Bogata djeca Beverly Hillsa

Na E!-u se od siječnja 2014. godine emitira emisija Rich Kids of Beverly Hills, reality show koji prati luksuzni život grupe mladih milijunaša i milijardera, a u srpnju 2015. emitirana je posljednja epizoda treće sezone. Emisija se javila kao odgovor na popularnost Tumblr stranice Rich Kids of Instagram, gdje nalazimo fotografije koje mladi bogataši objavljuju na svojim Instagram profilima. Radi se o fotografijama koje tematiziraju njihov luksuzan život, bilo da je riječ o skupoj torbi, zabavi ili čak običnom računu s neobično visokim iznosom. Preko te stranice i svojih Instagram profila Dorothy Wang i njezini prijatelji dostigli su dovoljnu web popularnost da mogu postati zvijezde vlastitog reality showa.

Emisija bi u kontekstu žanra bila najbliža opisu koji daje Borislav Knežević govoreći o celebrity showovima.¹ Protagonisti su pažljivo odabrani te se najčešće radi o osobama koje više nisu ili još nisu profitabilne u svojoj osnovnoj djelatnosti, ali posjeduju simbolički kapital druge vrste: bilo da imaju camp status, fasciniraju kičem ili skandaliziraju. U ovom slučaju protagonisti itekako posjeduju i ekonomski kapital te ga pretvaraju i u simbolički – popularnost i određen lifestyle koji proizlazi iz njihove društvene pozadine.

Općenito, program na E!-u obgrljen je i rascjepkan reklamama koje su uglavnom najave za buduće emisije. Recimo, epizoda Rich Kids of Beverly Hills bez reklama traje 21 minutu, a s reklamama, kako je navedeno u programu, 30 minuta, što znači da reklame predstavljaju otprilike trećinu sveukupnog sadržaja. Kada se tome doda vrijeme trajanja sekvenci unutar emisije koje najavljuju što će biti nakon reklama ili što je već bilo ili će biti u idućoj epizodi ukupnog trajanja 2 minute po epizodi, dolazimo do podatka da je postotak vremena koje zauzimaju reklame veći od 50% u odnosu na originalni sadržaj emisije. Na ovaj način strukturiran je cjelodnevni program: očita je prevladavajuća količina reklamnog sadržaja te istovremeno skromnost programa s originalnim sadržajem. Kada gledamo takve emisije, repetitivnost prevladava, od samih reklama do najava onoga što će biti u epizodi koja već traje.

Prve dvije epizode Rich Kids zajedno su imale prosječno milijun gledatelja, a tijekom repriza gledanost je dostigla i 5,5 milijuna gledatelja na dvije epizode. S prvom sezonom postala je najgledanija serija na E!-u među ženama od 18-49 godina te ženama od 18-34 godina s 556 000 i 381 000 gledateljica. Dorothy Wang i njezinu prijateljicu Morgan Stewart na Instagramu prati preko 800 000 fanova. Stewart također ima blog Boobs & Loubs gdje piše o svom životu i daje razne savjete, a koji ne propušta reklamirati u emisiji. Od protagonista tu su još Roxy Sowlaty, Brendan Fitzpatrick, Jonny Drubel i EJ Johnson. Svi su nasljednici većeg ili manjeg bogatstva svojih roditelja.

Dijele sličan stil života koji, osim što uključuje luksuz, polaže veliku važnost na društvene mreže te na identitet koji se tim putem ostvaruje. Veliki dio emisije referira se na Instagram ili Twitter budući da su svi postali poznati na taj način, a u velikoj mjeri i žive kroz društvene mreže. Iz rečenog je prilično jasno što je privlačno gledateljima: uvid u inače posve nepristupačan život bogatih nasljednika.

Otvorivši problem pitanja sviđanja, nije dovoljno zaključiti da je ono jedino posljedica zaglupljivanja publike ili da je riječ o nedostatku kriterija publike. U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti istraživanje Randall L. Rose i Stacy L. Wood. Osnovna je teza da se gledatelji reality emisija u procesu konstrukcije autentičnosti susreću s tri paradoksa. Prema Rose i Wood, konzumenti kombiniraju fantastične elemente programa s elementima iz svog života da bi stvorili oblik autoreferencijalne hiperautentičnosti.

Gledatelji vide reality televiziju kao spoj autentičnih i neautentičnih elemenata, a Rose i Wood na taj proces gledaju kao na pregovaranje s paradoksom.² Paradoks situacije odnosi se na fantastične situacije i egzotične lokacije koje nisu bliske gledateljima, koji se ipak mogu pomoću pregovora s paradoksom poistovjetiti s određenim ciljem ili zadatkom unutar te situacije. Gledatelji, ovisno o osobnim preferencijama, mogu se dakle uživjeti u nešto što im nije blisko tako što pronalaze nešto što je ipak relevantno za njihov život. Slična je situacija s protagonistima, odnosno u pregovoru s paradoksom identifikacije. Protagonisti su nerijetko obični ljudi, ali često se u strukturiranju takvih emisija dogodi svođenje osobe na nekoliko karakternih osobina, obično ekstremnih. Ovdje opet nailazimo na paradoksalnu situaciju koju gledatelji rješavaju tako što traže i nalaze „stvarne“ trenutke, dok im istovremeno odgovara fantazija kao okvir za stvarnost. Paradoks produkcije odnosi se na traženje ravnoteže između „prirodnog“ narativa i „manipuliranog“ narativa. Pregovaranje s paradoksom lakše je kada gledatelji imaju opušten, zaigran ili ironičan odnos prema onome što gledaju.

Rose i Wood zaključuju kako je konzumacija autentičnosti aktivan diskurs te kako se osim pasivnog gledanja u pozadini uma gledatelja odvija dekonstrukcija programa zbog svijesti o manipulaciji. Prema njima, publika cijeni tu hiperautentičnost gdje se stvarno i simulacija isprepliću, zajedno stvarajući sliku o autentičnosti, odnosno stvarajući utopijski prostor. Prihvaćanje paradoksa prema tome je preduvjet sviđanju. Ako bismo to usporedili s djelom fikcije, gdje je sve „prirodno“ strukturirano, ovdje imamo situaciju gdje je „život“ strukturiran kao fikcija, pa se može spekulirati bi li ta činjenica donosila užitak i gledateljima koji nastoje na svoj život gledati kao narativ s određenom logikom i smislom u odnosu na, kako se inače čini, samo niz slučajnih događaja. Osim toga, društvene mreže djelomice imaju sličan cilj svjesnog strukturiranja vlastitog života na najpoželjniji mogući način.

Paradoks situacije u slučaju Rich Kids rješava se jednostavno, ali pod uvjetom da gledatelji prihvaćaju nedostupnost tog života. U tom smislu ključna je identifikacija stoga što je potrebno da gledatelji pronađu ljudskost i ranjivost protagonista kako bi se povezali s njima jer, kako često komentiraju mladi fanovi, „i oni su samo ljudi“.

Uvid u „ljudsku stranu“ protagonista dobivamo kroz osjećaj intimnosti koju serija ostvaruje na nekoliko načina. To su upravo tehnike samoizražavanja koje navodi Lemi Baruh: ogovaranje, izražavanje emocija i dijeljenje privatnih informacija.³ Ovdje je to često predstavljeno u obliku izravnog obraćanja karakterističnog za celebrity showove i youth culture showove. Protagonisti često daju svoje komentare i mišljenja tako što se izravno obraćaju publici u segmentima između samih događaja koji su predstavljeni pratećom kamerom. Opet je važan povlašten položaj gledatelja koji imaju priliku komunicirati s nekim tko ne pripada njihovom svijetu. Ta povlaštenost tematizira se i u činjenici da će nam protagonisti davati životne savjete, savjete kojima se moramo povoditi kako bismo pokušali oponašati njihov životni stil i time im se približiti.

Problem u produkciji autentičnosti emisije leži u nastojanju pronalaska narativne linije, ali ona se redovito pokaže ispraznom, pa je u najavama nerijetko prisutno lažno navođenje. Često će se tijekom ili na kraju emisije najavljivati neki budući dramatičan događaj poput svađe, a jednom kada dođe do toga događaja, vidimo kako je najava pokazala sve što je i bilo od tog događaja – a to je vrlo malo. Redovito se čini kako je riječ o izmišljenim sukobima koji se vrlo brzo riješe, a koji se najavljuju kao glavni događaj tijekom cijele epizode. Ispraznost sadržaja možda je preslika njihovog unutrašnjeg života, a možda je riječ i o samokontroli protagonista koji na taj način grade i javno predstavljaju sasvim određenu sliku o sebi.

U tom smislu čini se da je emisija Rich Kids tek produžetak privatnih profila preko kojih protagonisti uobličuju svoj identitet te afirmiraju sebe i svoj život kao poželjne. Emisija se često služi hashtagovima, stvaraju se buzzwords koji se stalno ponavljaju (recimo #funemployed status Dorothy Wang) te se općenito preuzima forma Instagrama kroz uokvirivanje fotografija i korištenje teksta i emotikona. Emisija ostavlja dojam da ima minimum sadržaja te da postoji veća kontrola nad sadržajem i prezentacijom nego kad bismo gledali, na primjer, Big Brother. Čini se da protagonisti Rich Kids pokazujući svoj život čine uslugu publici, dok se u Big Brotheru čini da publika radi uslugu natjecateljima time što gleda emisiju.

Problem neravnoteže društvenog statusa protagonista Rich Kidsa i njihovih gledatelja riješena je na specifičan način: već u najavi emisije zahtijeva se da se gledatelji odnose prema emisiji šaljivo i ironično budući da je tagline glasio: „Every now and then, a TV show comes along that captures the voice of a generation. This is not that show.“ Iako bi se, s obzirom na popularnost, s pravom moglo reći, kako ističe i Jon Caramanica, i posve suprotno.

Važna stvar koja omogućuje prevladavanje neravnoteže upravo je društvena mreža preko koje se gradi reality show. Mogli bismo reći da je prva razina stvarnosti Instagram i slika koja se formira na temelju društvenih mreža te sama činjenica da je u njih upisana demokratičnost i globalna komunikacija. Ta se stvarnost dinamizira, dok se ona „prava“ stvarnost ostavlja po strani. Jer činjenica je da oni u svom svijetu nemaju potrebe za kontaktom s ljudima nižeg društvenog statusa, ali se ipak mogu dodatno afirmirati kao poželjni kroz društvene mreže jer u njima nema „stvarnog“ kontakta. Prema tome, dok u drugim reality emisijama pratimo proces stvarnost – reality show – stvarnost gledatelja, ovdje je posrijedi proces stvarnost – društvene mreže – reality show – stvarnost gledatelja. U stvarnosti nedodirljivi, gdje je razgovor o novcu i bogatstvu nepristojan i neukusan, ovim postupkom udaljavanja od stvarnosti protagonisti posjedovanje i potrošnju neutraliziraju, svodeći ih na čiste slike, simbole bogatstva udaljene od problema ekonomske nejednakosti. Ona prava stvarnost dovoljno je udaljena od gledatelja da se može unijeti u taj svijet o kojem mnogi fantaziraju, a posve je nedostupna stoga što je određena rođenjem. Čini se da su ključan element upravo fantazija i osobne želje jer bez njih emisija nema temelja u stvarnosti publike na koju se može osloniti.

O čemu gledatelji fantaziraju dok gledaju Rich Kids nije teško pretpostaviti. Život koji nikada neće imati, društvo koje nikad neće biti njihovo. Ipak je riječ o bogatim nasljednicima, o onom što je upisano rođenjem, na što nitko ne može utjecati. Oni to ne negiraju, potpuno svjesni svog povlaštenog položaja na kojem kapitaliziraju. Njihova unesenost u društvene mreže – kakvu je sliku tko stavio, koliko ih ljudi prati na Instagramu – rezultira time da granice reprezentacije i stvarnosti postaju mutne, a konačno i nebitne. Onako kako se predstavljaš – na Instagramu, vlastitom reality showu ili na Facebooku – ono je što jesi ili barem, ako ne želimo ići predaleko, ono je što želiš da drugi misle o tebi. To je Rich Kids: pažljiva konstrukcija lifestylea i identiteta mladih bogataša, koji sve čine kako bi sliku o sebi učinili poželjnijom onima koji je ne mogu dostići. Svrha toga, možemo pretpostaviti, bila bi stvoriti izvor vlastite zarade izvan roditeljskog novčanika, ali i dodatna afirmacija poželjnosti privilegiranog, nedostižnog društvenog statusa.

1. Knežević, Borislav, „Respektakularizacija natjecateljstva: mjesto reality televizije u američkom televizijskom polju“, Hrvatski Filmski Ljetopis, 45/2006.
2. Rose, Randall L. i Wood, Stacy L., „Paradox and the Consumption of Authenticity through Reality Television“, Journal of Consumer Research, 1/2005.
3. Baruh, Lemi, „Publicized Intimacies on Reality Television: An Analysis of Voyeuristic Content and Its Contribution to the Appeal of Reality Programming“, Journal of Broadcasting & Electronic Media, lipanj 2009.