Beyoncé, “Beyoncé” i ja

14/12/2013

?!

14/12/2014

?

14/12/2015

…?

Dvije godine raskidanja i mirenja s jednim od najznačajnijih albuma desetljeća natjerale su me da postavim jasno, konačno pitanje: “Što je Beyoncé?” i pokušam dati koherentan odgovor. Cjelovitosti i dalje nema. Beyoncé (i Beyoncé) je sve – temelj kolegija koji za mnoge student(ic)e znači prvi susret s crnim feminizmom ili njegovo dublje proučavanje, problematična točka u diskusijama crnih feministkinja, manifest sve uzbudljivijeg i glasnijeg millennial-feminizma, album privatnog, a potom i globalnog oslobođenja, marketinški fenomen i, možda najvažnije, soundtrack za živote tisuća žena.

Čak i kada sam opseg analize odlučila smanjiti na vlastite impresije, vratiti se subjektivnom, album i univerzum koji je stvorio nisu prestali biti ništa manje kompleksni. Znala sam ga slušati isključivo kao glazbeno ostvarenje, a znala sam ga i secirati kao političku poruku. Znala sam ga gledati onako kako gledam sve blještave, šarene, prekrasne stvari, dok me oči ne zabole. Nikada ga nisam mogla klinički odvojiti od slike koju imam o Beyoncé kao javnoj ličnosti/glazbenici. Potajno sam ga slušala čak i kada sam se za dugih diskusija u najrazličitijim kontekstima odricala Beyoncé-feminizma, Beyoncé-populizma i Beyoncé-fanatizma. U otprilike isto vrijeme formirala sam se kao feministkinja, što kroz ikoničke/opskurne teorijske i književne tekstove, što kroz cvatuću internetsku pop-feminističku kulturu, pa je iskustvo supostojanja navedenih svjetova u tako krucijalnom razdoblju mog života uistinu bilo SVE. Odlomci koji slijede vjerojatno neće donijeti ništa novo ili neistraženo. Bit će to zbir promišljanja i osjećaja u najsažetijem mogućem obliku, dvije godine nakon prvog upitnika, usred šume upitnika raskrčene taman toliko da vidim kako negdje u daljini postoje i točke.

I’m just human

Ponekad (vrlo često, gotovo uvijek) preskočim Pretty Hurts i pravim se da album otvara Ghost. “Pageant the pain away”? “Perfection is a disease of a nation”? “It’s the soul that needs the surgery”??? Da, kraj je pomalo dirljiv upravo zato što je finalni klišej: “Are you happy with yourself?/Yes” pozitivan i, usudila bih se reći, iskren. Da, scena s rušenjem police pune trofeja je katarzična zato što je svaka scena s rušenjem police pune trofeja katarzična. Ostatak pjesme umjesto ganuća u meni izaziva ljutnju. Ne samo da Pretty Hurts organski ne pristaje ostatku albuma, već računa na apsolutno sljepilo svojih slušatelj(ic)a/gledatelj(ic)a. Kako vjerovati Beyoncéinoj lamentaciji o (ne)savršenstvu kada je upravo savršenstvu posvetila cijelu svoju karijeru? Još važnije: što je točno “savršenstvo”? Zanimljivo je pratiti njegov razvoj na albumu. Pretty Hurts ga odbacuje kao nešto štetno, nešto čemu se stremi, kao nedostižan ideal prema kojemu ljudi, a poglavito žene, trebaju modelirati svoje živote. Ovdje je savršenstvo krajnost koju propagira kapitalizam i koja obilježava Beyoncé prije Beyoncé. Druga je krajnost ***Flawless u kojoj je savršenstvo inherentno pozitivno, ono je karakteristika svih žena, egzistira u svim oblicima u svakoj osobi. Skok iz jednog savršenstva u drugo čini se neizvedivim, pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da Beyoncé, unatoč svim svojim naporima da me uvjeri u suprotno, i dalje djeluje upravo pod pritiskom težnje za savršenstvom. Ipak, evolucija definiranja pojma savršenstva kroz tekstove na albumu, od pjesme koja ga otvara, preko fantastično napete No Angel i klišejizirane Jealous, do himnične ***Flawless, i više je nego pohvalna.

Est-ce que tu aimes le sexe?

Najuzbudljiviji dio Beyoncé definitivno su pjesme posvećene seksu(alnosti). One su instrumentalno intrigantne, vokalno svježe i lirički snažne. Haunted, Drunk in Love, Blow, Yoncé/Partition i Rocket čine čvrstu jezgru albuma iako zapravo nemaju dodirnih točaka osim slavljenja ženske seksualnosti. Prvotna je reakcija na te pjesme uvijek euforična, ali odmah potom slijedi uzmak – neke su od njih duboko problematične. Najnesretniji primjer pruža Drunk in Love, singl koji bi, da nije nekoliko redaka Jay Z-jeva teksta, mogao proći kao oda monogamnoj požudi. Trebalo mi je mnogo vremena da potvrdim izvor nemira koji je u meni probudio Jay Z nakon drugog ili trećeg slušanja. Tek sam ove godine guglala tekst i našla ono što nisam htjela naći: “I’m Ike Turner, turn up/Baby, no, I don’t play, now eat the cake, Anna Mae”. Naravno, znala sam da ću to naći jer spominjanje Ikea Turnera, bivšeg muža i zlostavljača Tine Turner, ne može biti bezazleno, a najviše me od svega začudilo koliko su neopaženo navedeni stihovi prošli i koliko su često beznačajni aspekti albuma i same Beyoncé bili kritizirani. Bilo je pokušaja da se referenca opravda umjetničkom slobodom što je apsolutno legitimno, iako i uz tu izliku nelagoda ne nestaje. Ono što čini ovakvo pozivanje na poznatog nasilnika nedopustivim jest kontekst u kojem se ono pojavljuje. Beyoncé je vrlo svjesno i namjerno svoj album pretvorila u političku poruku – deklarirala se kao feministkinja, inkorporirala je feministički govor spisateljice Chimamande Ngozi Adichie u jednu od pjesama i, na kraju krajeva, stajala ispred plamteće riječi feminist. Da nije učinila ništa od navedenog, Jay Z-jevi bi stihovi i dalje bili, u najmanju ruku, neukusni. Na eksplicitno feminističkom albumu oni su jednostavno neoprostivi. Beyoncéino odobravanje tih stihova, izgovaranje istih pored Jay-Z-ja nema osnažujući učinak. Postoji milijun metafora, provokativnih, poetičnih, osrednjih, kojima se može opisati grubi seks, ali pozivanje na Ikea Turnera nije jedna od njih.

Savršen je primjer za to Haunted. Pjesma i video evociraju neki oblik BDSM-a, ali ni u jednom se trenutku granica ne prelazi. Sve što se glorificira uživanje je u seksualnim praksama na koje su pristala oba partnera. Blow i Rocket pokrivaju teme ženskog užitka fokusirajući se prije svega na glazbu (zarazan disco funk na Blow) i vokal (harmonije na Rocket) uz par malih, ali izvrsnih feminističkih inverzija – umjesto čekanja na njega da dođe kući, Beyoncé pjeva: “I can’t wait till I get home so you can tear that cherry out”. Drugi problematičan set čine Yoncé i Partition. Obje su pjesme i pripadajući im videospotovi simptomatični za cijelu Beyoncéinu diskografiju. Ona, naime, često, ako ne i ekskluzivno ovisi o male gazeu. Usto ovisi i o legitimaciji Beyoncé kao superžene utemeljene u tradicionalno patrijarhalnim vrijednostima. Budući da Beyoncé u zadnjih nekoliko godina inzistira na oslobođenju i kreiranju slike o sebi kao o hiperseksualiziranoj, ali zato ništa manje feminističkoj glazbenici, jako je teško odrediti u kojoj mjeri njezino nastojanje da pomiri to dvoje odudara od prošlih albuma i identiteta koje je preuzimala. Beyoncé je izgradila karijeru računajući na male gaze pa bi na albumu koji bi se od takve pažnje trebao emancipirati, koji to zahtijeva, trebalo moći naći znakove tog snažnog zaokreta.

To nipošto ne znači da bi Beyoncé trebala odustati od svog stila ili identiteta, ona je s punim pravom zadržala svoju vizualnost (iako moram priznati da sam se više no jednom složila s osudama koje je izrekla bell hooks). Ono što mi upada u oči nedostatak je pomaka i nadogradnje. Stihovi “Tell me how I’m lookin'” upareni su s tradicionalnim ljepoticama pa se u Yoncé opet računa na mušku žudnju, a slični se stihovi pojavljuju i u pjesmi Partition: “I just wanna be the girl you like”. Potvrda izgleda pred voljenom osobom svodi se na potvrdu male gazea, nema širenja pojma ljepote. Jasno je da postoji pomak u reprezentaciji moći crnih žena jer se ovim videom afirmira važnost njihove vidljivosti u svijetu mode, ali i svijetu općenito (što je, nažalost, vrlo lako zaboraviti), ali ako baš svaki video vezan uz seksualnu privlačnost i slavljenje ženske ljepote za protagonistice ima top modele, ne može se govoriti o feminističkoj poruci i inkluzivnosti koju bi takva poruka trebala osigurati. Kada se tome doda Pharrellova ekstatična izjava u jednom od behind-the-scenes videa: “Only a mama can talk like that. Only a wife can talk like that”, obrisi dobre stare patrijarhalne kulture i više su nego ocrtani. Beyoncé se legitimira kroz brak i majčinstvo, ona nije “samo” seksi izvođačica, ekonomski moćna poduzetnica i nagrađivana glazbenica. Takav je oblik pozicioniranja vidljiv i u drugim pjesmama – u Blow kroz kratku posvetu: “This is for all my grown women out there”, te u Grown Woman koja je cijela posvećena slobodama “prave” žene. Beyoncé na taj način smješta sebe unutar patrijarhata, ali i pravi čvrstu hijerarhiju među ženama, hijerarhiju u kojoj je ona, kao majka i supruga, na vrhu.

Bow down

Preostale bi pjesme na albumu najjednostavnije bilo nazvati meditativnima, s iznimkom ***Flawless koja je zaseban manifest. Mine, u kojoj izmjenjuje misli s dobrim dečkom Drakeom, mnogo suptilnije iznosi nesavršenost prethodno opjevanu u Jealous: “I’m not feeling like myself since the baby/Are we even gonna make it?” Ovdje su brak i majčinstvo prikazani kao znatno kompleksniji koncepti s kojima se ženama mnogo lakše povezati no s izjavom da i Beyoncé osjeća ljubomoru pa je zato bliža nama, običnim smrtnicama. Konačno, ***Flawless žestoko zatvara udarni dio albuma (iako je slijedi predivno smirena Superpower). Sve se zna – feminizam je nova crna. I to je uistinu najveći stvarni doprinos ove pjesme, ali i cijelog albuma.

Ipak, kako to obično biva, pjesma koja bi me trebala svaki put iznova oduševiti, svaki put otvori neko novo pitanje. Na stranu zvuk (koji je #flawless), na stranu “Goddamn, goddamn, goddamn, goddamn”, na stranu “I woke up like this”. Što je s “Bow down, bitches”? Bojim se da odgovor djelomice leži u govoru Chimamande Ngozi Adichie: “We raise girls to see each other as competitors, not for jobs or for accomplishments, which I think can be a good thing…” Zašto kompetitivnost? Čini mi se da se na taj način ženama šalje kriva poruka s najboljim namjerama – natječite se jer na vrhu ima mjesta samo za jednu, za superženu. Dok Beyoncé nabraja kako ju je majka naučila “kućanskim poslovima”, kako ju je otac pripremio na hejtere, sestra potaknula na izražavanje vlastitog mišljenja, a muž zadovoljio, pitam se ne zastrašuje li to žene. Ako na vrhu stvarno nema mjesta za više od jedne žene, naravno da će ta jedna žena biti Beyoncé.

A opet, dok tako kritiziram pop-feministički manifest nameće mi se još jedno pitanje: kolikom su broju žena ova pjesma i ovaj album pomogli? Sudeći po raspravama na internetu, mom news feedu na Facebooku i komentarima ispod članaka o albumu, velikom broju žena. I to je vrijednost koju ne želim izgubiti iz vida. Vrlo je lako kritizirati Beyoncé i, naravno, neke su kritike više nego zaslužene. Deklarirajući se kao feministkinja, preuzela je na sebe odgovornost reprezentiranja pokreta koji je velikim dijelom nepoznat i odbojan milijunima ljudi. Takva se odgovornost ne bi smjela kompromitirati besmislenim stihovima o obiteljskom nasilju ili zaboravljanjem da većina žena ne dijeli isti ekonomski i društveni položaj. S druge strane, sama činjenica da mnoge žene drugačije razmišljaju o svojoj zaradi i svom ponašanju zato što Beyoncé nema problema reći da je glavna, da će švedski tinejdžeri učiti o feminizmu u školama čemu je kumovala popularnost ***Flawless, da se o feminizmu priča tako puno i tako živahno, trebala bi biti dovoljna da ustoliči Beyoncé kao uspješan feministički album. Bilo bi lako završiti u tom tonu, s prividnom točkom, ali evo još jednog upitnika: što mi je u svemu ovome promaklo?