Klaustrofobija roditeljske ljubavi

Prošloga sam tjedna slučajno naletjela na epizodu Jane the Virgin i gledajući je počinila interpretativnu pogrešku, indikativnu za moje poimanje „stanja roditeljstva“ – naime, nakon što je Janein novorođeni sin spašen iz otmičarskih šapa i sretno vraćen u njezino naručje, junakinja koja se zlopati s dojenjem¹ pita svoju majku: „Gotovo je, zar ne?“

Jane u tom trenutku konačno shvaća kako je traumatično iskustvo sinove otmice uistinu iza njih i kako je dijete kraj nje, sigurno i zaštićeno. Moja interpretacija Janeinih riječi bila je radikalno drugačija – jasno izražena junakinjina spoznaja kako je njezin dotadašnji život, s naglaskom na osjećaj (relativnog) spokoja zauvijek završio. Već sam sekundu kasnije postala svjesna pogreške u svom zaključivanju, ali to nije umanjilo njezino značenje i točnost, čak i u okviru Janeinog narativnog, sapuničastog i dramatičnog svijeta. Jer je moja definicija „gotovog“ daleko postojanija od Janeine, što je lijepo potkrijepio i završni kadar epizode u kojoj glavna negativka serije Sin Rostro svojim pulenima zapovijeda nove napade na Jane i njezinoga sina. Sigurnost i zaštićenost djeteta koja je Jane tako očajnički potrebna pokazuje se kao krhka, nepostojana i potpuno prividna.

Premda ne živim u svijetu visoke napetosti parodije žanra telenovela, strah koji me zaposjeo nakon što sam rodila prvo dijete neuništiva je konstanta, stanar s kojim sam već razvila sasvim podnošljivu kohabitaciju. Većinu je vremena prisutan tek kao podtekst, sitno, gotovo neprimjetno bubnjanje tik ispod razine svijesti na koje gotovo da se može zaboraviti; povremeno ima potrebu podsjetiti me na to što sve može i zna pa se otrgne s lanca, divlja i buja sve dok ne dosegne dimenzije gole, ledene, paralizirajuće strave. Baš kao i Jane, jedino što tada želim je da me netko, svi, svijet uvjeri kako je moj užas bezrazložan i kako će sve biti u redu uvijek i zauvijek, iako dobro znam kako korijen, esenciju, kičmeni stup mog straha čini upravo nemogućnost izricanja takvog razuvjeravanja, upravo okrutna ravnodušnost svijeta.

Sve fotografije: iz filma “Soba”

Jedan od rezultata ovakve nepodnošljivosti stvarnosti taj je što su pojedina književna i filmska djela za mene postala zona apsolutnog zazora – jednostavno ih ne mogu, odnosno ne želim podnijeti. Stoga, kada sam u ruke prvi put uzela roman Soba kanadske autorice Emme Donoghue i pročitala sinopsis, odložila sam je kao da bi mi u svakom trenutku mogla progristi kožu. Nisam željela znati ništa više o romanu koji opisuje sedmogodišnje zatočeništvo mlade žene u tijesnoj sobici, s djetetom čiji je otac njezin otmičar i silovatelj, nadahnutu stvarnim slučajevima Natasche Kampusch i Elizabeth Fritzl. Međutim, iako to s obzirom na svoju temu može zvučati paradoksalno, čitanje Sobe ne predstavlja mučno iskustvo od kakvoga sam zazirala. Kritički prikazi ističu element očuđenja jezika i perspektive koji je postignut odabirom pripovjedača koji je dvostruko izoliran iz sfere normativnog gledišta – ne samo što se radi o petogodišnjem djetetu, već se radi o djetetu koje je odrastalo i svoje prve zaključke o svijetu donosilo u ekstremnim okolnostima. Jackova se perspektiva prelijeva preko objektivnog užasa situacije u kojoj se likovi nalaze, čineći opise njihove rutine i rituala čudesnima, a ne jezivima u svojoj klaustrofobičnoj, prijetećoj ograničenosti i oskudnosti. U prvoj polovici romana petogodišnjem Jacku soba (odnosno Soba, personificirana kao i svi ostali predmeti koji je nastanjuju uz Mamu i Jacka) predstavlja doslovno čitav svijet, perspektiva koja je uspješno prevedena i u filmski medij, tako da završni posjet Sobi u kojemu se, nakon prijašnjih impresija beskrajnog, podražajima bogatog i ispunjenog prostora, razotkrivaju njezine užasavajuće skučene dimenzije, predstavlja podjednak šok za gledatelja/icu kao i za protagonista zapanjenog njezinom iznenadnom skučenošću.

Kao što je Soba za Jacka svijet, Mama je za njega jedina postojeća osoba u njemu – za Old Nicka (odnosno, Starog Krampusa u hrvatskom prijevodu Vlatke Valentić) Jack eksplicitno iskazuje svoju nesigurnost u stvarnu prirodu njegovoga postojanja. Zbog takve isključive usmjerenosti jedno na drugo, kao i njihove konkretne prostorne ograničenosti, bliskost Mame i Jacka u Sobi gusta je i ljepljiva, što se odražava i u produljenom dojenju koje prakticiraju. Ovaj element još je jedan čija se (simbolička) važnost opetovano ističe u romanu učestalošću opisivanja navedene prakse kao i osjetilnih senzacija koje Jack doživljava dok siše, kao i u prizoru nakon izlaska iz sobe u kojemu izvanjska osoba na navedenu aktivnost reagira sa zazorom izazivajući automatsku Maminu reakciju.² Tu je i simbolika pokvarenog Maminog zuba koji Jack zadržava nakon ispadanja, čuvajući ga u ustima kao „komadić Mame“ koji zamjenjuje cjelinu u trenutcima njihove razdvojenosti; Jack uzvraća uslugu šaljući Mami odrezanu kosu – dio sebe, svoju snagu – nakon njezinog pokušaja samoubojstva. Mama je samo Jackova i Jack je samo Mamin (simbioza čija se isključiva recipročnost počinje narušavati u trenutku izlaska u Vanjsko, vidljiva i u imenovanju – Mama nije više samo (Jackova) mama, već i Joy, nečija kćerka, sestra, osoba s prošlošću prije Sobe i Jacka),³ što ona aktivno podupire pričom o njegovom dolasku na svijet opisanog u duhu bezgrešnog začeća i silaska s nebesa.

Problematični čvor biološkog očinstva, odnosno traumatičnih okolnosti Jackovog začeća tako se ne samo potiskuje, već u potpunosti odstranjuje iz roditeljskog narativa. Jackovo „bezočinsko“ podrijetlo potkrijepljeno je i manje-više potpunom nezainteresiranošću Starog Krampusa za Jacka, a povremene izolirane pokušaje u korijenu reže Mama koja ga svim silama nastoji držati dalje od dječaka. Zatvaranje Jacka u ormar koje se događa svaki put kad Stari Krampus dođe u Sobu tako funkcionira na dvije razine – kao pokušaj zaštite djeteta od (vizualnog) svjedočenja majčinom silovanju, ali i kao potreba da se Jack doslovno izmakne pogledu njihovog tamničara. Mama ne želi da Jack, njezina jedina svijetla i čista točka u skučenom svijetu sobe, bude okaljana pogledom čudovišta. Mama opetovano upozorava Starog Krampusa da ga ne gleda, svjesno izlazeći iz okvira pokornosti i podčinjavanja koji je prihvatila kako bi zaštitila Jacka i sebe.⁴

Jackovo „bezočinsko“ podrijetlo za Mamu je potpuno pounutreno i samorazumljivo, te stoga predstavlja jedno od mjesta napetosti u srazu s vanjskim svijetom nakon prvobitne ekstaze oslobođenja. Prva je sukob s vlastitim ocem koji, za razliku od ostalih članova obitelji, nije u stanju Jacka doživjeti ikako drugačije nego kao rezultat opetovanih silovanja kćeri, i to u tolikoj mjeri da doslovno ne može gledati dječaka, čak ni u trenutku koji funkcionira kao inverzija njezinog obraćanja Starom Krampusu, a u kojemu ga kći preklinje/naređuje mu da ga pogleda. Drugi takav trenutak događa se tijekom televizijskog intervjua na koji je Mama/Joy pristala, između ostalog i zbog podsjetnika odvjetnika kako povratak u vanjski svijet neminovno donosi i suočavanje s problemima tog svijeta, prije svega onima financijske prirode. Pitanje o tome planira li Jacku „otkriti istinu“ o njegovom ocu za Mamu je promašeno i neshvatljivo jer za nju takva „istina“ jednostavno ne postoji – Jack je, kako inzistira, „samo njezin“.

A upravo je to uvod u ključno mjesto prijepora, koje je ostalo nezabilježeno u većini reakcija na roman i film, a koji ih predstavljaju isključivo kao dirljivu, inspirativnu priču o beskrajnoj majčinskoj ljubavi, zaobilazeći mračnije tonove i ideje implicitno prisutne u romanu. I sama filmska adaptacija zaglađuje navedena hrapava mjesta nelagode izbacujući ih iz filmskog narativa ili umanjujući njihovu važnost. I premda je, zbog ekonomičnosti filmskog medija, logično i očekivano da film ne može sadržavati baš sve pojedinosti svog literarnog ishodišnog materijala, izostavljanje pojedinih elemenata dovodi do znatno drugačijeg razumijevanja pojedinih Majčinih postupaka. Što je šteta, jer upravo zbog njih Majčin lik izbjegava jednostrano svrstavanje u kategoriju arhetipa „Herojske Majke“, čineći je daleko zanimljivijom i kompleksnijom, ako već ne dopadljivijom, junakinjom.

Novinarsko pitanje o tome je li kada razmišljala da zamoli svoga otmičara da Jacka ostavi u nekoj bolnici kako bi „imao normalno djetinjstvo“ doslovno osupnjuje Mamu – takva je mogućnost za nju nezamisliva jer je Jack njezin, „od nje“, i zbog te nedjeljivosti za njega ništa ne bi moglo biti bolje od toga da bude s njom. Međutim, ono što je samorazumljivo u Sobi, u vanjskom svijetu zadobiva daleko problematičnije konotacije. Jer iako se Maminu beskrajnu ljubav prema Jacku ne može dovoditi u pitanje, potrebno je promotriti i drugu stranu njihovog odnosa – Jack je majci suštinski potreban kao sredstvo preživljavanja, objekt ljubavi, čvrsta točka za koja ju je mogla održati iznad površine.⁵ Navedeno propitivanje njezinih postupaka, odnosno ukazivanje na mogućnost drugačijeg izbora, potpuno izmiče tlo ispod Maminih nogu jer je po prvi put Jackov i svoj odnos prisiljena sagledati iz nove perspektive – one u kojemu je Jackov život u sobi, kao i samo postojanje etički dvojbena odluka koja je počivala isključivo na očajničkoj Maminoj potrebi za ljubavlju i unošenjem smisla u iracionalni vrtlog nasilja u kojemu je bila prisiljena preživljavati. Ovakvo se gledište dodatno podcrtava iz filma izbačenim elementima trudnoće i smrti djeteta koje je prethodilo Jacku, kao i činjenice kako su Mami bila dostupna kontracepcijska sredstva (Jack u jednom prizoru romana opisuje njezine kontracepcijske pilule).

Ukazivati na problematičnu prirodu Maminih postupaka čini se gotovo heretičkim činom s obzirom na njezin status žrtve i nezamislivih iskustava kroz koje je prošla. Međutim, nepobitna je činjenica kako je donijela svjesnu odluku o tome da još jedno ljudsko biće živi u okolnostima koje sama nije mogla podnijeti,⁶ zoran pokazatelj koliko se daleko i duboko šire koncentrični krugovi koje izaziva nasilje, ne ograničavajući se isključivo na dualni odnos zlostavljača i žrtve, već prodirući kroz sve pore njihovih života. Jedan od liječnika Mamu pohvaljuje što je Jacka izvukla „dok je još plastičan“, odnosno na vrijeme da ga iskustvo boravka u Sobi ne bi zauvijek učinilo potpuno nesposobnim za funkcioniranje u vanjskom svijetu – Jack će, implicira se liječnikovom konstatacijom, uspješno prevladati vlastite traume. Premda Jackova vizura svijeta Sobe nije odgovarala sedmogodišnjoj tamnici koju je ona predstavljala za Mamu, nemoguće je ne postaviti si pitanje što bi se dogodilo da njihov pokušaj bijega nije bio uspješan. Nužnost suočavanja s (mogućim) posljedicama vlastitih odluka, kao i motivima koji su iza njih stajali ono je što Mamu gura preko ruba u trenutku kada je dosegnula toliko žuđenu slobodu. „Nisam dovoljno dobra majka“, ponavlja lamentaciju brojnih roditelja povremeno zgroženih vječnom neadekvatnošću vlastitih postupaka.

Ipak, propitivanje etičnosti odluke o donošenju djeteta na svijet nije rezervirana isključivo za ekstremne situacije poput one Mamine – da se vratim na sam početak ovog teksta i tezi o okrutnoj ravnodušnosti svijeta, pitanje o opravdanosti takvog izbora, čije nam je racionalne postavke vrlo teško, ako ne i nemoguće objasniti, postavlja se pred svakog/u roditelja/icu, zajedno sa sviješću kako je barem djelomično utjelovljen u sebičnoj potrebi da nas drugo ljudsko biće bezuvjetno voli. Suočavanje s beskonačnim nizom nedaća, bolesti, siromaštva, mržnje i nasilja izaziva paralizirajuću stravu upravo zbog toga što si roditelji u takvim trenutcima, barem podsvjesno, moraju priznati na kakve su moguće ishode osuđena djeca koju tako bolno vole (jer garancija o izbjegavanju patnje ne postoji), kako ono što se naziva bezuvjetnom ljubavlju ponekad više nalikuje na čin neopisiva nasilja.

1. Ne mogu ne spomenuti kako su Janeine početne muke s dojenjem, obilasci pedijatrice, iščitavanje priručnika i prikupljanje savjeta, kao i očajnička, nikada namirena potreba da joj netko potvrdi kako će sve biti u redu izvrsno pogođen prikaz majčinskih neuroza u vremenu nakon poroda s kojime sam se, s nježnošću i olakšanjem naknadne pameti, automatski poistovjetila.
2. U skladu s društveno uvriježenom predodžbom produljenog dojenja i prijeporima koje ono izaziva.
3. Na simboličkoj razini Soba tako funkcionira i kao efektan prikaz procesa odrastanja i posljedičnog odvajanja djeteta od roditelja.
4. A moglo bi se zaključiti i kako upravo ta strategija unosi vjerodostojnost u ključnom trenutku provođenja plana bijega – Mama inzistira da Stari Krampus ni slučajno ne gleda „mrtvog“ Jacka, što on ne propituje, time omogućujući oslobođenje Mame i Jacka.
5. Što se naglašava i učestalim imenovanjem Jacka junakom i vitezom, kao i implikacije koje nosi njegovo ime, povezujući ga s junakom iz bajke koji je uspješno pobjegao iz šaka zlog diva i uništio ga, osiguravši usput sretan život svojoj majci i sebi.
6. Jack precizno opisuje stanje depresivnog stupora u kojemu je Mama egzistirala prije njegovoga dolaska.