No borders

Muf donosi intervju s Elom, slovenskom etnologinjom i kulturnom antropologinjom te aktivistkinjom koja se bavi migrantskom problematikom.

Elu poznajem iz gimnazije. Prvi dan škole nosila je košulju s uzorkom tamnoplavih ruža i torbu u obliku kantice za zalijevanje koja se u nijansi plave slagala s ružama na košulji. U drugom razredu obrijala je glavu i zaljubila se u dečka koji je kasnije postao i moja prva velika ljubav. Onda je otišla. U trećem razredu s roditeljima je preselila u Bruxelles, gdje je završila srednju školu, a onda je upisala studij filozofije u Engleskoj. Iako smo se kasnije ponekad sretale, naše je prijateljstvom zapravo počelo tek prije tri godine u Beogradu, gdje smo obje privremeno živjele. Dok sam ja doživljavala egzistencijalne i ljubavne eskapade, Ela je doživljavala egzistencijalne i ljubavne eskapade i redovito odlazila u Suboticu. Na granici Srbije i Mađarske migranti su u manjem broju nego danas, ali ništa manje uporno, čekali da nastave svoje putovanje prema demokratskom životu u obećanoj Europi. Ela mi je tad pričala o svom prijatelju kojem je trebalo pet godina za proputovanje od Turske do Njemačke.

Relacija koja običnog građanina Europske unije (ili neke od ostalih privilegiranih država), u vrijeme dok otkucavam ovaj članak, tereti manje od 100 eura u jednom pravcu, Elinog prijatelja migranta tjerala je na višegodišnje potplaćeno snalaženje na turskom crnom tržištu kako bi mogao nastaviti preko Grčke, gdje se opet našao u nehumanim uvjetima za rad, i tako sve do cilja – Njemačke. Dok krajem 2015. sjedimo s Elom, brojka migranata koji svakodnevno prelaze Sloveniju (i Hrvatsku također) veća je od 3000, a od Turske do Njemačke treba im pet dana. Ela trenutno završava postdiplomski studij antropologije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i bori se za slobodu kretanja.

Ela, kako dolazi do tvog zanimanja za migrantsku problematiku?

Dok sam rasla, moja je mama pomagala izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i tako sam često išla s njom u sabirni centar gdje sam se igrala s djecom. U to sam vrijeme bila sigurna da su svi iz istog kraja koji se zove Bjeglica, jer su svi bili “iz-bjeglice”. Te male izbjeglice nisu bile ništa drugačije od ostalih vršnjaka. Bile su moji prijatelji i činilo mi se pogrešnim što ne mogu pohađati normalnu školu, što su neki od njih izgubili obitelj i što se ne mogu vratiti svojim domovima, i tako me ta ista pitanja muče već otada. Kasnije, krajem osnovne i početkom srednje škole s veseljem sam posjećivala azilni centar u Šiški (dio Ljubljane) gdje sam se s azilantima družila i doživljavala jednake stvari kao s nekim drugim prijateljima, ali to nikad nisam doživljavala kao humanitarni rad. Na političkoj sam se razini tom problematikom počela baviti 2010. kao član pokreta No border, a to je anarhistički, antiautoritarni pokret koji se bori protiv nasilnog ograničavanja i za slobodu kretanja.

Prije nego što sam počela s “no borders” aktivizmom, sjećam se prezentacije jedne od grupa koje se bore protiv deportacija gdje sam slušala o procesima deportiranja iz Engleske. Migrante, koji su u nekim slučajevima bili u višegodišnjem pritvoru zbog nedostatka papira, ponekad vežu, stavljaju im pelene, a onda ih bez hrane šalju na put avionom koji može potrajati čak i trideset šest sati, s presjedanjem. Tad me potpuno zapanjila činjenica da se tako nešto može dogoditi u Europi. Kad sam počela pratiti tu tematiku, vidjela sam kako svake godine neke od deportacija završavaju ubojstvima (najočigledniji je bio slučaj Jimmyja Mubenge kojeg su ubili na Heathrowu u Londonu) i to mi se činilo neprihvatljivim, da se tako nešto može dogoditi i ostati bez izvještaja. Zato je na neki način super što se u posljednje vrijeme više govori o migracijama i što se javno raspravlja o tome, naznačujući određene probleme.

Kako bi okarakterizirala svoj pristup, odnosno svoje metode?

Otkako studiram antropologiju, često sam na terenu, kao i prije, samo što sada imam više teorijskog znanja koje mi dopušta da svoj rad na terenu smjestim u nekakav okvir.
Obično se pridružujem određenim inicijativama i njihovim akcijama. Posljednjih godina sudjelovala sam u antideportacijskim akcijama (to su akcije gdje aktivisti pokušavaju spriječiti uzlijetanje zrakoplova i vraćanje migranata u već opisanim okolnostima natrag u njihove zemlje), u no border kampovima i različitim prosvjedima. U Srbiji sam boravila na područjima gdje migranti čekaju na prelazak granice, što mi se čini značajno, jer baš u takvim situacijama i na tim mjestima svakog dana dolazi do brutalnog policijskog nasilja, koje uz prisutnost treće osobe ne ostaje zanemareno i nekažnjeno. Dok sam u Francuskoj posjećivala migrantski kamp tzv. Džunglu u Calaisu (u Calaisu, francuskom gradu najbližem Velikoj Britaniji, migranti već više godina dižu goleme kampove u kojima čekaju na ulazak u Veliku Britaniju), svjedočila sam groznim zločinima policije. Zbog toga se vode zapisnici, svjedočenja, što sve doprinosi borbi protiv policijske brutalnosti. A uz sve to možeš pomoći žrtvama nasilja i medicinskom brigom i tako im olakšati čekanje u napornim uvjetima. Jednog od migranata, s kojim smo se u Calaisu zbližili, policajac je progonio kroz napuštenu kuću i gurnuo ga s drugog kata. Moj se prijatelj u padu teže povrijedio, slomio je obje ruke i dugo čekao da ga netko pronađe. Srećom, pronašli su ga prisutni aktivisti koji bilježe takvo nasilje. Činjenica da se životi migranata prihvaćaju kao manje vrijedni i neznatni neprihvatljiva je.

Nizozemska inicijativa Stichting Vluchteling – da izbjeglice ne budu nevidljive

Pojavljuje se sve više kritika tako zvanog “lijevog aktivizma”. Slavoj Žižek je, na primjer, aktiviste označio kao sentimentalne i u isto vrijeme pokroviteljske prema migrantima.

Svakako se slažem da migrante ne smijemo glorificirati, ali se svejedno prije svega borim protiv njihovog demoniziranja, jer to u ovom trenutku uzrokuje najveću štetu. Prije svega je potrebno migrantima dopustiti da budu ljudi. Zahtjevi takozvanih “lijevih aktivista” često su označavani kao naivni i nerealni. Ja se osobno, na primjer, borim za otvorene granice i tako često čujem: “A što će biti onda kada svi dođu ovamo?” Ali to pitanje po mom mišljenju nije relevantno. Ja nisam politički analitičar i ne mogu reći kako bi sve to funkcioniralo u praksi. Ali znam da postoji neki etički ideal, nekakav minimum, koji mi se čini nužan, nekakva osnovna jednakopravnost. Argument da će se Europa promijeniti nije dovoljan za održavanje nepravde i neravnopravnosti koje vladaju svijetom.

Te kritike često se oslanjaju na nasilje, prije svega prema ženama, za koje se očekuje da će porasti dolaskom migranata te se borba za prava migranata shvaća kao opozicija feminističkim teorijama.

Da, ponekad se može čuti da su ideologija islama i feminizam u nekoj fundamentalnoj opoziciji. Ali to je već u suštini pogrešno jer, kao što ni feminizam nije samo jedan, islam pogotovo nije, stoga što ima mnogo sekti i grana koje slijede različite tradicije i načela. Pored toga je sve što se u ovom trenutku zbiva s migrantima oslobodilački i u nekom smislu antikolonijalistički pokret, pokret u kojem se ljudi svakodnevno svojim tijelima bore protiv režima koji im određuje da ne mogu preko određene crte jer su rođeni na pogrešnoj strani svijeta. I to se može usporediti sa sufražetskim pokretima u kojima su se žene svojim tijelima borile protiv naturaliziranih uloga koje su bile pripisane njihovom spolu. I kao što se danas ljudi pitaju: “A što će biti onda kada svi dođu ovamo?”, tako je i tada bilo nezamislivo: “A što će biti onda kada žene budu mogle glasati?” Ali ta pitanja nisu bila niti su danas dopustiva. To što se tada događalo i što se sada događa jedini je način da se eliminira nepravda koja već predugo postoji. Svaki oslobodilački pokret snažno potrese status quo i naturalizirane statuse koji su dodijeljeni određenim grupama ugnjetavanih ljudi.

AFP PHOTO / ARIS MESSINISARIS MESSINIS/AFP/Getty Images

Svim tim kritikama i mržnji najčešće je uzrok strah. I strah je nemoguće poreći, a još ga je teže odagnati. Kako se možemo boriti protiv tog straha?

Normalno je da se ljudi boje! Mediji i medijski politički diskurs kreiraju taj strah. Ako imaš normalne receptore za emocije, naravno da ćeš osjetiti taj strah. Zato strah ne možeš negirati jer postoji i nalazi se u zraku. Ali potrebno je pronaći razloge za nastalu situaciju i pokušati je što šire razumjeti. I kad nešto razumiješ i vidiš cjelokupnu sliku, onda je ponekad lakše otjerati taj strah. Što se sada na žalost događa kod nas u Sloveniji jest to da se o migrantima priča kao o velikoj prijetnji, gradi se ograda, a pored toga postoji potpuna segregacija izbjeglica od građana Slovenije. U početku dolaska migranata mogao je svatko doći do granice s nešto bolje organiziranom grupom i tamo se relativno slobodno kretati. Ali sada prijelazni koridor potpuno nadzire vojska, policija, civilne zaštite i nevladine organizacije i tako možeš doći na granicu samo kao akreditirani volonter. Tamo tako ne djeluješ više autonomno kao pojedinac, nego npr. kao predstavnik Crvenog križa. Moraš slušati njihove upute i obavljati određene zadatke. Postaješ samo dio procesa bavljenja izbjeglicama. Tako već više od dva mjeseca nitko ne razgovara s migrantima i na taj se način sustavno stvaraju kategorije mi i oni. I upravo to kategoriziranje povećava strah jer onemogućuje osobno iskustvo i viđenje migranata kao pojedinaca, kao stvarnih osoba s osobnim pričama. Ja sam upravo na taj način upoznala mnogo migranata, iako mi se nisu svi svidjeli – isto kao što mi ni u kojem slučaju nisu simpatični svi Slovenci ili Europljani – s mnogima sam stvorila bliska i dugotrajna prijateljstva. Strah uvijek potječe iz nerazumijevanja. Zato moramo pomoći ljudima da razumiju.

Kakav bi bio ispravan medijski diskurs koji bi pokazao realniju sliku i pomogao razumjeti?

Ako je potrebno odabrati među postojećim diskursima o migrantima – to su sekuritarni odnosno sigurnosni diskurs koji predstavlja migrante kao prijetnju i humanitarni diskurs koji migrante shvaća kao žrtve; drugi je barem malo više realan, ali ni jedan od njih nije sasvim ispravan.

Optimalan je neki treći diskurs koji bi prevladao tu dihotomiju. Trenutno stanje potrebno je shvatiti kao totalnu pobjedu oslobodilačkog pokreta migranata koji se bore protiv migracijske politike i za slobodu kretanja. Da upozorim: tvrđava Europa tijekom godina postajala je sve zatvorenija, granice inače nisu bile nepropusno zatvorene, no njihov prijelaz bio je za veliku većinu ilegalan, što znači da ih je bilo naporno prelaziti i koštalo je puno novca, ljudskih života, zdravlja. A od ljeta 2015. broj migranata i njihova hrabra borba doveli su do pada tvrđave Europe. I pričati o tome, o migrantima kao subjektima u borbi za slobodu kretanja, migrantima kao autonomnima i itekako uključenima u procese koji se odvijaju, to je pravilan antirasistički diskurs koji je potrebno razvijati, iako je potpuno odsutan iz slovenskih medija. To je diskurs suprotstavljen dominantnim diskursima humanitarističke viktimizacije i sigurnosne demonizacije.

Migranti bi se sigurno lakše i uspješnije socijalizirali kada ih se ne bi guralo na rub društva te nakon dolaska u europske države odmah stigmatiziralo i getoiziralo.

Naravno da se slažem, dio problema je i smještanje migranta. Možda mogu to najljepše rasvijetliti primjerom koji je mene osobno veoma pogodio. Jedan od mojih prijatelja, kojeg sam upoznala u Srbiji, dolazio je iz Pakistana i kad smo se upoznali, veselio se svom dolasku u Europu. Veselio se što će moći raditi stvari koje u Pakistanu nije mogao, imao je planove i želje, htio je završiti školu, pronaći posao, stvoriti porodicu. Bio je prijatan i otvoren i super smo se slagali. Onda je otišao u Njemačku, gdje su ga na dvije godine smjestili u neko jebeno skladište usred ničeg, u nekom malom selu, daleko od škola, gradova i drugih mladih ljudi. Tako je bio potpuno izoliran od ostalog stanovništva, bio je u doticaju samo s ostalim migrantima koji su svi bili u jednako gadnoj situaciji kao on. Ubrzo je postao depresivan i sve je više osjećao mržnju prema društvu u kojem je živio.

Kakvi bi se mehanizmi morali stvoriti da bi se postigla bolja integracija migranata?

Prva stvar koja se mora dogoditi jest promjena u našim glavama. Potrebno je početi iskreno govoriti o rasizmu koji postoji unutar migracijskih politika i sistema državljanstva. Netko tko je ovdje rođen automatski ima državljanstvo, a netko tko je rođen negdje drugdje mora udovoljiti ogromnom broju uvjeta kako bi se mogao normalno uključiti u društvo. Zato je potrebno osvijestiti rasizam koji se pokazuje u pravnom sustavu. Netko tko je, na primjer, rođen u Afganistanu automatski je isključen iz društva i može se uključiti samo ako dobije radnu dozvolu, ako se vjenča s pravom osobom ili kao podnositelj molbe za azil, dakle kao žrtva. A prva i druga mogućnost stigmatiziraju pojedinca za čitav život.

Potrebno je prestati promatrati migrante kao drugorazredne državljane koji trebaju biti zahvalni što mogu biti ovdje i to će se onda odraziti u migracijskim politikama koje upravljaju mehanizmima doseljavanja izbjeglica. Migrante se u većini primjera doseljava u migracijske centre, institucije nadzora, često locirane u zabačenim dijelovima gradova gdje su sasvim izolirani od lokalnog stanovništva. Obavezno je potreban necentralizirani smještaj koji bi migrantima omogućio boravak u normalnim stanovima te tako doticaj s lokalnim stanovništvom. Takav je primjer Trst u kojem migranti mogu unajmiti stan s talijanskim cimerima.

A svakako moramo prestati shvaćati dolazak migranta kao invaziju tuđe kulture koja će zagušiti našu, već razmišljati o tome što možemo naučiti od njih te dolazak nove kulture shvatiti kao mogućnost obogaćivanja i ujedinjavanja različitih kultura. Iako se ta misao čini radikalnom, potrebno se sjetiti da je prije dvjesto godina jednako radikalna bila ideja da su muškarci i žene jednakopravni. Potrebno je ukazati na rasizam i ksenofobiju. Prema netrpeljivosti ne smijemo biti tolerantni. Naturaliziranje geografske nejednakosti društva glavni je alat desnog diskursa, unutar kojeg su neeuropski narodi označeni kao manje razvijeni, konzervativni i necivilizirani. Jer te se razlike predstavljaju kao prirodno dane, pretvaraju se u opravdanje za neravnopravnost.

Ilustracija izbjegličkog kampa, George Butler

Kakva je tvoja prognoza za budućnost?

Na žalost, svjesna sam da Njemačkoj i drugim europskim zemljama treba disciplinirana radna snaga. Trebaju im ljudi koji su spremni raditi, a također i ljudi koji su ilegalni i kojima će zbog toga čitavo vrijeme prijetiti deportacija te će na taj način biti spremni prihvatiti više posla za manju plaću. S migrantima tako dobivaju idealnu jeftinu radnu snagu. Ali dolazak te radne snage u Europu počinje smanjivati zahtjeve “nižih” klasa – to jest težak rad za minimalnu plaću, bez socijalne sigurnosti i normalnih uvjeta rada. Potrebno je biti svjestan da naši neprijatelji nisu migranti koji će nam ukrasti poslove i uznemiravati naše žene. Naš je neprijatelj sustav koji prisiljava ljude na identifikaciju s ulogama s kojima se nitko ne želi identificirati. I nije teško zaključiti da slični identiteti čekaju i ostale legalnije i poželjnije stanovnike Europe.

Sa slovenskog prevela Neža Grum