Što smo voljele u 2015. godini!

Što god mislili o njoj, 2015. je na izmaku. Danas s vama želimo podijeliti stvari koje smo gledale, slušale, čitale i jednostavno voljele u ovoj godini. Možda otkrijete nešto što vam je promaklo. A onda nam napišite vlastite favorite!

MAŠA

Ove su me godine nove serije uglavnom razočarale, osim Jinxa i Show Me a Hero. No ovo su serije koje sam (uz Mad Men i Girls) stvarno voljela gledati:

– Detectorists: humoristična serija Mackenzieja Crooka (Gareth iz britanskog Officea) o dvojici luzera koji detektorima za metal neuspješno traže saksonske novčiće u vrlo zelenom Essexu – neočekivano lirski i toplo (jedino šteta zbog klišeja u odnosu glavnog lika i njegove djevojke)

– Peep Show: upravo je završila deveta i zadnja sezona te sjajne humoristične serije u kojoj pratimo unutarnje monologe Marka i Jeza, najboljih prijatelja koji su naizgled potpuno suprotni, no zapravo jednako jadni, nezreli i neodgovorni – prikaz njihove simbioze često je vrlo dirljiv, pri čemu je moj izbor uvijek Mark koji vjeruje da je vrhunac sreće u životu gledati serije na DVD-u i jesti indijski take-out

– Unforgotten: britanski krimić s Nicolom Walker u kojem policija istražuje smrt mladića miješane rase ubijenog u 1970-ima – depresivna, ali iznenađujuće ugodna i nekako nježna serija, s divnim britanskim glumcima Ruth Sheen, Gemmom Jones i Tomom Courtenayjem u sporednim ulogama

Književni mi je vrhunac godine definitivno bila ELENA FERRANTE čija sam dva romana pročitala na engleskom: I giorni dell’abbandono (Days of Abandonment) i L’amica geniale (My Brilliant Friend). Okrutni, intenzivni i mudri, pregazili su me i potpuno osvojili, i jedva čekam da pročitam ostale knjige u “napuljskom ciklusu”.

Od popularnijih romana moram preporučiti Carol Goodman koju sam puno čitala krajem ljeta – izdvajam Arcadia Falls, krimić koji ima SVE: izoliranu školu u državi New York, profesorice i tinejdžerke, feminističke bajke i umetnutu priču o ljubavnoj vezi između dvije osnivačice škole, arts and crafts umjetnice iz 1920-ih.

I još nekoliko eseja o feminizmu i književnosti koji su mi bili zanimljivi:

Claire Vaye Watkins: On Pandering

Siri Hustvedt: Knausgaard Writes Like a Woman

Rebecca Solnit: Men Explain Lolita to Me

Za kraj, ponovno u luzerskom tonu, trenutno si volim pustiti Restless, novi single od New Ordera, u kojem Barney dosta slabo pjeva nezgrapne stihove: Due to current studies, the fiscal climate isn’t looking good. (Tko ih ne bi volio?)

ASJA

1. Krajem godine moje su misli najcrnji katran i jedino što u zadnje vrijeme pomaže su K-pop zvuci boy bandova GOT7, MONSTA X, EXO i BIGBANG. Nekoliko njihovih pjesama slušam neprestano jer me mentalno vraćaju u sretnija vremena kad sam slušala Super Juniora i SHINee, a noći provodila planirajući vječnu blogersku slavu. Kao i J-pop, K-pop širi zarazni optimizam čak i kad zgodni dečki pjevaju o nesretnoj ljubavi i slomljenim srcima. Ovogodišnji videospotovi na koje sam linkala pohvala su muškoj ljepoti i androginiji koje se Zapad riješio osamdesetih, ali koja je NA SVU SREĆU još uvijek živa i zdrava u istočnoj Aziji zbog čega se tim dječačkim grupnim koreografijama uvijek iznova vraćam.

2. O dokumentarnoj seriji The Jinx (HBO, 2015) već sam pisala, ali nije na odmet ponoviti koliko je izvrsna. Prateći sociopata Roberta Dursta, redatelj Andrew Jarecki iznosi na vidjelo u kolikoj su mjeri sociopatija i feminizam nekompatibilni. Durst je dvostruki ubojica koji ne mari za društvene konvencije jer ne mari za društvo. Umjesto toga, oslanjajući se na obiteljski kapital, on bez problema izbjegava kaznu za zločine koje je očito počinio. Njegova pokojna supruga Kathleen McCormack čiju sliku drži u novčaniku, žrtva obiteljskog nasilja i institucionalnog nemara, potpuna je Durstova suprotnost i kao takva služi nam kao opomena: femicid je ono što se najčešće dogodi ženama koje pokušaju napustiti nasilnika i vlastiti život uzeti u svoje ruke.

3. Od stripova koji nam dolaze sa Zapada, dva koja su me ove godine osvojila serijali su Saga i The Wicked + The Divine. Oba djeluju očuđujuće, pogotovo ovaj drugi u kojem je svijet estrade i bogova uspješno protkan idejom inherentne ljudske slabosti i slavoljubljivosti. Oba su serijala grandiozna fantazija o drugačijem svijetu koji bi nam trebao pomoći da lakše sagledamo i pojmimo faličnost svijeta u kojem stvarno živimo i čitamo stripove da nam bude lakše. O Sagi sam također pisala i to s razlogom, jer ako iz 2015. trebate nešto prenijeti u iduću godinu, onda je to ep Briana K. Vaughana i Fione Staples.

4. Scholar Who Walks the Night (2015) južnokorejska je ekranizacija istoimenog stripa o vampiru i prodavačici knjiga preobučenoj u muškarca. Korejske su ljubavne serije posebna poslastica poput šampite: grizu za grlo koliko su slatke, ali kad vam padne šećer ili ste neraspoložene, uvijek odobrovolje. Razlog zbog kojeg ovu povijesnu ljubavnu dramu stavljam iznad nekih drugih koje su me ove godine jednako usrećile, glavni je negativac, vampir Gwi, kojeg glumi moj miljenik Lee Soo-hyuk. Postoje trenuci u kojima žalite što ste od krvi i mesa i ne možete jednostavno uskočiti u ekran i preventivno ga ugristi za vrat, ili makar primiti za ruku. :giggle: Ne odmaže ni činjenica da se glavna junakinja Seo-jin/Yang-su (Lee Yu-bi) bavi prodajom opscenih knjiga.

5. Kad smo već kod Južne Koreje, ajde da se dotaknemo i webtoona Cheese in the Trap koji je također ekraniziran i bit će emitiran početkom iduće godine. Strip u nastavcima Cheese in the Trap posjeduje kvalitetu kojoj se teško othrvati: ljubavna tematika isprepletena je s negativnim stranama ljudske psihologije koje su ljubavi direktno suprotstavljene. A kad ljubav nije laka, najbolja je za čitanje i gledanje. Slična je priča i s mangom Kamisama Kiss Juliette Suzuki te vam i nju (i njezinu anime ekranizaciju) toplo preporučam. Lisica, tradicionalno japansko čudovište-duh, čest je motiv u japanskoj popularnoj kulturi, a ovdje ga odlično utjelovljuje Tomoe, yokai u službi tinejdžerice Nanami koja je spletom okolnosti postala boginja.

6. Kad sam prvi put čula pjesmu Water Water, Empress Of odmah se uvukla u moj um. (Posljedni mi se put to desilo s Fever Ray.) Čitav je album Me (2015) jedno veliko JA. Svaka se pjesma podudara s mojim glazbenim senzibilitetom, a oprečne poruke koje album odašilje napisane su također mojoj rukom: Everything Is You i How Do You Do It pjesme su koje egzaltirano i razigrano veličaju ljubav prema drugome, dok su Water Water i Need Myself, na primjer, njihova jednako melodiozna opreka. „I think I’m the one I need“, kaže Empress Of. Žene su potrebne same sebi. Glazbeno i na svaki drugi način, a to je poruka koju kao feministkinja uvijek volim čuti.

BARBARA

Razmišljajući o tome što bih istaknula kao osobne favorite, shvatila sam koliko sam tragično malo serija i filmova, i televizije općenito, gledala u 2015. Izbor se svodi na tri drage mi serije: godinu sam započela (po)grešnim užitkom koji mi je pružao Hart of Dixie, premostila ljupkošću Jane the Virgin, a kraju privela s Istragama gospođice Fisher i njezinim prekrasnim odjevnim kombinacijama.

S književnošću je bilo daleko bolje, pa su me tako od domaćica usrećile zbirke priča Mars  drage mi kolegice Asje Bakić, Imaš vatre? Zrinke Pavlić i Tamno ogledalo Ivane Rogar, zbirka poezije Uzbrdo Ane Brnardić te romani nedavno preminule Nade Mihelčić. Od strane književnosti beskrajno me zabavila How to Build a Girl Caitlin Moran, dok sam eskapistička zadovoljstva pronalazila u romanima Liane Moriarty i krimićima Tane French. Što se „teške teorije“ tiče, na izmaku godine razveselio me Uvod u dječju književnost Marijane Hameršak i Dubravke Zime koji toplo preporučujem svim zaljubljenici/ama u dječju književnost, kao i onima koji/e o njoj žele saznati više.

Poraznu činjenicu kako je jedini album koji sam u 2015. u cijelosti poslušala (i opetovano slušala) bio 1989 Taylor Swift iskoristit ću da linkam ovaj zanimljiv tekst o mansplainingu i kritičarskim panegiricima kojima je obasuta cover verzija Ryana Adamsa.

LANA

Malo me sram koliko sam bila van kulture ove godine. Moj će se popis stvari koje sam voljela na kraju svesti na njih tri koje su me ne samo potpuno oduševile (kao već spomenuti The Jinx), nego i inspirirale, pomaknule ili, avangardnim rječnikom, predstavljale za mene optimalnu projekciju u budućnost. Jedna čak nije ni kulturni proizvod.

The Argonatus, Maggie Nelson

Vjerojatno ste već naišli na hvalospjeve Argonautima, pogotovo ovog mjeseca kad se knjiga pojavljuje na svim top listama koje sam otvorila, i mogu vam potvrditi da je sve dobro što se o njoj piše istina.
Radi se o prekrasnoj queer, feminističkoj, majčinskoj, teorijskoj, tjelesnoj, ljubavnoj knjizi u koju i uz koju sam se osjećala zaljubljeno. Da mogu pisati kao netko, pisala bih kao Maggie Nelson. Ne želim reći ništa više. Čitajte Argonaute.

P. S. Želim posebno zahvaliti prijateljici Sandri koja mi je poslala link na intervju o knjizi prije nego je izašla, a onda mi i posudila svoj primjerak (vratit ću ga, sori!!).

Apocalypse Girl, Jenny Hval

Jedna stvar koja je bila jednako lijepa, ali malo okrutnija od Argonauta bio je novi album Jenny Hval. Imam osjećaj da me Jenny potpuno razumije pa zato i da ja razumijem nju (najozbiljnije, vidjela sam aparatić za zube u njenom prošlom albumu i onda se pojavio), samo što ne bih znala objasniti svoje razumijevanje osim riječju “DA”.  Zašto je toliko teško pričati o stvarima koje su nam najljepše?

We ran willingly, horse-like, girl-like, boy-like. Her voice neighing in the back of her throat, and when I came closer we collided and kissed in the passing, on the mouth, like horses do. I said, her thin lips over enamel and steel. I felt the outline of her braces against my own, little silver arms reaching for each other 

*

And when I touched you I turned you into a girl, only for a moment, soon you’ll come back to me, but when I touched you I could turn you into a girl, and I could love you wildly, girly, wildly, girly, boundlessly, wildly

Lagusta’s Luscious / Lagusta Yearwood

Ona je najkul osoba koju sam otkrila ove godine. Da mogu biti netko drugi, bila bih Lagusta Yearwood.

Lagusta je veganka koja radi najzamamniju čokoladu koju sam ikada vidjela te vodi vlastitu malu fabriku čokolade u gradiću New Paltz, NY, a uz to je feministkinja i anarhistkinja. Proizvode i liniju feminističkih pralina, od kojih se jedne zovu Furios Vulvas. Što dodati?

I always thought my life would be more hardcore—that I would never interact with the society whose values I often despise. As I gingerly step into my thirties, however, I am realizing that I can live in the world without being of the world, and that running my business in the most anti-capitalist way possible is pretty damn hardcore. That I’m proud to own my house because it means that the trees on it will never be cut down. That in my small town the Green Party has a real impact, and it’s worthwhile to work inside the dreaded political system if it means we can put solar panels on Town Hall. I’m enjoying finding the difficult balance between not compromising my values and being a productive, active member of society.

Nadam se da ćemo svi pronaći tu ravnotežu u 2016.!

Voli vas Muf! <3

Naslovna fotografija: Lagusta’s Luscious