Odgoj čitateljice

Na početku svoje sjajne knjige The Woman Reader Belinda Jack kaže da je povijest ženskog čitanja prilično koherentna. Od samog je početka pristup žena pisanoj riječi predstavljao poseban izvor tjeskobe muškarcima, kao i nekim ženama. Kroz stoljeća – od antike do danas – zabilježeni su brojni pokušaji da se kontrolira njihova pismenost, ali i tome suprotstavljene akcije poput individualnih i kolektivnih kampanja koje su promovirale žensku pismenost te slobodan pristup knjigama kao nužan uvjet za ostvarenje društvene i političke jednakosti.¹

Premda postoji i duga tradicija nadzora nad čitanjem pripadnika radničke klase te pogotovo djece i mladih, najtrajnija predodžba “lošeg” i “budalastog” čitatelja upravo je predodžba – čitateljice. Žensko se čitanje oduvijek povezivalo s nedopuštenom seksualnošću i moralnom degeneracijom te je zato nad njime bilo potrebno uspostaviti nadzor. Osamljeno čitanje, u prvom redu romana, moglo bi korumpirati nevine ženske duše, uputiti ih u zabranjene tjelesne užitke i pomutiti im razum tako da više ne razlikuju stvarnost od fikcije. Ili, još gore, navesti ih da se zapitaju zašto njihovi životi tako malo podsjećaju na njihove omiljene romane, što bi pak moglo dovesti do želje za promjenom postojećeg društvenog stanja.²

Čini se, kako Belinda Jack zaključuje pri kraju knjige, da se u mnogim dijelovima svijeta tjeskoba muškaraca u vezi s tim što i kako žene čitaju smanjila, a sada su u mnogim slučajevima provedbu cenzure preuzele upravo žene, u prvom redu zabrinute kršćanske majke koje traže zabranu “sotonskog” Harryja Pottera, prodaju Cosmopolitana u neprozirnim vrećicama ili, kao u Hrvatskoj, da se “pornografski” Bum Tomica izbaci s popisa neobavezne školske lektire.³ Iako danas sama činjenica da žene čitaju knjige više nije skandalozna, ipak još uvijek postoji snažna težnja za društvenom kontrolom vrste sadržaja koji se konzumira. Dok jedne i dalje brine nemoral, drugi zazivaju ukus i umjetničku vrijednost, a glavni je krivac redovito popularna kultura, u prvom redu ona namijenjena ženama i djevojkama. Sprega elitizma i seksizma pobrinula se da se i dalje proizvode negativne predodžbe čitateljica u čijem čitanju umjesto kulturno privilegiranih estetskih i formalnih osobina djela važniju ulogu igraju upotrebe tog djela u svakodnevnom životu: za zabavu, užitak, bijeg i prepoznavanje.

Jean-Honoré Fragonard: La Liseuse, 1770.

Premda povijest književnosti i drugih umjetnosti vrvi likovima žena koje čitaju, najčešće popularne romane, poput Emme Bovary, udovice u Prijanu Lovri, Lucije Stipančić ili Krležine frajle Melanije, tek je feministička književna kritika u drugoj polovici 20. stoljeća postavila pitanje do kakvih razlika u značenju književnog teksta dolazi kad je čitatelj žena, a ne muškarac.⁴

Toliki su književni teoretičari i povjesničari književne tekstove, ne obazirući se na bogatstvo njihova značenja, čitali privilegirajući maskulinu perspektivu. Tu su – svoju – perspektivu uzimali zdravo za gotovo i uspostavili je kao univerzalnu, pretpostavljajući da svi čitatelji čitaju poput njih. Kako je, na primjer, napisao Geoffrey Hartman, teoretičar američke dekonstrukcije, “mnogo je čitanja doista poput gledanja djevojaka, priprost utrošak duha”, u jednom (hetero)seksističkom potezu isključujući sve čitateljice iz svoje definicije čitanja.⁵

Zato je krajem 1970-ih Judith Fetterley u knjizi The Resisting Reader tvrdila da je književnost politična, ciljajući na to da američka književnost preferira jednu viziju stvarnosti – onu “muške melodrame” u kojoj je suštinsko američko iskustvo biti muškarac kojeg je izdala žena. To znači da se od svih čitatelja, pa tako i čitateljica, traži da se identificiraju s točkom gledišta muškog junaka, odnosno da nauče “razmišljati kao muškarci”. Ne samo da čitateljičino iskustvo nije prikazano i učinjeno legitimnim u umjetnosti, već njezina nemoć proizlazi iz poziva da se poistovjeti s muškim likom dok ju se istodobno podsjeća da “biti muško – biti univerzalan – znači ne biti žena.”⁶

I, stvarno, koliko sam puta osjetila da nisam ciljana publika nekog književnog teksta nakon što bi u jednom trenutku pripovjedač iskazao neki opći sud o ženama kojim nam odriče svaku individualnost, a često i ljudskost. Bez obzira što čitam tekst, što sam se obrazovala da ga čitam, što prihvaćam junakov jedinstveni put kao potencijalno univerzalan, taj tekst kao da ne računa na mene.

Henri Matisse: Lecture femme avec des pêches, 1923.

U potrazi za odgovorom na pitanje zašto nas ipak privlače tekstovi koje smatramo politički problematičnima, Patrocinio P. Schweickart govori o “dvostrukoj hermeneutici” ženskog čitanja. Na djelu nije samo jednostavan proces maskulinizacije čitateljice, već njezina podvojena reakcija. S jedne strane, čitateljica se – “zato što je žena” – treba identificirati sa sporednim ženskim likom čija je svrha “svjedočiti muškarčevoj transcendenciji u zanesenoj tišini”. S druge strane, također je pozvana da se poistovjeti s muškim junakom, na taj način sudjelujući u svođenju ženskog lika (i sebe same) na ulogu drugog. Međutim, poistovjećivanje s “borbom” muškog lika aktivira utopijski moment čitanja jer u njoj čitateljica prepoznaje i vlastitu težnju za slobodom te želju za spoznajom koju vjerojatno neće pronaći u ženskom liku.⁷ Od čitateljice se traži, dakle, da se identificira sa ženskim likom, ali i s muškim stoga što njegova borba predstavlja univerzalnu ljudsku borbu.

Čitanje nije jednostavan i jednosmjeran proces u kojem “ideologija” teksta izravno djeluje na čitateljicu, već poprilično riskantan posao čiji ishod i posljedice nikada ne možemo znati unaprijed, kako piše Shoshana Felman. Ako, poput Fetterley, postanemo “čitateljice koje se odupiru” završit ćemo tako da se odupiremo čitanju. Umjesto da se izložimo riziku da u tekstu pronađemo nešto što ne očekujemo, pristupamo mu na isti način kao književni teoretičari i povjesničari koje smo kritizirale – tako da se čvrsto držimo vlastite ideologije i predrasuda.⁸ Ako se ne otvorimo osluškivanju proturječnih, sukobljenih i heterogenih silnica u tekstu, stalno ćemo u njemu pronalaziti samo ono što smo tražile. Stalno ćemo čitati jedan te isti tekst.

Franz Eybl: Lesendes Mädchen, 1850.

Baš kao što su književni teoretičari idealnog čitatelja zamislili kao apstraktnu verziju samih sebe, tako u ranoj feminističkoj književnoj kritici “čitati kao žena” znači čitati kao feministkinja. Na sličan način na koji je feminizam drugog vala kreirao “kućanicu” kao svoju suprotnost, ali i kao figuru koju treba osvijestiti i osloboditi, tako su feminističke kritičarke svoja istraživanja oblikovala oko figure “obične žene” ili “obične čitateljice”. Figura “obične žene” posebno je istaknuta u okviru feminističkog proučavanja popularne kulture gdje je ona istodobno predmet istraživanja, no ponekad i osoba u čije se ime istraživanje vrši.⁹ Prema Charlotte Brunsdon, i tu se radi o pokušaju teoretičarki popularne kulture da reformiraju svijest “obične čitateljice”, pri čemu im kao uzor služi politički osviještena recipijentica, odnosno feministkinja. Teoretičarka za svoju pedagošku metu bira čitateljicu čiji je pristup popularnoj kulturi obilježen “ograničenim”, tradicionalno “ženstvenim” svjetonazorom umjesto feminizmom, uživanjem u tekstu umjesto kritičkim ili političkim pristupom.¹⁰

Najpoznatiji je primjer takvog pokušaja preodgoja “običnih čitateljica” važna i nezaobilazna knjiga Janice Radway Reading the Romance, prvi put objavljena 1984. Kritike knjige redovito su isticale jasnu podjelu identiteta unutar Radwayina istraživanja: ona je feministkinja i nije čitateljica ljubića, a žene koje je intervjuirala čitateljice su ljubića i nisu feministkinje.¹¹ Cilj je projekta, dakle, politički osvijestiti čitateljice ljubića, preodgojiti ih tako da postanu feministkinje koje će zatim sudjelovati u stvaranju svijeta u kojem više neće biti potrebe za kompenzacijskim čitanjem.¹²

Paralelno se razvijao i ponešto drugačiji tip feminističke kritike popularne kulture, osobito u okrilju britanskih kulturalnih studija, unutar kojeg se konstruirala posebna figura feminističke kritičarke koja je i sama obožavateljica popularne kulture. Dakle, već je u okviru drugog vala feminizma, koji smo danas sklone pojednostavljeno kritizirati, bujao interes za ponovno istraživanje ženstvenosti, osobito onu oblikovanu putem popularnih žanrova ljubića, sapunica i ženskih časopisa.¹³ Za razliku od starije kritike popularnih žanrova koja je slušateljice radijskih sapunica opisivala kao slabe, sklone samoobmani, neodgovorne, neuke, tašte, pune predrasuda i ogorčenja,¹⁴ te izvan opreke između Radwayina feminističkog regrutizma s jedne strane i populističkog, nekritičnog slavljenja popularne kulture s druge, ove su feminističke kritičarke pokušavale pronaći drugačiji put koji bi kombinirao neke od ovih pristupa, ali uz mnogo veći stupanj samosvijesti te priznavanja vlastitih i tuđih identiteta i njihova kompleksnog odnosa kako prema konvencionalnoj ženstvenosti, tako i prema feminizmu.

Radway je također ubrzo uvidjela svoju pogrešku te je kasnije otišla tako daleko da je pretpostavku o tome da se “netko mora na odgovoran način brinuti o učinku fantazije na čitateljice” nedvosmisleno nazvala seksističkom jer je na taj način podcijenila sposobnosti “običnih žena” da sudjeluju u vlastitoj borbi.¹⁵ S vremenom je postalo jasno da je apsolutno neprimjereno kritizirati ljude koji su sudjelovali u nekom etnografskom istraživanju, odnosno konzument(ic)e popularne kulture, te tako implicirati da možemo čitati njihove misli i pristupiti njihovim najskrovitijim željama i uvjerenjima, sigurni u to da znamo pravu istinu o tome što se ljudima sviđa i zašto im se sviđa.¹⁶

Felix Vallotton: La Liseuse, 1922.

Joke Hermes je, razgovarajući s “običnim” čitatelji(ca)ma ženskih časopisa, došla do zaključka da one, baš kao i feminističke teoretičarke popularne kulture, čitaju brojne i međusobno različite tekstove te da u nekim kontekstima uživaju u tekstovima prema kojima su kritične u drugim kontekstima. Razlozi za konzumiranjem popularnih tekstova, poput ljubića, sapunica i ženskih časopisa, također su vrlo raznoliki. Jedan je od ključnih razloga odmor od posla i obaveza: od jednostavnog opuštanja kada ćemo listati neki magazin samo zato što nam je pri ruci ili šaltati televizijske programe bez stvarne želje da se udubimo u neki program do vrlo jasnog i namjernog označavanja našeg slobodnog vremena čitanjem romana ili gledanjem serije. Često se navodi i bijeg od svakodnevice uranjanjem u fikcionalne svjetove mašte, fantazije i užitka koji se češće povezuje s čitateljicama nego s čitateljima i s popularnom kulturom nego s “visokom” kulturom. Zbog toga što je eskapizam na lošem glasu, konzumentice popularnih žanrova često ističu i praktične razloge svog čitanja: učenje o povijesnim događajima i geografski udaljenim predjelima iz ljubavnih romana, praktični savjeti koje izrezuju iz ženskih časopisa.

Zanimljivo je da se inzistiranje čitateljica na utilitarnoj dimenziji njihova čitanja većinom tumači kao isprika i alibi, dok se isticanje “bijega” stavlja u prvi plan. Kako bi, međutim, ta podjela između “običnih” i “profesionalnih” čitatelj(ic)a izgledala kada bi se pojačao naglasak na stjecanju znanja kao jednom od razloga zbog kojeg “obične čitateljice” čitaju te kada bi se priznala važnost užitka u čitanju “profesionalnih” čitatelja?

Kao profesorica književnosti ciljano sam obrazovana da posvećujem posebnu pozornost formalnim aspektima književnih tekstova, no činjenica da mogu rastaviti tekst na dijelove služeći se književnoteorijskim alatom nikako ne znači da ne uživam u čitanju. To, također, ne znači da ne razlikujem stvari koje čitam za “posao” od onih koje čitam u slobodno vrijeme, premda tu često dolazi do prelijevanja jednog u drugo. Iako volim svoj posao žarkom ljubavlju koju je nemoguće opisati bez upotrebe patetičnih metafora, opet kada dođem kući samo želim gledati Mindy ili izgubiti se u nekom YA krimiću. Mislim da se time može objasniti i moja strast prema Kindleu, još uvijek rijetka među proučavateljima književnosti, jer na njemu imam gotovo isključivo knjige koje čitam u “slobodno vrijeme”. Trenutak paljenja Kindlea u meni izaziva ushit jer je s vremenom postao jasan i namjeran znak odmora, bijega i užitka – znak slobodnog vremena.

Rita Felski u The Uses of Literature, dragocjenoj studiji o upotrebama čitanja u svakodnevnom životu objavljenoj 2008., pokušava približiti “obične” i “akademske” čitatelj(ic)e, više puta pokazujući da su akademski čitatelji istrenirani da čitaju na određen način, često lišen čitateljskog užitka, kako bi proučavanje književnosti moglo funkcionirati kao znanstveno područje. S jedne strane, da, književnost je za nas posao i u tom smislu naše se čitanje nužno razlikuje od onog “običnih” čitatelj(ic)a. To je u prvom redu stoga što si zbog našeg privilegija – obrazovnog, ekonomskog, društvenog – možemo priuštiti da zauzmemo poziciju distance od estetskog objekta kojim se bavimo, a to mogu, kako je upozoravao Pierre Bourdieu, samo oni koji “imaju dovoljno” u svakom smislu riječi.¹⁷ Međutim, s druge strane, u trenutku sloma, nesreće, tragedije¹⁸ estetska distanca ne vrijedi ništa jer nas, kako je Lana krasno napisala u tekstu o Sylviji Plath, ne čini i ne može učiniti imunima na patnju.

Albert Reuss: Woman Reading with Mother-in-Law’s Tongue, 1935.

Moram priznati da na pitanje kako onda vršiti funkciju feminističke kritičarke književnosti i popularne kulture nemam jednoznačan odgovor. Kako se u isto vrijeme baviti feminističkom kritikom popularne kulture i ne brinuti se o njezinim potencijalno negativnim učincima na čitatelj(ic)e – pa i na sebe? Kako u isto vrijeme vjerovati u vlastitu struku i u pravo ljudi da o književnosti i popularnoj kulturi govore što žele? Želja za podučavanjem je jaka, a feminizam pogotovo, kao i svaki drugi politički projekt, nužno sadrži prosvjetiteljsku i moralizatorsku crtu koju je u našem djelovanju teško izbjeći. Zato pokušavam slijediti Joke Hermes u njezinu pozivu na poštovanje prema čitateljicama i njihovim čitateljskim izborima umjesto težnje da ih pretvorimo u “figuru” čitateljice koju zatim treba preodgojiti. Kako mi se sad čini, umjesto patronizirajućeg tona i prezira prema njihovu omiljenom štivu, treba raditi na tome da obrazovanje i znanje postane dostupno što većem broju ljudi. Time ne želim reći da ne trebamo biti kritične prema samim tekstovima, upravo suprotno, već da je neprimjereno donositi moralne sudove o njihovim čitatelji(ca)ma.

Kako piše Felski, potrebno je povezati spremnost da sumnjamo sa željom da slušamo. U našim se čitanjima mogu spojiti analiza i privrženost, kritika i ljubav.¹⁹ A mašta, koja je zajednička svim čitatelji(ca)ma, može biti polazišna točka tog pothvata – ona nam omogućuje da pobjegnemo iz svoje svakodnevice, ali nam u isto vrijeme pokazuje da su mogući životni uvjeti drugačiji od naših, uči nas da zamišljamo promjenu.

*Naslovna fotografija: Jackson Eaton za Awoke Vintage

1. Belinda Jack, The Woman Reader, 2012, str. 1.
2. Jack, str. 2; 8.
3. Jack, str. 291.
4. Jonathan Culler, O dekonstrukciji, 1991, str. 36.
5. Culler, str. 37.
6. Judith Fetterley, The Resisting Reader. A Feminist Approach to American Fiction, 1978, str. xx; xiii.
7. Patrocinio P. Schweickart, “Reading Ourselves. Toward a Feminist Theory of Reading”, u Essentials of the Theory of Fiction, ur. M. J. Hoffman & P. D. Murphy, 1996, str. 423.
8. Shoshana Felman, What Does A Woman Want? Reading and Sexual Difference, 1993, str. 5-6.
9. Charlotte Brunsdon, “Pedagogies of the Feminine: Feminist Teaching and Women’s Genres”, u Feminism and Cultural Studies, ur. Morag Shiach, 1999, str. 353.
10. Brunsdon, str. 353.
11. Ien Ang, “Feminist Desire and Female Pleasure”, u Cultural Theory and Popular Culture. A Reader, ur. John Storey, 1998, str. 526.
12. Janice Radway, Reading the Romance: Women, Patriarchy, and Popular Literature, 1991, str. 222.
13. Charlotte Brunsdon, The Feminist, the Housewife, and the Soap Opera, 2000.
14. Rudolf Arnheim, citirano prema Brunsdon, 2000, str. 47.
15. Janice Radway, “Romance and the Work of Fantasy: Struggles over Feminine Sexuality and Subjectivity at Century’s End”, u Feminism and Cultural Studies, ur. Morag Schiach, 1998; Angela McRobbie, “The Politics of Feminist Research: Between Talk, Text and Action”, Feminism and Youth Culture, 2000.
16. Joke Hermes, Reading Women’s Magazines, 1995, str. 4.
17. Prema Brunsdon, 2000, str, 193.
18. Ellen Seiter govori o bolesti i smrti svoje majke, prema Brusdon, str. 193.
19. Rita Felski, The Uses of Literature, 2008, str. 22.