Kiborg među klonovima: postmoderni identitet u seriji “Orphan Black”

Posljednjih se godina na televiziji može primijetiti sve veće zanimanje za reprezentaciju žena: one postaju glavni likovi te ih je brojčano sve više, no još bitnije, više ih se ne prikazuje samo kroz plošnu opreku dobre i nježne (“anđela u kući”) te lukave i zle fatalne žene. Jedan je od takvih primjera i kanadska SF serija Orphan Black. Nakon otprilike 30 godina krojenja vlastitih osoba i života, junakinje serije saznale su da su klonovi, nečiji eksperiment, “laboratorijski štakori”. Svoje lice najednom vide u raznim varijantama i kontekstima, upoznaju inačice sebe koje su im potpuno odbojne. U toj životnoj odiseji one imaju nekoliko ciljeva: obraniti se od neprijatelja, saznati više o svom porijeklu, pronaći lijek za bolest koja im prijeti te, naposljetku, očuvati vlastito ljudsko dostojanstvo.

Znanstveno-fantastična premisa serije – kloniranje ljudi – vrlo je plodno tlo za isticanje bioetičkih tema. Iako bi se nevolja glavnih junakinja ove priče mogla čitati kao univerzalni ljudski problem, činjenica da su žene otvara pitanja o posjedovanju i manipulaciji ženskim tijelom zbog njegove sposobnosti reprodukcije. Također, velik broj glavnih ženskih likova omogućava konstrukciju brojnih ženskih identiteta koji se u velikoj mjeri udaljavaju od uobičajene i tradicionalne predodžbe žena na televiziji. Prema tome, žanrovski bi se ova serija mogla još detaljnije odrediti kao feministička znanstvena fantastika.

U tekstu “A Cyborg Manifesto” autorica Donna Haraway ponajviše se bavi opisom društvenih promjena u postmoderni te novim tipom identiteta koji se tada javlja – kiborgom. Kiborg se, za početak, može opisati kao fluidan, heterogen, kompleksan, kontradiktoran, mozaičan.¹ “A Cyborg Manifesto” opisuje promjene do kojih je došlo prelaskom iz moderne u postmodernu epohu. Prema mišljenju Donne Haraway, razvoj prirodnih znanosti i komunikacija potaknuo je pojavu novih socijalnih odnosa, čime se promijenio i položaj žena u društvu. Jedan je od zaključaka koji se može izvesti iz teksta da čovjek u modernoj eri razvija prirodne znanosti i tehnologiju kako bi mu pomogle u proučavanju sebe i društva, no one se u postmoderni oslobađaju od čovjeka te zauzimaju mjesto povrh njega – umjesto da služe čovjeku, čovjek počinje služiti njima. U takvom svijetu biologija prestaje biti znanost koja proučava ljudsko tijelo onakvo kakvo ono jest te postaje svojevrsni inženjering koji to tijelo sastavlja i mijenja (“biology as clinical practice” vs. “biology as inscription”). Tijelo postaje materijalizirano, opredmećeno, slično stroju koji je sastavljen od raznih mehanizama (“organism” vs. “biotic component”). Takvo shvaćanje organizma pozitivno je kada se primjenjuje, recimo, na transplantacije organa koje mogu spasiti život, ali sve veća popularnost estetske kirurgije polazi od razumijevanja tijela kao ukrasnog predmeta koji se može i treba poboljšati.

Serija Orphan Black obiluje primjerima koji radikaliziraju postavke iz Harawayina teksta. Ondje su ljudska tijela tretirana kao puki objekti – stvorena su u laboratoriju, replicirana u mnoštvo primjeraka, raspršena po svijetu i nadzirana. U njihov je genom upisano: “This organism and derivative genetic material is restricted intellectual property” (S1 E10). Pronalaženje ove informacije dovelo je znanstvenicu Cosimu do bolne istine: “We’re property. Our bodies, our biology, everything we are, everything we become, belongs to them” (S1 E10). U njihova se tijela neprestano intervenira, doktori im dolaze po noći i na njima vrše ispitivanja.

Najekstremniji primjer iskorištavanja ženskog tijela odvija se tijekom druge sezone u jednoj religioznoj sekti. (Spoiler!) Naime, iako je ženska linija klonova patentirana za neplodnost, Sarah i Helena “greškom” mogu imati djecu, što pastor sekte smatra čudom. Potaknut time odluči provesti eksperiment: uzme Helenine jajne stanice, oplodi ih vlastitom spermom te usadi dijete u Helenu i u svoju vlastitu kćer, što želi napraviti i s ostalim ženama iz zajednice. Ovaj radikalni primjer naglašava tradicionalnu patrijarhalnu postavku da je žensko tijelo zbog svoje reproduktivne sposobnosti plodno tlo slobodno za eksploataciju u svrhu produljenja vrste. Bitno je spomenuti da je sama Helena odrasla u samostanu u Ukrajini gdje joj je nametnut religiozni svjetonazor. Kad se to uzme u obzir, značajna je rečenica kojom trudnoj svećenikovoj kćeri predstavlja mogućnost pobačaja: “If you don’t want to have my babies, don’t have my babies” (S2 E9). Glumica Tatiana Maslany, koja je zaslužna za igranje višestrukih uloga klonova, u jednom je intervjuu istaknula upravo tu dimenziju serije:

For me, I would watch this show for its dissection of how our culture looks at women and their bodies. Reproductive rights are at the forefront of news right now… We’re standing up and saying: ‘This isn’t right, and who are you to tell me what to do with my body?’ Orphan Black, whether it’s subtle or not, really speaks to that.

Osim navedenih promjena u znanosti i tehnologiji, koje na neki način štete čovjeku čineći ga predmetom znanosti i trgovine, Haraway se osvrće i na promjene u mišljenju koje pokušavaju spasiti ljudsko dostojanstvo. Ključno je mjesto postmodernističke misli dekonstrukcija binarnih opreka na kojima počiva zapadna kultura čime se želi ukazati na to da one nisu utemeljene na prirodnim osobinama članova, već da su kulturno konstruirane. Na koji način pojedinac može izgraditi svoj identitet u novonastalim okolnostima, u svijetu s jedne strane opterećenim zastarjelim svjetonazorom, a s druge vođenim naprednim znanostima? Haraway nudi rješenje u konceptu kiborga.

Cosima i Delphine

Kiborg je metafora za tip postmodernog identiteta koji se izgrađuje rušeći vladajuće binarne opreke i granice između raznih entiteta, prije svega one rodne, klasne i rasne. Jednostavnije rečeno, kiborg je identitet koji se sam izgrađuje onako kako želi i pritom ne poštuje zadane konvencije i idealizirane modele. Haraway mnoštvo kiborga pronalazi upravo u feminističkoj znanstvenoj fantastici. Naravno, i Orphan Black obiluje ovakvim heterogenim, fluidnim jastvima. Likovi su ovdje konstruirani tako da se gledatelju na prvi pogled čini da odgovaraju nekom stereotipu, no s vremenom dobivaju zaokret. Na primjer, protagonisticu Sarah upoznajemo kao buntovnicu, pankericu, osobu koja živi na rubu zakona. No s vremenom vidimo kako je brižna majka i želi svome djetetu osigurati bolju budućnost. Da, ona ima mana, daleko je od savršene majčinske figure, ali želi bolje za sebe i za svoju kćer. S druge strane, Alison je primjer naizgled savršene mame i domaćice (soccer mom), ali njezine su pak loše strane alkoholizam, preprodavanje droge, pa i sklonost fizičkom nasilju (primjerice, muči svoga muža vrućim ljepilom ne bi li rekao istinu). Izvrstan naglasak na njihove kompleksne i nesavršene identitete stavlja pjesma Bitch Meredith Brooks koju Alison pjeva u automobilu nakon što je spavala s mužem svoje prijateljice: “I’m a bitch, I’m a lover/I’m a child, I’m a mother/I’m a sinner, I’m a saint/I do not feel ashamed.”

Tema kloniranja otvara brojne mogućnosti za istraživanje identiteta, odnosa prema sebi, svome tijelu i drugima. Protagonistice se sukobljavaju s velikom identitetskom krizom – mislile su da su jedinstvene, ali odjednom ih je više, što naglašava rečenica iz teasera: “When did I become us?” Temeljna riječ koja određuje njihova jastva postaje omražena c-word. Nesumnjivo, riječ “klon” u sebi nosi negativne konotacije slične onima u riječi “kopija”. Budući da se predmeti kopiraju, postupak kloniranja živih bića polazi od shvaćanja da su tijela tih bića samo puki predmeti. Prema tome, na klonove se gleda kao na masu umnogostručenih tijela lišenih intelekta, osjećaja, života i dostojanstva. No ova serija pokazuje kako su proizvodi tog postupka pravi ljudi, emocionalni i nepokolebljivi. Njihov je inat zbijen u samosvjesnom Sarinu iskazu. Na tvrdnju “There’s nine of you,” ona oštro odgovara “No! There’s only one of me, just like there was only one of Beth” (S1 E7). I kod drugih likova možemo naći slične prkosne izjave. Nakon što je jednoj od djevojaka, Cosimi, s gađenjem upućena tvrdnja “So, you’re gay,” ona mirno odgovara: “My sexuality is not the most interesting thing about me” (S2 E2).

Upravo je pitanje seksualnosti jedno od razrađenijih u ovoj seriji. Rodna pripadnost i seksualna orijentacija (uz rasu i klasu) tradicionalno su najbitnije kategorije određenja identiteta te još jedno mjesto koje postmoderni kiborg prekoračuje. Prema tome, protagonisticama serije granice su otvorene, one mogu biti što god žele. O tome govori i Maslany: “We sort of embrace the idea of every human having the potential to be anything, and I think that opens the door for all kinds of dialogue about sexuality and about gender.”

Felix

Svaki član kratice LGBT u seriji dobiva barem po jednog predstavnika. Mnogi su gledatelji uočili drukčiji pristup u oblikovanju homoseksualnih likova te im je zasmetao izrazito feminiziran i teatralan Felix koji koristi više šminke od svojih “sestara”. Kod njega je seksualna orijentacija prvo što se uočava, dok je kod Cosime ona suptilnije prikazana. Kada su u jednom intervjuu upitali o tome glumca Jordana Gavarisa, koji glumi Felixa, odgovorio je sljedeće:

I think it’s important to show all sides of a minority. On television now we find a lot of characters are being portrayed in a very politically correct way – where they have great jobs and they aren’t effeminate. These are seen as the right way to do it. But that’s not necessarily fair. It’s not fair to the side of the community that doesn’t look like that. They can’t identify with those characters. (…) It’s great that we get to show all sides of the minority as best we can and hopefully do it respectfully.

Kada su se odlučili igrati sa stereotipima, tvorci su serije lako mogli upasti u zamku i naići na optužbe za klišejiziranost (što se i dogodilo), ali pažljiviji gledatelj neće svoju pozornost zadržati na vanjskom izgledu lika, već će shvatiti njegovu dublju funkciju i promatrati ga u odnosu s drugima. Ako tako gledamo, Felixa se ne bi smjelo vidjeti kao karikaturu, već kao divnog i požrtvovnog prijatelja, brata i ujaka te kao izvor sarkazma i humora. Riječima Cosime, koliko god njegova seksualnost bila naglašena, ona ipak nije najzanimljivija stvar na njemu.

Ženski queer likovi, s druge strane, nisu kreirani primarno na osnovi svoje seksualnosti. Cosima, doduše, jest “obilježena” svojim alternativnim izgledom, ali se to ne bi smjelo povezati s njezinom seksualnom orijentacijom, već s pripadnošću određenom tipu. Kao što je već rečeno, Sarah je buntovnica, Alison soccer mom, a Cosima je alternativna znanstvenica. No ti početni tipovi nisu okamenjeni, već karakteri doživljavaju razrade i obrate. Pa tako, iako je doktorandica biologije i ozbiljna znanstvenica, Cosima nije vođena samo svojim umom, već i snažnim emocijama i strastima. To se ponajviše vidi u njezinu odnosu s Delphine. Delphine je pak biseksualka koja s Cosimom doživljava svoje prvo lezbijsko iskustvo. Budući da njih dvije zajedno rade u laboratoriju, njihov bi se odnos mogao opisati kao poslovno-ljubavni te je, kao takav, pun raznih uspona i padova, svađa i razočarenja. Zbog toga lezbijska veza ovdje nije pretjerano romantizirana ili seksualizirana, već je prikazana slično kao i prosječna heteroseksualna veza. Smatram da je potrebno naglasiti kako su lezbijski likovi u seriji dobili vrlo značajna i ozbiljna profesionalna mjesta – obje su uspješne znanstvenice sa zavidnom karijerom što je zasigurno jedan korak naprijed u reprezentiranju gej populacije.

Tony

Ista glumica koja glumi ženske klonove u jednoj je epizodi uz pomoć šminke i kostimografa postala Tony, transrodni klon. Njegova je pojava izazvala prilično negativne komentare među obožavateljima serije, a najčešći je onaj da ga “nisu dobro napravili”. Naime, glumičina ženstvenost kombinirana s umjetnom bradom i neurednom fudbalerkom rezultirala je androginim izgledom te izazvala zbunjenost kod velikog dijela gledatelja. No prigovor da “nije dovoljno muški” jednostavno je neprimjenjiv za karakterizaciju transrodnog identiteta. Zbunjenost i nelagoda zbog toga što Tony ne izgleda kao “tipičan muškarac”, već ima i ženska i muška obilježja, proizlazi iz još neprevladane spolne opreke muškarac-žena.

Iako se nije svim queer likovima pristupalo na isti način (neki odgovaraju stereotipima, neki ih izvrću), gledanjem serije ne dobiva se dojam da su oni poslužili kao dašak egzotike i da su bitni samo zbog svoje seksualne orijentacije. Troje od njih (Felix, Cosima, Delphine) stalni su likovi koji sudjeluju u glavnim fabularnim linijama serije, kompleksni su i potiču empatiju kod gledatelja. Jedina bi iznimka bio epizodni lik Tonyja koji je, čini se, prisutan više kako bi popunio T iz kratice LGBT jer ni izdaleka nije dobio toliko prostora kao cisseksualni gej likovi. Ipak, narušavanje binarne opreke između spolova Tonyja možda čini i najboljim primjerom kiborga među klonovima.

Serija Orphan Black prenaglašava postavke našega svijeta i stvara umjetni, futuristički univerzum vođen nemoralnim moćnicima. Junakinje se u dehumanizirajućem svijetu moraju boriti za kontrolu nad vlastitim tijelima i životima. Pritom su prikazani likovi nekonvencionalni, pa i kontradiktorni, no svi oni, kakvi god bili, zaslužuju ljudsko dostojanstvo i ne srame se inzistirati na njemu. Činjenica da su za glavne likove odabrane žene samo još dodatno naglašava iste zaključke. Čini se da se polako ali sigurno bliži kraj “muške” fantazije o dvama idealiziranim tipovima žena, nježnom anđelu i fatalnoj zavodnici, te se otvara sve više mjesta, kako kaže Donna Haraway, “čudovišnim identitetima u feminističkoj znanstvenoj fantastici”.

1. Donna Haraway: “A Cyborg Manifesto. Science, technology and socialist-feminism in the late twentieth century”. U: The Cybercultures Reader. Ur. David Bell i Barbara M. Kennedy. Routledge. London, New York. 2000.