O smrti dječaka

Najteže je pisati o ljudima koje volimo jer ljubav čini jezik teškim, pogotovo onda kad tih ljudi koje volimo više nema da nas čuju. Žao mi je što ne mogu točno opisati osjećaj izgubljenosti koji osjetite kad vidite nekoga na tabutu: golo je tijelo umotano u plahtu, položeno na daske i taj vas prizor okrutno suočava s činjenicom da je ljudsko tijelo krhko, da je ono tek prah i da, vjerovali vi u Boga ili ne, tog tijela kad ga jednom spuste u zemlju više neće biti da ga zagrlite, nasmijete ili mu kažete koliko ga volite. Gubitak je još teži kad to tijelo ima četrnaest godina, kad vam je to tijelo bilo drago, kad ste mu znali ime i prezime, kad ste znali da ne voli markiranu odjeću jer je preskupa, kad znate da je to tijelo bilo pametnije od nekih drugih, puno starijih tijela, da je znalo stvari, da je to tijelo znalo da nije ništa doli tijelo.

Kad pišem o Mahiru osjećam neopisiv gubitak jer jezik, koliko god spretan bio, ne može vratiti tijelo kojeg više nema. Ne može ga zagrliti, nasmijati ili mu reći da ga voli. Teško je to prihvatiti i jasno mi je zašto se ljudi okreću vjeri u zagrobni život, ali ja ne mogu jer kao što nije ni Mahir, ni ja ne vjerujem u Boga, a kad ne vjerujete u Boga – tijelo je sve što imate. Zamislite onda koliko se morate disocirati od tog tijela da biste ga se bili voljni odreći, da biste se ubili.

U svojoj je knjizi S onu stranu krivnje i zadovoljštine Jean Améry pisao o torturi koju je prošao u nacističkom logoru Breendonk u Belgiji, i to je Améryjevo iskustvo bila prva stvar na koju sam pomislila dok su mi pričali o mučenju i silovanju koje je Mahir doživio u Internacionalnoj školi u Sarajevu. S prvim udarcem, kako je Améry rekao, nestaje žrtvino povjerenje u svijet. Jean Améry ili Mahir Rakovac, svejedno, čovjek je, kako pisac kaže, u egzistencijalnom smislu potpuno slomljen kad ga netko drugi fizički savlada a ne može očekivati nikakvu pomoć. „Granice mog tijela granice su mojega ja“, piše Améry. Nasilnik nameće svoju tjelesnost, „ulazi u moj prostor i tako me uništava“, a traume koje tim mučenjem nastaju traju sve dok je tijelo koje je torturu prošlo – živo. Osoba koja je jednom mučena to će mučenje uvijek nanovo proživljavati jer je ono utisnuto u žrtvu čak i onda kad „nema tragova koji se mogu klinički dokazati“.

No najgore od svega je to što je bol koju su Mahir i Améry doživjeli izvan jezika: jedini način da nam opišu grozote kroz koje su prošli, da opišu bol koju su osjetili bio bi da nam obojica tu istu bol nanesu, a znamo da je to nemoguće jer nijedan od njih nije bio mučitelj i mučiteljem nije htio postati. Da bi Mahir svojoj mami, meni ili bilo kome drugom objasnio vlastitu traumu, morao bi nas mučiti dok nas ne bi natjerao da vlastito tijelo spoznamo onako kako ga je spoznao on: kao mjesto duboke nepravde i boli, mjesto trajno obilježeno tuđim nasiljem i potpunim izostankom pomoći. Mahir je digao ruku na sebe jer je htio da tortura prestane, da je njegovo tijelo zaboravi i bude više od onoga na što su ga mučitelji htjeli svesti, da bude više od žrtve, da bude Mahir Rakovac, osoba s imenom i prezimenom vrijedna naše pažnje i podrške.

Bosanskohercegovačka javnost, mediji i pojedinci, ovih dana puno pišu o Mahirovom odlasku na ahiret, pozivaju se na Allaha i njegov moralni autoritet, na pravdu koja će na „onom“ svijetu sigurno biti zadovoljena, ali za nas koji ne vjerujemo to nebesko svođenje računa nije nikakva utjeha ni pravda. Mahir se ubio zato što su drugi fizički povrijedili integritet njegovog ja: vezali su ga za radijator i tukli, skidali do gola, tjerali ga da se ljubi s prijateljem i govori da je peder, silovali ga oklagijom. Takve povrede tuđeg tijela ne bi smjele biti prepuštene božjem sudu, već bi trebale biti u nadležnosti sekularnog pravosuđa koje ljudski život vrednuje više od nečijih lukrativnih vjerskih uvjerenja. Bog uostalom nije materijalan kao što je to oklagija, a imaginarna kazna koju zaziva božanski bijes ništa je u usporedbi s bolom koji čovjeku mogu nanijeti sadisti od krvi i mesa, bili oni maloljetni ili ne.

Améryjevu tvrdnju da zlo nije banalno najbolje potvrđuje slučaj Mahirovih maloljetnih silovatelja i mučitelja. Nema ničeg banalnog u činjenici da su njegovi vršnjaci moć usvojili kao nasilje nad onima koji su drugačiji, nad onima koji ne govore jezikom mržnje. Nije slučajnost što su Mahira zvali pederom, Tuzlakom, karavlahom jer to su identitetske odrednice koje su ga trebale diskreditirati, učiniti manje vrijednim u odnosu na silovatelje koji pripadaju suvremenom bošnjačkom tipu kakav se njeguje u Sarajevu danas, a to je, za vas koji niste upoznati s današnjim Sarajevom, tip koji u shopping ide u BBI centar zato što se tamo ne prodaju alkohol i svinjetina, a bome ima i mesdžid jer što ako te u pola shoppinga zatekne vrijeme namaza? Moraš se negdje pomoliti. Nećeš valjda klanjati usred Todorićevog Konzuma?

Direktor škole u kojoj su Mahira silovali, Ramazan Çingil, na turskom je jeziku u dnevniku Face TV-a, opravdavajući nasilnike tvrdio da su oni „samo djeca“. Ali djeca nikad nisu samo djeca. Da su djeca „samo djeca“ Mahir bi bio živ, a ne bi bilo ni nekih od najboljih Hanekeovih filmova o maloljetnicima monstrumima. Dijete silovatelj nije samo dijete jer silovanje nije nešto s čime eksperimentiraš u školi, pa ga onda prerasteš. Ne, silovanje implicira da nekoga psihički i fizički želiš slomiti, da u njemu želiš ubiti vjeru u svijet i u društvo. U isto ono društvo koje svojim nasiljem negiraš zato što misliš da si iznad njega jer redovito klanjaš i kupuješ. To će Ramazanovo „samo dijete“ odrasti u svoje roditelje, u svoje direktore i nastavnike, izrast će u ljude od kojih je naučilo da su Tuzlaci, ateisti, pederi bezvrijedni ljudi i da tu njihovu ništavnost ne može sakriti nikakva školska uniforma. To će Çingilovo „samo dijete“, odgajano u uvjerenju da drugačija djeca poput Mahira ne zaslužuju da žive, odrasti u čovjeka koji drugačijim ljudima poput Amérya ne dopušta da postoje.

Prije nego se desi zamjena teza, a sigurna sam da će je biti, bitno je istaknuti da vršnjačko nasilje nije rezultat videoigara. I Mahir ih je uostalom igrao. Za razvoj djece u BiH od suvremene popularne kulture puno su opasnije investicije s Bliskog istoka koje nastoje uništiti sekularno društvo i ljudima nametnuti vrijednosti koje s jugoistokom Europe nemaju nikakve veze. Napuštati posao ili nastavu da klanjaš pet dnevnih namaza? Dogovarati poslove na džumi? Meni to ne zvuči kao sekularna država. Saudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati, Turska kao glavni investitori? Postoji cijena koju valja platiti za sve te džamije koje su nikle nakon rata, a ta cijena nije mala i polako dolazi na naplatu. Sramota je što je Mahir koji je imao četrnaest godina to znao bolje od većine odraslih Bosanaca i Hercegovaca. Doduše, on je „boga koji je uvijek na strani bogatih“ osjetio iz prve ruke i nije ga preživio.

Bosna je trenutno disfunkcionalna, improvizirana država u kojoj institucije, uključujući i obrazovne, ne rade svoj posao. S obzirom da ništa ne funkcionira kako bi trebalo, BiH je u zadnjih 20 godina postala podloga za različite malverzacije i krađe, za otvaranje sumnjivih nevladinih udruga, problematičnu privatizaciju, pranje novca kroz očajne građevinske projekte – lista se nastavlja u nedogled. Bosna se, ukratko, pretvorila u igralište za tranzicijski probisvijet koji je devedesetih zarađivao na tuđoj muci, švercajući hranu, oružje i lijekove, a potom nastavio svoj mirnodopski „ekonomski rast“ i postao takozvana elita. Ti ljudi sad imaju potomke, ti potomci imaju pare, a te pare imaju državu. Rezultat toga su državne institucije koje služe privatnim interesima jer se s gubitkom sekularnog društva izgubila i ideja javnog dobra. Stoga su obraćanja Mahirovih roditelja Alise Mahmutović i Dubravka Lovrenovića bh javnosti posebno potresna: oni lamentiraju ne samo nad gubitkom djeteta, već i nad gubitkom društva, a sudeći po velikoj podršci koju su od javnosti dobili i ta javnost plače zajedno s njima, koliko zbog Mahira, toliko i zbog društva koje ga je ostavilo na cjedilu.

Zanimljivo, najsuvislije tekstove i kritiku na račun spomenute elite i Internacionalne škole koju drže Turci, napisali su i izgovorili upravo Alisa i Dubravko jer bh javnost ne zna primjereno reagirati i vrlo brzo padne u patos i nacionalni zanos od kojeg, objektivno i pravno gledano, nemamo nikakve koristi ni Mahir ni mi. Bosanskohercegovački novinari i intelektualci također su izrazito sentimentalni i rijetko će kad posegnuti za dubljim i iscrpnijim analizama. U Bosni se sve završava na kratkom, impresionističkom komentaru ili osobnoj polemici, pa je činjenica da je Lovrenović, u najtežim trenucima, zajedno s Alisom medijski prozvao institucije i odgovorne ljude, podnio krivične prijave, iznenađujuća za bosanski kontekst. Mislim da je to jedan od glavnih razloga zbog kojeg se javnost digla na noge. No ne smijemo zaboraviti da je Dubravko Lovrenović ipak medijski eksponirano ime, i bojim se zamisliti što bi bilo da su Alisa i on kojim slučajem umjesto univerzitetskih profesora bili pripadnici neke druge, manje cijenjene i plaćene profesije.

Drugi važan razlog javne podrške je to što se otvoreno progovorilo o silovanju. Glavni svjedok, Mahirov vršnjak i prijatelj koji je otkrio kroz što su zajedno prošli, također je bio silovan i pokušao se ubiti. No za razliku od Mahirovih roditelja, njegova majka ne želi se suočiti sa sinovljevom traumom i umjesto psihologu, odvela ga je van zemlje. U konzervativnim je, religioznim sredinama koje otvoreno diskriminiraju, teško razgovarati o seksualnom nasilju, čak i onda kad ono nije rezultat nečije seksualne patologije, nego je sadizam druge vrste – one koja ne pruža seksualni užitak, već simbolizira čistu moć da se odluči o nečijem životu ili smrti. To igranje Boga ne sprečava silovatelja da vjeruje u Allaha i odlazi na džumu jer je silovanje oklagijom u ovom slučaju jednako kao i odlazak u džamiju, znak povlaštenog društvenog položaja i nedodirljivosti.

Da bismo te poremećene vrijednosti, to institucionalno nasilje potpomognuto stranim i domaćim investicijama (aka korupcijom) dokinuli, moramo dokinuti osjećaj srama i straha koje žrtve nasilja osjećaju. Trebamo osnažiti žrtvu i pomoći joj da se nasilnicima javno i otvoreno suprotstavi, trebamo biti uz nju i ne osuđivati je. Žrtva nikad nije kriva. Naravno, seksualno je nasilje rodno obilježeno i javnost je zgrožena jer se o silovanju dječaka i muškaraca ne govori zato što ono nije „normalizirano“ kao što je slučaj sa silovanjem djevojčica i žena, ali o toj razlici više nekom drugom prilikom. Trebalo bi dakle, u prvom redu, senzibilizirati javnost do te mjere da žrtva, bez obzira na spol, više ne osjeća ni trunku srama zato što zna da je društvo neće stigmatizirati, kazniti ili dopustiti da je nasilnik slomi, a to se ne može desiti u društvu koje nije sekularno jer su vjerske knjige nažalost često izvor na koji se nasilnici pozivaju da opravdaju svoje postupke. Pogotovo kad je Bosna i Hercegovina u pitanju.

Što dalje? S obzirom na to da je javnost na strani Mahirovih roditelja, „zabrinuti roditelji“ učenika osumnjičenih za silovanje i mučenje, a čija su imena poznata policiji i, nadam se, kantonalnom Tužilaštvu – nastojat će putem socijalnih mreža i medija plasirati laži koje bi tu podršku trebale poljuljati. Pri tom mislim na plaćene profile, botove, plaćene tekstove u „prijateljskim“ medijima koji će Mahirove roditelje proglašavati lažovima i nasilnicima kako bi se krivnja za njegovu smrt pokušala prebaciti na njih. Takve su kampanje uobičajena praksa kod ljudi koji imaju puno novaca i utjecaja, a nimalo obraza. Bojim se, naravno, ishoda sudskog procesa jer znam do koje je mjere Bosna propala država, ali se trudim ne misliti na najgore jer je Mahir to najgore već uračunao u vlastitu smrt.