek naziva „džihadskom, girl-power supkulturom“. Havlicek, direktorica Instituta za strateški dijalog (Institute for Strategic Dialogue), i na nedavnom je panelu o radikalizaciji mladih Europljana iskoristila frazu „džihadski girl power“ da objasni motivaciju (britanskih) adolescentica koje bježe u Siriju (pogledajte taj dio izdvojen u videu ispod). Prema Havlicek, radi se o mladim muslimankama koje se ne prepoznaju u zapadnjačkim modelima ženskosti/djevojaštva, već osnaženje pronalaze u džihadu koji im nudi Daesh. (Takvo je osnaženje, naravno, izrazito paradoksalno. Žene se ne smiju boriti za ISIS. Njihove su primarne uloge one supruga i udovica mučenika, rađanja budućih džihadista te širenja propagande i privlačenja drugih djevojaka i žene. Njihova je „slava“ uvijek tek posredna.)

Primjeri tinejdžerki koje su odrasle u Europi i pobjegle u Siriju, odakle regrutiraju nove članice, ispisuju bizarnu stranicu suvremenog djevojaštva, ali i vrlo znakovito i poučno progovaraju o zapadnjačkom odnosu prema adolescenticama i muslimankama. Heidi Mirza u tekstu „Michelle Obama, Muslim Girls, Radicalisation and the Lure of Syria“ piše kako su te djevojke istovremeno „nevidljive i kulturno ‘u opasnosti’ kao žene, ali i vidljivo ‘opasne’, rasno čitane i potencijalno radikalizirane muslimanke“.

Prema svibanjskoj publikaciji Instituta za strateški dijalog, naslovljenoj „‘Till Martyrdom Do Us Part’: Gender and the ISIS Phenomenon”, tri su glavna razloga koji djevojke guraju prema ISIS-u. Prvi je osjećaj društvene i kulturne izolacije, koji uključuje preispitivanje vlastitog identiteta i osjećaj nepripadanja zapadnoj kulturi (pogotovo u slučaju djevojaka koje se pokrivaju i suočavaju s često negativnim reakcijama okoline/javnosti). To uključuje i stereotipne, nerijetko negativne reprezentacije i percepciju muslimana/muslimanki u medijima (zbog čega je, primjerice, nedavna pobjeda predivne Nadiye u emisiji The Great British Bake-Off posebno značajna). Drugi je razlog uvjerenje da se muslimane progoni, kao što ih se progonilo kroz povijest, a ISIS ga širi pomoću propagandnog materijala koji prikazuje mrtvu i ranjenu djecu te emocionalnom manipulacijom osnažuje svoju „mi vs. oni“ retoriku. Treći je razlog taj što međunarodna zajednica ne osuđuje nasilje nad muslimanima i ne reagira na njihovu patnju (nije, recimo, ništa učinila da pomogne zbaciti Assada).

Osim toga, tu su i tri razloga koja ih privlače Daeshu. Prvo, idealistični ciljevi religijskog služenja i gradnje utopijske kalifatske države; posvećivanje života višoj svrsi. Drugo, pripadanje, sestrinstvo, jedinstvo i zajednica. I treće, romantiziranje avanture pridruživanja ISIS-u – glorifikacija braka s džihadistom i njegove smrti, i glamurizacija položaja „mučenikove“ udovice.

Djevojke iz Bethnal Greena, snimka s aerodroma

Vrlo je neobično vidjeti kako djevojke koje izabiru život među proponentima srednjovjekovnog tipa brutalnosti aktivno koriste Twitter, Instagram, Whatsapp, Ask.fm, Kik i Tumblr za komunikaciju sa sadašnjim i budućim „sestrama“ i pisanje o gore spomenutim temama – sestrinstvu, braku, slavnoj smrti, osveti nevjernicima. ISIS-ovo je vješto korištenje društvenih mreža i interneta za širenje ideologije poznato, no nikad ne djeluje toliko prirodno i istovremeno očuđujuće kao u rukama neprikosnovenih kraljica suvremenih oblika komunikacije, tinejdžerskih djevojaka.

Njihov fanatizam nije, u svojoj formi, mnogo drugačiji od fanatizma obožavateljica, na primjer, One Directiona, samo s neizmjerno većim ulozima. Strastvena požrtvovnost, ljubav koju spremno daju, opsjednutost zbog koje pamte sve podatke o svojim omiljenim junacima; to su već desetljećima, od samog izuma adolescencije, ključne osobine djevojaštva – i uvijek su bile predmet poruge odrasle, dominantne, muške kulture. U ovom je slučaju predmet obožavanja drugačiji i popularnu kulturu zamjenjuje religija, no svejedno bih se usudila reći da se ne radi o znatnoj aberaciji od uobičajenog scenarija. Čime ne želim reći da ga treba podcijeniti, već upravo suprotno – da ga nikad nije trebalo podcijeniti.

Djevojke koje iz svojih europskih domova bježe Daeshu u pravilu su vrlo inteligentne, odlične i uzorne učenice, dobre kćeri. Tri cure iz londonske škole Bethnal Green, koje su u Siriju otišle u siječnju, jedan je učenik opisao kao „djevojke poput kojih želite biti“. Osim toga, takozvane su „kalifete“ (caliphettes) redovito informirane i politički svjesne te primarno motivirane uvjerenjima i idealima, no u medijima ih se svejedno predstavlja tek kao „džihadske mladenke“ (iako im muževi često izdrže samo par mjeseci prije nego se pretvore u tzv. „zelene ptice“). CNN je, sjetimo se, izvijestio da ISIS žene mami „Nutellom, mačićima i emojijima“, depolitizirajući tako u potpunosti njihove odluke. Na djelu je, naravno, i tvrdokorna seksistička ideja da žene ne mogu biti krvožedne i okrutne, samo naivne, odnosno da žene koje jesu takve i koje čine i žele činiti zlo drugima nisu (ljudske) žene – automatski su čudovišnije od muškaraca koji čine isto.

Izvor: politifact.com

Na užasan i tužan način, „kalifete“ šalju bitnu poruku o načinima na koje zapadnjačko društvo trivijalizira djevojke i njihov emocionalni rad (i njihovu moć te želju za moći), do trenutka kad je uložen u destruktivnu i opasnu ideologiju i postaje prijetnja, kad će ga se umjesto trivijaliziranja možda (i) demonizirati, i koliko je malo mogućnosti za postojanje između tih ekstrema.

Jasno je da je cijela situacija mnogo kompleksnija, i ovisna o nizu razloga i okolnosti, no vrlo je izgledno da je dominantni zapadnjački oblik djevojaštva, koji na brojne načine stereotipizira njegove ekspresije i zapostavlja i sputava njegovu moć, jedna od stvari koja mlade europske muslimanke tjera prema radikalizaciji i mogućnosti jedne vrlo paradoksalne slobode ostvarivanja i potvrđivanja vlastitog identiteta. Koliko god užasavajuće zvučao njihov život u ISIS-u, nema sumnje da ih je iznevjerio i zapadni patrijarhat.

Protiv takve se radikalizacije svi možemo boriti samo upoznavanjem nepoznatog, upornim učenjem i razumijevanjem koje rastjeruje strah, tu garmonboziju kojom se zajedno hrane militantni džihad i nacionalistička desnica.

1. „’Till Martyrdom Do Us Part’: Gender and the ISIS Phenomenon”, Erin Marie Saltman, Melanie Smith.