Pokvari mi djetinjstvo: “Goonies”

Dobro došli u najnoviji nastavak serijala Pokvari mi djetinjstvo u kojem se kultni filmovi vašeg i našeg djetinjstva podvrgavaju kritičkom preispitivanju u svrhu boljeg razumijevanja poruka kojima su nas svojevremeno oslovljavali i u izvjesnoj mjeri oblikovali. Neki su prošlu retro recenziju popratili priznanjem da spomenute poruke uopće nisu uočili, pa one stoga nisu mogle imati utjecaja na njihovu percepciju, no neprepoznatost zaprimljenih poruka nažalost nije jamac autonomije. Štoviše, mogli bismo ustvrditi da ih odbaciti možemo tek nakon što smo ih osvijestili, kao i da su ispod radara prošle upravo zbog svoje ukalupljenosti u zadane modele doživljavanja i mišljenja, odnosno baš zato što nisu odskakale. Ovog je puta pod lupom filmski klasik iz 1985. g. i svačiji omiljeni film iz djetinjstva, Goonies.

Kao i u Povratku u budućnost, radnju filma pokreće kriza maskuliniteta, a postupci glavnog lika – sina – motivirani su očevom neadekvatnom izvedbom muževnosti. Dok u Povratku u budućnost manjkavu muževnost signalizira očev kontinuirani neuspjeh u pobuđivanju majčinog interesa (što ugrožava samo postojanje glavnog lika), u Gooniesima se ista očituje u nesposobnosti implicitne glave obitelji da adekvatno skrbi o toj istoj obitelji, zbog čega njihovom domu prijeti zapljena, a obitelji deložacija i izgon iz provincijskog raja. Da je riječ o baš očevoj neispunjenoj dužnosti, a ne onoj oba supružnika (odnosno roditelja), svjedoči najprije prizor u kojem sin prijateljima pripovijeda kako se otac bori s plaćanjem računa, a zatim i očeva isprika majci uoči (na koncu ipak spriječene) deložacije. Otac je, dakle, okarakteriziran kao onaj koji je podbacio u ulozi hranitelja obitelji, čime se u prvi plan smješta ekonomska komponenta muževnosti, imperativ financijske skrbi o obitelji kojim se na muškarca vrši pritisak (a ženu paralelno infantilizira). Otac je dodatno demaskuliniziran i svojim odabirom zanimanja kustosa u gradskom muzeju, zaposlenja koje nije obilježeno ni demonstracijom fizičke snage, niti natjecateljskim duhom, pa tako ne konotira ni mišićavu virilnost tradicionalnog maskuliniteta, niti modernu kapitalističku kompetitivnost. U sakou od tvida i staromodnom puloveru, s leptir mašnom i dioptrijskim naočalama, on je prije kastrirani djedica negoli zaštitnik-patrijarh. U liku oca nazire se tako arhetip onemoćalog Kralja ribara čiju klonulost zrcali pustoš kraljevstva kojem će vitalnost povratiti mladi konkurent. I zaista, dječak Mikey višestruko napominje kako je nastupilo “naše doba”, pa očeva nekompetentnost zapravo predstavlja priliku za sinovljevo herojstvo i jačanje dječakove autonomije.

Dječak je, dakle, istovremeno primoran i omogućen u nastojanju da na sebe preuzme ulogu spasitelja obitelji koji će, udružen sa starijim bratom i vršnjacima, pronaći piratsko blago i iz duga izvući financijski ugrožene obitelji. Motiv bezobzirnih i gramzivih bogataša koji svojom pohlepom uništavaju američke gradiće i zajednice – obiteljske kuće koje se spremaju zaplijeniti planiraju srušiti i na njihovom mjestu izgraditi igralište za golf za svoje trenutke dokolice – u radnju uvodi kategoriju klase, odnosno ekonomske raslojenosti. Beskrupulozni, sebični i kratkovidni, bogati u Gooniesima svojim nesolidarnim ponašanjem razaraju samo tkivo Amerike – nuklearnu obitelj. Ekonomska nejednakost smještena je tako u sam korijen filmskog zapleta, no ponuđeno rješenje izuzetno je apolitično jer ne podrazumijeva ni preraspodjelu resursa niti ikakve dalekosežne ekonomske reforme, već posezanje u mitske skrivene resurse koji egzistiraju onkraj postojećeg sustava. Rješenje problema s kojima se suočava “mali” čovjek individualno je poput zgoditka na lutriji; dok piratski dragulji donose spas šačici potrebitih, vladajuća klasa ostaje netaknuta – no za potrebe zapleta na izvjestan način nadigrana, budući da im je dječačka družba uspjela pomrsiti račune. Ovaj je tobožnji trijumf u kontekstu odsustva konkretne transformacije ekonomskog sustava zapravo tek ventil za frustraciju gledatelja slabijeg ekonomskog statusa, satisfakcija iluzornom pobjedom nad tiranijom bogatih prepuštanjem fantaziji brzog bogaćenja. Ekonomska je nejednakost tako adresirana samo kako bi brže-bolje bila zataškana.

Ispočetka je osvježavajuće u ulozi protagonista vidjeti dječaka koji boluje od astme i pati od alergija, to jest promatrati bolesno dijete kao nositelja radnje. Uskoro, međutim, postaje jasno da je ovdje bolest tek marker psihičke nedoraslosti, odnosno djetinjastosti. Dječak svoju inhalacijsku pumpicu koristi kad god ga obuzme uzbuđenje – posebice strah – pa je ona kodirana kao plišana igračka, predmet koji ga umiruje i ublažava strah (a dječakovu infantilnost sugerira i aparatić za zube). Kada majka starijem bratu naloži da Mikeyja ne pušta na kišu jer bi mu ona mogla izazvati napadaj astme, brat mu se naruga da bi ga trebalo staviti pod stakleno zvono, implicirajući da je preosjetljiv za život u stvarnom svijetu. Film pak naznačuje da je u pozadini Mikeyjeve tobožnje preosjetljivosti njegova vezanost za majku; u više nam se navrata sugerira kako je dječak pretjerano zaštićen, mažen i pažen od strane majke koja mu tepa, ljubi ga i brine o njegovoj sigurnosti. Avantura koja ga odvodi u vanjski svijet i izvan dosega majčine zaštite Mikeyjeva je inicijacija u muškarca; svojim će se djelovanjem ustoličiti kao spasitelj (i novopečeni hranitelj) obitelji, a usput će vježbati zaštitničku ulogu spram (nekoliko godina starije) bratove simpatije, srednjoškolke Andy, koju će potom impresionirati prirođenom ljubavnom vještinom.

Kada u (simboličkom) mraku podzemne špilje nehotice zauzme bratovo mjesto i ukrade svoj prvi poljubac, okončat će inicijaciju u tajne maskuliniteta, poentiranu govorom koji mu spomenuta djevojka održi pri samom kraju filma. “Samo nastavi ljubiti djevojke onako kao što to već činiš, pa će i oni dijelovi tvog tijela koji ne rade dobro dostići one koji rade”, mudruje ona, na što Mikey ležerno odbacuje pumpicu koja mu odjednom više ne treba. Možda se čini kako film zagovara seks kao revolucionarnu recepturu liječenja astme, no Mikey je zapravo ozdravio jačanjem svog maskuliniteta daleko od zaštitničkog okrilja suptilno dominantne majke. Astma je time prikazana kao dječja bolest, prvenstveno psihičko stanje koje valja nadrasti u procesu izrastanja u muškarca. U ovakvom je poimanju roda bolest neprimjerena muškarcu, simptom djetinjastosti koju valja odbaciti kako u odrasloj dobi ne bi konotirala slabost, pa je brzinsko izlječenje od astme dio razvojnog puta glavnog lika. I dok ne treba podcijeniti psihičku komponentu bolesti, pogotovo one u kojoj emocije mogu izazvati ili pak pogoršati napadaje (kao što je to slučaj s astmom), otpisati tjelesnost bolesti u najmanju je ruku budalasto, ako već ne i uvredljivo (onima koji od nje boluju).

U kontekstu brige zbog dječakove (prekomjerne) vezanosti za majku posebno je zanimljiv lik Majke Fratelli koja predvodi zločinačku družbu sačinjenu od članova svoje obitelji, točnije svojih odraslih sinova. Gruba, maskulina i dominantna, sklona fizičkom zlostavljanju i verbalnom ponižavanju svojih sinova, Majka Fratelli utjelovljenje je mitske loše majke, ali i upozorenje ciljanoj publici, mladom filmskom gledateljstvu koje je zbog svoje dobi i dalje pod majčinim utjecajem, o pogubnom učinku koji bi majčinska dominacija mogla izvršiti na njihov razvoj. Uloga primarnog skrbnika tradicionalno dodjeljivana ženama prikazana je kao pozicija moći koja pulsira prijetnjom zloporabe, a kriminalitet i disfunkcija obitelji Fratelli kao logičan ishod odrastanja u okrilju matrijarhalne obiteljske jedinice, pod paskom pomahnitale majčinske figure. Znakovito je da je Majka Fratelli samohrana majka (otac se u svakom slučaju ne spominje), što nam sugerira da je njezin prekomjerni, bremeniti autoritet posljedica neobuzdanosti majčinske figure onom oca patrijarha koji bi znao primjereno koristiti svoj supružnički i roditeljski autoritet, a majku obuzdati i podrediti. Majka Fratelli kao da je progutala oca; karikaturalnih kretnji i izraza lica, dubokog glasa, kože prošarane tetovažama, ona je naličje Mikeyjeve nježne i ženstvene majke i njezina sjena, a njezin karikaturalni maskulinitet treba shvatiti kao očitovanje čudovišnosti i neprirodnosti žene koja na sebe preuzima ulogu glave obitelji.¹ Budući da takva majka odgaja sinove koji su kriminalci (ili pak izobličeni do neprepoznatljivosti i mentalno zaostali)², ispada kako obitelji predvođene ženom djeluju ne samo na štetu svojih muških potomaka, već i društva u cjelini.

Matrijarhat je, ukratko, devijantan; dok oslabjeli otac jača sinovljevu autonomiju tako što joj otvara put, majčin ju autoritet guši. U svojoj je srži Goonies uprizorenje muške noćne more podređenosti tiraniji majčinskog autoriteta, gdje obje filmske majke utjelovljuju prijetnju simboličkom kastracijom. O tome da je Majka Fratelli klasična falusna femme castratrice svjedoči i upečatljiv prizor tijekom kojeg jednog od dječaka tjera da isplazi jezik koji mu potom prijeti odrezati svojim oštrim nožićem. U tom kontekstu postaje razumljivo i Mikeyjevo dirljivo romantično prijateljstvo s legendarnim piratom Jednookim Willyjem (!), s kojim dječak kreira imaginarnu, a toplu emotivnu sponu kao protutežu majčinskoj prijetnji kastracije i reafirmaciju vlastite muškosti.

Dječačkoj se družbi priključuju i dvije djevojke, portretirane sukladno patrijarhalnim standardima ljepote kao lijepa i ružna, navijačica i njezina najbolja prijateljica s naočalama. Uloga ove potonje zanemariva je; ona je prvenstveno emotivna podrška uspaničenoj ljepotici koja svojom vriskom pruža prepoznatljivi soundtrack svake filmske avanture. Usto što potpomaže Mikeyjevu transformaciju iz dječaka u muškarca, tinejdžerka Andy tu je i kako bi mlada muška publika na njoj pasla oči. U kratkoj suknjici, a u avanturističkom filmu, kroz većinu se filma prisiljena naginjati i tako pokazivati gaćice. Ovakav je voajerski užitak gledateljima pružen i kroz lik bezobzirnog bogataškog mladića koji uz pomoć retrovizora pokušava zagledati pod djevojčinu suknju usprkos njezinom glasnom negodovanju i nelagodi. Na ovaj je način odgovornost za kulturu koja normalizira predatorski nastup spram djevojaka i žena prebačen na razmaženu bogatašku mladež koja u svojoj bahatosti ne mari za djevojčine želje i njezin pristanak, pa je rutinsko nepoštivanje ženinog tjelesnog integriteta prikazano kao anomalija prije nego norma. Andy poslije prepričava kako ga je za kaznu opalila laktom po ustima, no to nije prikazano, a za pretpostaviti je da je tome bar djelomice tako zato što je i gledatelj posredstvom kamere uvučen u eksploatacijski i jednostrani voajerski užitak.

Za kraj vrijedi spomenuti i jedan sporedni, skromni ženski lik koji je u radnju uveden kako bi nas nasmijao svojom priprostom naivnošću, ali koji u sebi skriva neopjevanu tragediju globalno raslojenog svijeta. Riječ je o kućnoj pomoćnici Rosaliti koja ne zna ni riječ engleskog jezika (što je valjda uvijek smiješno), a čija je prisutnost pokazatelj uvriježenosti eksploatacije imigrantske radne snage iz siromašnih zemalja. Od imigranata pak očekujemo da budu zahvalni što za mali novac smiju obavljati sve one prljave, neugodne i neglamurozne poslove kojih bismo se najradije otarasili. Poput piratskih dragulja, imigrantska je radna snaga način da se problemi Zapada riješe posezanjem u resurse onkraj postojećeg sustava, pa se tako neravnomjerna raspodjela kućanskih poslova i skrbi o djeci neće riješiti preraspodjelom zaduženja među supružnicima, nego uvođenjem još jedne žene koja je na društvenoj ljestvici etnički, rasno i klasno ispod svoje poslodavke. Činjenica da je upravo Rosalita ona koja u dječakovoj jakni pronađe zaboravljenu vrećicu za špekule napunjenu draguljima, pa je zatim radosno nosi i prosipa po dlanu svoje nove poslodavke, u gorkoj reprizi kolonijalističke ikonografije, svojevrsno je razuvjeravanje da su nam takvi podanici beskrajno odani i zahvalni, pa će naši snovi i brige i njima biti prioritet. Oni kao da nemaju svoje ja, pa im uopće neće pasti na pamet da pronađenim blagom unaprijede život svoje vlastite, daleko potrebitije, zajednice. Fantazija je to egocentričnih žitelja bogatih zemalja koji podrazumijevaju da su svjetski resursi – uključujući i one ljudske – stavljeni baš njima na raspolaganje.

Budući da je u pripremi remake (točnije nastavak) ovog filma, bit će zanimljivo vidjeti kako će u toj novijoj verziji biti riješeni ovi i drugi problemi, poput lika Azijata koji, u ležerno rasističkom tonu, komično natuca engleski ili pak gigantskog, deformiranog i mentalno zaostalog Slotha koji je previše puta pao na glavu.

1. Obiteljsko prezime usto ju posprdno svrstava među “braću”, a iz istog je razloga (kreiranja komičnog učinka kroz isticanje njezine transgresivnosti) jedan od dječaka oslovi s “gospodine”.
2. Sloth je, doduše, mladić zlatnog srca i jedini moralno uspravan član obitelji Fratelli, što bez sumnje proizlazi iz njegove odvojenosti od majke i njezinog zloćudnog utjecaja uslijed majčinog odbacivanja zbog Slothovog deformiteta (izazvanog njezinom neadekvatnom brigom za novorođenče koje bi joj često ispadalo iz ruku).